In memoriam: Norman Sherry (1925-2016)
Neumorni biograf
Sredinom oktobra preminuo je Norman Šeri, poznat po trotomnoj biografiji Grejema Grina. Tako je, ako ubrojimo i kontroverznu knjigu Majkla Šeldena iz 1994, saga o tom autoru stavljena ad akta. Šeriju je pomenuta biografija doslovno spiskala više od tri decenije života. Iako mu knjige o Grinu nisu jedino djelo, Šeri je interesantniji kao primjer književnika koji – valjda se može reći – odista živi za svoju vokaciju. Ali to ujedno i pokazuje da se radi o nezahvalnoj raboti koja se ne sastoji od fotelje i radnog stola.
U to ime ne vrijedi zaboraviti da je Heršel Parker, tvorac dvotomne biografije o Melvilu i urednik većine njegovih izdanja, potom napisao ništa manje obimnu knjigu o pisanju Melvilove biografije, dok je istoričar Robert A. Karo (The Power Broker: Robert Moses and the Fall of New York, 1974), tri decenije neumorno istražujući i pišući o Lindonu B. Džonsonu, naposljetku svoje impresije o sopstvenom radu objedinio u „polumemoaru“Working (2019).
U trenutku kada se pretjerano oprezni Grin, 1974, pročitavši Šerijeve dvije uvažene putopisne knjige o Konradu, odvažio i ponudio čovjeku da bude njegov biograf, autor/teoretičar/scenarista Dejvid Lodž tu priliku za profesora poput Šerija na nevažnom engleskom univerzitetu opisuje kao: „ekvivalent eminentnog glumca u teatru neke provincije koji naprasno dobija glasovitu ulogu u velikom holivudskom filmu.“ Ono što je isprva zvučalo kao pritajeni blagoslov, ispostavilo se da će u neku ruku postati noćna mora.
Šeri je prvo odlučio da obiđe svijet onako kao što je Grin neprekidno činio tokom čitavog života. Samo 1957. godine, Grin je procijenio da je proputovao oko 70 hiljada kilometara. Šeri je na isti način bio primoran da prođe kroz privremeno sljepilo, da dobije dizenteriju u istom meksičkom selu kao i Grejem Grin kad je boravio u njemu, i da umalo umre od izvjesne tropske bolesti zbog čega je dio njegovih crijeva morao da mu bude odstranjen.
Ne zaboravimo ni da je biograf tada predao jemstvo svojeg profesorskog mjesta na univerzitetu bez ikakve nadoknade, tako da je 1995. godine zapao u dug svojim izdavačima od 78.000 funti.
Naposljetku je Grin počeo da žali što je svoj burni život prepustio jednom zdušnom komarcu. Valjda se prisjetio Šerijevog putovanja duž Afrike kojim je ovaj slijedio plovidbu Konradovog Marloa iz Srca tameu ime svoje knjige Konradov zapadni svijet, objavljene 1971. Na isti način, zbog Grina, Šeri će otputovati u Liberiju, pa i na Haiti, ili će tragati za nekom od četrdeset sedam prostitutki s kojima je autor spavao, ili pak za ljudima s kojima je u Londonu i u Vijetnamu Grin pušio marihuanu, odnosno opijum.
Dvije Šerijeve knjige o Konradu nisu bile biografije u klasičnom smislu, koliko inovativne detektivske studije. Tu je istraživanje prevashodno počivalo na praćenju Konradovih putovanja i, posredstvom procesa koji uključuje intervjue na lokacijama, arhivsko pretraživanje i druge oblike istorijske arheologije, radilo se o pokušaju da se nanovo osmisli „vjerodostojni“ zbir događaja i opservacija što će budućim piscima služiti kao izvori, konteksti i opipljiva pozadina.
„O meni ne bi mogao da pišeš kao što si pisao o Konradu“, kazao mu je Grin 1974. „Nikada nećeš dobiti priliku da uđeš u Sajgon“ (gdje se odvija radnja romana Tihi Amerikanac). Šeri je prilikom njihovog prvog susreta priznao da, nakon deset godina rada na Konradu, on naveliko traži svoju narednu temu. „Oh“, odgovorio je Grin pomirljivo, „ja sigurno ne bih volio da ljudi prčkaju po mom životu... Ali ako bih poželio da neko napiše moju biografiju, to bi bez sumnje bio ti.“
Vremenom su razgovori između njih dvojice počeli da presušuju. Grin je s pravom svoj život, koliko je mogao, držao dalje od medija, čak i od bliskih ljudi, međutim, sad je kraj sebe imao tog upornog profesora koji je zaista planirao da napiše ekstenzivnu višetomnu biografiju o njegovom životu – nešto što je tog starog pesimistu, depresivca i bivšeg engleskog špijuna zbilja počinjalo da zabrinjava.
Tri Šerijeva toma su objavljena u periodu 1989-2004. i brojala su 2,250 strana (sa indeksima).
Katkada bi Grin zamolio Šerija da ne intervjuiše određenu osobu, a zatim je biografu čitava Grinova porodica sasvim otkazala poslušnost prilikom pisanja finalnog, trećeg, toma, tvrdeći da on zapravo piše knjige o sebi, a ne o Grejemu Grinu. U drugom tomu, biograf priznaje da je Grin pred smrt i dalje „imao zaboden iverak leda u srcu“, i da je veliki pisac u suštini ostao misterija – „zbog brojnih maski koje je nosio“.
Zato su ova tri toma zapravo vrlo dobra, jer se svojski trude da prikažu Grina u što odmjerenijem – objektivnom? – svjetlu, između dobrog i lošeg. Jer kako Šeri nije bio bozvelovski poltron, tako nijedna od ovih biografija nipošto nužno ne laska čuvenom autoru.
„Moraću da te zaštitim od svoje porodice“, kazao mu je Grin na samrti. Ubrzo mu je dao dokument gdje mu odobrava da citira iz svih njegovih objavljenih i neobjavljenih tekstova. Faksimil tog dokumenta imamo u apendiksu trećeg toma. Tri dana poslije autorove smrti, 1991, Šeriju je Grinov sin, Frensis, poslao pismo gdje je biografu doslovno naredio da mu šalje svako napisano poglavlje, kako bi mogao da kontroliše njegovo napredovanje. A samo 1994. godine, u Engleskoj su objavljene četiri neautorizovane Grinove biografije.
„Priroda ga je dala da bude savršeni špijun“, piše Šeri u drugom tomu koji obuhvata 16 godina piščevog života. Na drugoj strani, imamo Grina što je do kraja tvrdio da se samo jedanput bavio špijunskim zanatom, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kao antitezu Šerijevim knjigama o Grinu, imamo Šeldenovu kritički veoma nastrojenu, ali i vrlo korisnu biografiju, Sâm svoj neprijatelj (The Enemy Within). Tu je Grin najvećma opisan kao posvećen i radoznao, ali u suštini nesmotren i nekompetentan obavještajac, koji „glavni posao ostavlja pravim profesionalcima.“
„Ako fantastična operacija agenta ‘Garbo’ zvuči poznato“, piše Šelden, „to je zato jer je Grin adaptirao većinu toga za zaplet romana Naš čovjek u Havani. On nikada nije priznao da mu je ‘Garbo’ bio inspiracija, međutim postoje očigledne sličnosti između prave priče i Vormoldovog imaginarnog špijunskog kruga na Kubi... Kao čovjek na odsjeku za Portugal, Grin je imao priliku da izbliza prati Garbove doživljaje, dok su njegove šanse za komičnim eksploatacijama bile vrlo ograničene. Većina Grinovog posla (za vrijeme Drugog svjetskog rata) bila je čista rutina. Uredno je održavao svoja dokumenta, slao je šifrovane instrukcije u Lisabon, diskutovao je strategiju sa svojim pretpostavljenima...“
Šelden u svojoj knjizi tvrdi još štošta toga; pominje incest, homoseksualizam, antisemitizam, itd, a što je za Šerija bilo odveć neprihvatljivo kad je Grejem Grin u pitanju. Šelden je nedavno za Gardijan svakako sročio lijepo kratko sjećanje na Šerija i na njegov rad, gdje svoje čitaoce još podsjeća na nezaboravni trenutak kada ga je Šeri, na nekoliko javnih debata o Grinu, nazvao i „književnim teroristom“.
Najžalosnije što ćemo od Šeldena u Gardijanu saznati u pogledu nezaboravnog opusa pokojnog Šerija, jeste da je izvjesni neimenovani akademik – može biti u dobrim odnosima sa Grinovom porodicom – najavio da privodi kraju „novu autorizovanu biografiju“ koja treba da zamijeni Šerijeve tri. Razumljivo je da, iz materijalne perspektive, još jedna autorizovana biografija nipošto neće odmoći Grinovoj porodici – ljudi moraju od nečega da žive.
Norman Šeri je nedvosmisleno bio primjer na koga se treba ugledati kad je u pitanju biografska studija o nekom značajnom autoru.
2016
[Apendiks 2021: Po svoj prilici nezadovoljna Šerijevim radom, Grinova rodbina nije časila ni časa nego je bržebolje naručila novu biografiju svoga pretka (sa različitim naslovima na dva kontinenta), za tu rabotu najmivši profesora Roberta Grina. Iz Nemirnog Engleza, odnosno Ruskog ruleta (The Unquiet Englishman u S.A.D., a Russian Rulette: Life and Times of Graham Greeneu Britaniji), kao što se pretpostavljalo, ništa novo nije izbilo u prvi plan o životu famoznog autora, već se čini kao da se radi o pukom sažetku Šerijevog obimnog rada u jednom tomu od 600 strana.
Slično se dogodilo sa zbrzanom Bardžisovom biografijom Endrua Bizvela, koja je htjela da anulira onu prvu (negativnu, ali divnu!) Rodžera Luisa, međutim čak je i Bizvelova ispala interesantnija od knjige Roberta Grina valjda zato jer njemu piščeva porodica nije visila nad glavom dok ju je pisao. Ne kažem da nova biografija starog pisca nije poželjna svake dvije-tri decenije (ona je uvijek potencijalna mogućnost za bolju prodaju autora u pitanju), ali u ovom slučaju zbilja je morbidno čitati o njoj u recenzijama kao da se o Grinovom životu prije toga nikada nije pisalo. Vrijedi učiti na primjerima teškaša kao što su Džozef Frenk (Dostojevski) i Lion Edel (Henri Džejms), čije su višetomne knjige vremenom dobile jednotomne sažetke, i kad su manje-više stavljene tačke na živote tih pisaca. Sve ono što je slijedilo poslije njih, tehnički se nije moglo nazvati punopravnom biografijom, jer za time skoro da više nije bilo potrebe.]