Poslednji tom je, nažalost, ostavio na mene utisak zbrzanog završetka i izneverenih očekivanja vezanih za poslednja poglavlja koja je Mirča tokom prve dve knjige često najavljivao - analizu modernog doba, nakon reformacije, nakon neuspele renesanse, nakon i potpunog raspada sveta koji je još, makar u poznom srednjem veku tek jedva, mogao da shvati ovaj svet holistički, monistički, u duhu drevnih svetih znanja.
Ipak, pre tog preranog kraja, uživao sam u detaljnom pregledu, pre svega, srednjevekovne mistike triju monoteističkih religija zapada - islama, hrišćanstva i judaizma. Kabala, sufi, kao i probijanje mistike u hrišćanstvo, buđenje hermenautike su zaista predstavljenui na vrhunski način, način na koji me je Mirča već sa prethodnim knjigama navikao - da kompleksne i preširoke teme uspeva da sažme na dovoljno razumljiv način. Na zapadu priču zavrašava, a preko tema kakve su velika šizma, sholastika, reformacija, lov na veštice, manje-više sa zorom naučne revolucije - Njutnom i činjenicom da "otac" moderne nauke nije na pameti imao desekralizovan svet današnjice, već upravo nešto sasvim suprotno.
Uz to na početku se bavi religijama severne Azije, raznim oblicima šamanizma, kao i religijama ugro-finskih i balto-slovenskih naroda, no površno, što je i bil oza očekivati. Na posletku je priča o tibetskim religijama - bonu i njegovoj sintezi sa budizmom. Za sam kraj Mirča Elijade sebi dozvoljava tračak nade - rasejanje sa okupiranog Tibeta može da odigra ulogu kakvu je dolazak hermenautike nekoliko vekova ranije imao na Evropu, da otškrine vrata novom pokušaju duhovnog preporoda.
Naravno, i ta nada je bila uzaludna. Koliko je domet tradicionalnih sinteza i svetih znanja na renesansni zapad bio u svom ultimativnom smislu jalov, otkriće sanskrita, veda i upanišada u 19. veku je imalo još manjeg odjeka, da bi "ludilo" za Tibetom 20. veka sasvim zgaslo već na njegovom isteku, bez ikakvih pomaka ni za duh zapada, a ni za sam okupirani Tibet. Nije Mirča ni prvi, ni poslednji koj ije na istok gledao sa očajničkom nadom, verovatno najveći um od renesanse - ako ne i mnogo više - Rene Genon je sa istom tom nadom posmatrao Indiju, Kinu, džepove sufi tradicije i slično... no, istok je, iako i dalje ponegde čuva razumevanja drevnih nauka, prevashodno samo siromašan, prljav, treći svet tom prvom, od duha savim otuđenom zapadu.