O'Donel u ovoj studiji o vremenu eksplozije popularnost hrišćanstva u četvrtom i petom veku, komentariše "paganske" religije (koje on naziva tradicionalnima), ali i načine kako su te tradicionalne religije uticale na hrišćanstvo, i obrnuto. Izvor Božića (proslava 25. decembra), slave u srpskoj pravoslavnoj tradiciji, jaja kao paganski simboli prilikom proslave Uskrsa, krštenje koje temelji na starim ritualima očišćenja uz pomoć vode (kao i koncept "svete vode"), do naravno arhitekture crkvi i katedrala, kao i ikonografije u prvih nekoliko vekova razvoja hrišćanstva i utemeljenja hrišćanskih vrednosti na tekstovima stoika i Aristotela.
S obzirom na sporo širenje hrišćanstva u prvih 300 godina, zapravo je iznenađujuće da se to toliko brzo promenilo i da je uspelo toliko da se proširi za nekih 150 godina. Ne samo to, taj proces je išao mnogo lakše nego što nas uči istorija hrišćanstva. Jasno je doduše zbog čega je toliko interesantno. Ljudima obećava mogućnost jednostavnog iskupljenja, čak i nakon što su živeli grešan život. Moralnost je sade nešto što može da se ispravi - hrišćanstvo doduše uzima antičke vrline kao temelj vrednosti, ipak se život može voditi ne uvek u skladu sa tim vrlinama. Uvek postoji mogućnost iskupljenja, pogotovo u vreme kad se hrišćani krste što kasnije tokom svog života. Drugi magnet, naravno, je jasna vizija života nakon smrti.
Pre toga, hrišćani su verovali da i drugi bogovi postoje, ali da je njihov Bog superioran u odnosu na ostale. U to vreme, nije besmrtan, bezgrešan - jednostavno je jedan od likova u pričama, mnogo bliži Zevsu i kompaniji nego što je to slučaj kasnije. Tokom 2. i 3. veka, hrišćani su mala grupa (neke procene govore da čine samo 5% celokupnog stanovništva), koja se bavi poštovanjem mrtvih na svoj način, okuplja se u vreme obeležavanja života Hrista. Ne razlikuju se mnogo od drugih religija i kod njih ne postoji nikakva želja da grade svoje velike hramove i velika mesta okupljanja, a pogotovo ne da budu deo države i da utiču na politiku, kako se dešava kasnije.
O'Donel donosi i interesantne detalje - na primer, opis procesa žrtvovanja za vreme Avgusta. Tokom jednog od praznika, bilo je potrebno da se u centru Rima, žrtvuje/ubije, 18 velikih životinja, da se tu, u Forumu, te životinje raskomadaju, da se zatim ispeku i podele prisutnima. Za to je bilo potrebno mnogo vremena, ali i prostora, koji je na kraju rituala bio pun krvi i dima. Odvesti samo jednu životinju do oltara nije bilo jednostavno, to su mogli samo bogati. Ljudi zato vremenom, pogotovo pod pritiskom da se sa žrtvovanjima prekine, počinju da menjaju taj ritual sa jednostavnijim obredima. Otprilike se menjaju u obrede kakvima stremimo i prilikom religioznih praznika danas - porodičnim okupljanjem ili zajedničkom večerom. Već i samo čuvanje oltarskih vatri da se ne ugase je bilo naporno, tako da je jedna decenija (390-400), u vreme kad je car službenim licima zabranio da drže rituale žrtvovanja, bila dovoljna da se tradicionalni obredi skoro pa u potpunosti prekinu. Ljudi u porodicama još neko vreme zadržavaju stare običaje, ali u prvoj polovini petog veka tradicionalna religija na zapadu skoro pa u potpunosti nestaje.