Neki moj prvi, jedini i površni dodir sa Sioranom beše negde pred kraj srednje škole i ni tada nije na mene ostavio ni prejaki, ni pozitivni utisak. Već tada je moja duša tražila nešto drugačije od beskrajnog pojeftinjenja Bodlera i Ničea.
"Zl idemijurg" mi je dopao šaka sa namerom da samog sebe isprovociram, recimo iz istog razloga tinja željada se vratim Hegelu - čitati ono što je sa druge strane mojih (ne)ubeđenja. Ipak, iako je to tek donekle uspelo, na moje veliko iznenađenje - Sioran je zapravo suštinski jedan kroz jedan mislilac kakvog i inače čitam, duboko zaronjen u ekstatičnu tradiciju budizma.
Prve dve glave - naslovna i "Novi bogovi" malo šta kvalitetno nude osim, pa zaista tako moram reći, ciničnog zajebavanja sa lešinom hrišćanskog sveta i hrišćanske ideje. Koliko je to nepotrebno, čini se u par navrata da je i sam Sioaran svestan, ali kao da to radi zato što to njegova publika i očekuje od njega. Nema šta, čak i u prevodu se oseti njegov britak izraz, humor je tu, apsurd, zaista leži reč i ponoviću je - zajebancija. Samo ćemo istaće upravo naslovnu priču i koketiranje sa raznim idejama hrišćanske gnoze (manihejci ili kasniji jeretici bogumili/katari...) i upravo razmišljanja na temu nemarnog, nesposobnog ili istinski zlog Tvorca, istaknućemo odmah to zato što je ključno za nastavak, a tvorac je zao zato što je svet zao, priroda, život.
Tek od treće glave stvar postaje sočna. Ne znam dokle je to bila namera, koliko ova knjiga nameru ima, no deluje kao da odavde Sioran nudi rešenje za problem sa početka - svet je zao sam po sebi, čak i sada kada smo dokazali da nema tvorca. Ekstatička iskustva do kojih dolazi budističkim učenjima i meditacijom. No, i pored očiglednog razumevanja, kao i samih ličnih iskustava ekstaze, one Siorana nisu promenile.
Nažalost, on nije razumeo neke stvari. Najpre, budinu pouku je stavio kao vrhunski izraz, maltene samim tim zato što je došla nakon sankhje i vedante ili tao-a. Možda iluzija progresa i nije bila presudna, koliko istorijska uslovljenost samog Siorana. Nije razumeo ili nije imao hrabrosti da zaista tim putem krene do kraja, da pojmi - nije problem svet, nego njegov svet, svet 20. veka. I pored sve priče o slobodi - postavljajući naivno "individualnu" slobodu naspram one koju opet nije mogao ni da pojmi - univerzalne. Nije video u sebi evropski demon slobode. Nije u sebi video dovoljno jasno demona racionalizma i zato i nije mogao dalje. Budina pouka mu se učinila najracionalnijnom, najliberalnijom, pa je nju ugradio u svoje već formirane zablude, umesto da ekstatično znanje posluži za destrukciju tih zabluda. Nije sebi dozvolio da se makne od onog klinca što se rastužio što nema sifilis, jer ko ne crkne od sifilisa, taj se nije ima zašta ni roditi.
Baština je antropocentrična na način koji čoveku 20. i 21. veka nikako ne može biti blizak. Ne da je čovek vbrhunac kreacije, čovek je zapravo i više od toga. I tu dolazimo do vrhunskog neshvatanja, doduše, možda, samo možda i svesne ironije samog autora. Ekstaza nije destrukcija iluzija, oh jeste i to, ali se tu proces promene, buđenja ne okončava. "Ovaj događaj koji nije događaj ima tri momenta. Prvi je: sedim na obali reke i vidim da ptica čuči na grani vrbe, a granu ljulja vetar. Drugi je - nema drveta i nema ptice, nema vetra i nema reke i nema obale, ne sedim nigde i ne vidim ništa, jer nema pogleda, i nema mene koji bi video. Treći momenat - sedim na obali reke i vidim kako ptica čuči na grani vrbe, a granu ljulja vetar. Ništa se nije zbilo." Ovaj citat je vedantski opis buđenja. I dobro šta se tu zapravo dogodilo? Prvo stanje je jasno - to je svet kakav nam je dat, to su objekti koji se strimuju u naš mozak. To su sve redom strani objekti, verovali mi u današnje doba da oni imaju ili nemaju neku svoju esenciju nije ni bitno, mi ih vidimo, osećamo, pojmimo kao drvo, plažu, more i nas same (naše JA) koji opet te objekte percepiramo. To je taj individualni svet, svet liberalne demokratije Siorana, na sve strane vidimo individalne objekte. Drugi pokret je destrukcija svega toga, to je ekstaza, to je iskustvo koje je temelj svih baština i izvorište svih, ma kolko degradiranih, religijskih ideja - svih! Ne strah od smrti i groma, ne potreba za onostranim zakonom i disciplinovanjem svetine - ne, sva ta racionalistička tumačenja su šuplja. Živo iskustvo, ovde i sada, stapanja sa božanskim. To je rastakanje objekata onakvih kakvim su nam se činili - odvojenim od nas, odvojenim od Jednog. To je vedantsko čitanje ekstaze, budističko je sasvim suprotno, iako je iskustvo istovetno. Sve je prazno. Objekti su prazni. Svi. Samo trenutni splet uzroka i posledica, koji su takođe prazni. Kao što je i praznina prazna (shunyata shunyata). Da sada ne širimo priču, suština je u trećem koraku: "sedim na obali reke i vidim kako ptica čuči na grani vrbe, a granu ljulja vetar. Ništa se nije zbilo". I jeste i nije se desilo. Drvo, grane, vetar, plaža, pesak... sve je tu. No to nisu ono isto drvo i pesak i vetar i ja - to su nanovo izgrađeni objekti koji su sada samo naličja Jednog (Brahman), njegov nerazdvojni deo, koji više nemaju svoj individualitet, svoju esenciju, već ljubav, toplotu, lepotu oživljenog Jedinstva. U drugom slučaju, to su novi objekti koji su prazni, prolazni, slobodni. I tu dolazimo do stvari - eklstaza ima magijsku, alhemijsku, zapravo ima ni manje ni više nego tvoračku vrednost. Čovek u ekstazi postaje demijurg. Ne zamarajući se teologijo, mistikom, kosmogonijom te tvrdnje, raciom iza nje, kompletna ekstaza prosto podrazumeva takav kvalitet. Čovek menja svoj svet, idealno on ga vraća u univerzalno božansko stanje, podiže ga. No, čini se da kakve su ti misli, takav ti je Tvorac. Sioran ni uz sve svoje ekstaze nije mogao promeniti svoj svet. Nije mogao da prihvati da čovek jeste mera svih stvari, ali nije mogao da prihvati da je mera jedna jedina, a da su ostalo greške. Voleo je i previše svoj individualitet i svoju slobodu u robiji - ideju ljudske nevažnosti i slučajnog postojanja, što se možda tako i očitava u fizici sveta, no u svetoj metafizici nema nikakvu težinu. Ekstaza nije mogla da ga promeni, ni njega, ni njegov svet, jer je mrak našao spas u krivljenju budinog učenja. Zaboravljajući, ignorišući, ne bivajući svestan, posebno mahajanskog, insistiranja na oslobađanju drugog, je isto što i propustiti ono najlepše u budističkoj baštini, ono zbog čega ona i jeste blago, a ne sebičan, opori degenerativ. To što je sve prazno, znači slobodu, ali tek um istreniran, usredsređen na samilost, empatiju, ljubav, lepotu, pomoć drugima i unutar budističkog čitanja ekstaze i njenog delovanaj može doći do iste tačke kao u drugim baštinama, bez toga, upravo zakopan svojim mrakom on postaje Zli Demijurg.
Biti zli demijurg je u 19. veku i imalo nekog šmeka - Bodler, Niče su velikani, genijalci, siloviti, gromoviti su prasak koji najavljuje sumrak. Za njima su usledili buljuci Bukovskih, Siorana i sličnih, opet sa nekom vrednošću. No, ubrzo smo došli do toga da je sada "oboleli ludak od sifilisa" svaki Aca Lukas, neki unakaženi treper, neka devojka usta punih slobode i emancipacije i sintetičkih droga. Biti zao, biti ružan, prljav, mračan, pogan, amoralan, promiskuitetan odavno već nije zabava za intelektualce na granici trulog novog sveta, već je postala sadašnjica svakojakog, ubogog mediokriteta. Siorana danas može čitati silikonska nada u "Zvezdama granda", nasnifana padavičarka, klošar št odiluje marihuanu klincima u kraju i ništa u toj slici ne bi bilo deplasirano.