Pustio sam malo da se slegnu utisci, da razmislim o Išiguru, Pokopanom divu (ili kako god da ga budu preveli naši izdavači ako ga uopšte i budu preveli jer je retko ko u RS zainteresovan za objavljivanje njegovih romana a čovek je genije), likovima, rečenicama koje su mi ušle u genetski kod, temama, poruci,... i dolazim do neizbežnog zaključka da sam pročitao jedno izuzetno delo - toliko kompleksno, slojevito, isprepletano i ujedno toliko osećajno, setno, melanholično.
Ako očekujete da pročitate nove "Ostatke dana", u tom slučaju bolje ponovo čitajte "Ostatke"... Ako očekujete novu verziju "Ne daj mi nikada da odem" u tom slučaju utvrdite taj roman... Ako želite nešto drugačije, a opet da ima nekih dodirnih tačaka sa ova dva romana, onda zaplovite drevnom Engleskom u kojoj pored običnih smrtnika obitavaju jedna "opaka" zmajica, mnogo vila i mnogo džinova ljudoždera (ogres).
"The Buried giant" (nadalje TBG) je dakle, novo čedo Kazua Išigura koje sam naručio i pre nego što je odštampan. Priznajem - subjektivan sam :D Iako sam pre ovog pročitao samo dva gorepomenuta romana (i to po više puta) mogu da primetim kako Išiguro pokušava da se ne ponavlja i da mu to apsolutno uspeva. "Ostaci dana" se mogu posmatrati iz postkolonijalnog ugla, "Ne daj mi nikada da odem" kao naučna fantastika, a TBG kao pokušaj plivanja u vodama epske fantastike. Međutim, nije kod Išigura sve tako crno-belo...
Svi već pomenuti romani se ne mogu jasno klasifikovati i staviti u neku pregradu... Išiguro je majstor pripovedanja i pisanja i on od svojih romana pravi umetničku kombinaciju više stilova - kao da time isprobava granice savremene književnosti.
Šta nam to sve pruža TBG? Da, u romanu postoje elemenati epske fantastike, ali ujedno roman može da se gleda i kao legenda (o kralju Arturu) ili mit.
Ali neka vas ne zavaraju ovi elementi. TBG nije epska fantastika kakvu bi napisali Tolkin, Martin ili već neko sličan. Ovde nema puno scena borbi, vilinskog jezika, živopisnih predela,... Ovde su najbitniji likovi, a Išiguro ume tako majstorski da ih osenči...
Dakle, davno davno davno, nekoliko godina nakon smrti voljenog kralja Artura nad Engleskom se nadvila magla... Ali magla je čudna - sve navodi na to da ona krade stanovnicima sećanja... Usred ovakvog settinga svoje male živote živi ostareli bračni par - Axl i Beatrice koji usred svojih životnih tegoba i nemogućnosti da se sete svega što ih je snašlo u životu (bilo to lepo ili ružno) odlučuju da krenu na put - da bi se susreli sa sinom koji živi u nekom od obližnjih sela... A takav nesiguran put nikako nije pravolinijski. Naći će se u neprijateljski nastrojenom selu, u manastiru koji je služio kao tvrđava, na stenovitom putu koje ne nudi odmorišta za ovakve putnike namernike. A kakav bi to put bio bez saputnika? Srešće oni dobronamerne ali i zlonamerne ljude, one koji kriju svoje identitete, one koji lažu, one koji će im staviti još teži teret i na njihova ostarela leđa i na njihova naprsla srca... Srešće i ljude od istine i ljude od reči, one od kojih će tražiti (i dobiti pomoć) ali i one koji će od njih tako nejakih zatražiti pomoć. Njihov put ka sinu će biti put otkrovenja pri čemu će oni (kako magla bude ređa) ponovo otkrivati istine o sebi ali i o drugima, da bi posle raznih nedaća i malo drugačijeg susreta sa zmajem bili stavljeni na ultimativni ispit života i srca...
TBG nije brz roman i ne može i ne sme da se čita ovlaš i površno. Radnja ne ide brzo - Išiguro kao da je podredio radnju svojim glavnim likovima - napredujemo njihovim koracima, pri čemu smo i mi, čitaoci, često i sami obavijeni maglom, ali kada se magla rasprši dobijamo odgovore na sve ono što nas je mučilo: kakvu to prošlost dele Axl i Beatrice i šta se to krije u njihovoj magli, ko su zapravo ratnik i vitez i koje su njihove životne misije, ko proizvodi maglu i zašto magla ima takvo dejstvo na ljude, i koja je poenta samog naslova knjige... A onda se sve zaokruži pravim Išigurovskim završetkom... I onda ja ovde na goodreads-u ostavim simbol ":(" jer sam tužan zato što je roman došao do kraja i zato što... (neću da ostavljam spojlere)
U romanu sve ima svoju poentu i težinu. A ni u jednom momentu nisam rekao da je roman lak... Težak je, na momente brutalno surov i neočekujuć, i kako svojim enigmama udara u mozak još brutalnije udara u srce...
Išiguro je defintivno majstor svog zanata i on UME da piše. Ono što me još oduševljava je njegova naklonost alegoriji koju majstorski ugrađuje u svoja dela. A ovo delo jeste alegorijsko, i u tome je možda i njegova dodatna lepota...
Išiguro nam piše o pamćenju i sećanju - da li je bolje neke stvari zaboraviti i preći preko njih zarad opšteg mira ili nekog drugog opšteg dobra, o ratu i miru - da li su izdaje u ratu gore od onih koje napravimo u ime mira, ali pre svega o ljubavi - o njenoj krhkosti, podložnosti sećanju, opraštanju, poštovanju,... Još jednom nas Išiguro pita - može li naizgled prava ljubav, koja je prošla kroz različite uspone i padove i različite testove postojanosti doći do konačnog cilja nepromenjena i iste jačine...
Kada sam zaklopio ovu neverovatnu knjigu bio sam siguran u jedno - da ću se vratiti ovoj knjizi! Ona se definitivno ne otkriva u potpunosti na prvo čitanje, baš kao i svi ostali Išigurovi romani. Čista petica!!!