Ovo je genijalno, pregenijalno! Oduševljena sam potpuno! Odavno nisam pročitala ovako dobrog savremenog pjesnika, pa čovjek nema nijednu pjesmu da kažeš da ne valja. Evo neke koje su se meni lično najviše dopale, iako ima on i boljih.
Osobna iskaznica
Iako su – kako u šali kažu moji prijatelji – Kurdi nadaleko
poznati po svojoj surovosti, ja sam nježnije od ljetnog povjetarca
grlio svoju braću na sve četiri strane svijeta.
I ja sam bio onaj Armenac koji nije vjerovao suzama pod trepavicama
povijesnog snijega
što prekriva podjednako žrtve i ubojice.
Zar bi nakon svega bilo neumjesno da pustim svoju poeziju
da padne u blato?
I uvijek sam ja onaj Sirijac iz Betlehema što uzdiže riječi mog armenskog brata,
kao i onaj Turčin iz Konye, što prolazi kroz dveri Damaska.
Maločas sam stigao u Bayadir Wadi al-Sir, gdje me pozdravio povjetarac,
povjetarac koji jedini zna što znači kad čovjek siđe s kavkaskih planina, s gordošću
i kostima predaka, svojom jedinom popudbinom.
A kad mi je srce prvi put stupilo na alžirsko tlo, ni u jednom času nisam posumnjao
da sam Amazigh.*
Na svakom su me koraku opet držali za Iračanina,
i pritom nisu bili u krivu.
A često sam se smatrao i Egipćaninom, koji se uz Nil neprestano rađa i umire skupa sa svojim afričkim precima.
Ali više od svega bijah Aramejac. Nije čudo da su mi stričevi bili Bizantinci, te da sam ja bio ono dijete iz Hijaza koje su tetošili Omar i Sofronije,11 kad su se otvorile dveri Jeruzalema.
Nema tog mjesta koje je prkosilo osvajačima, a da nisam bio jedan od njegovih stanovnika: nema slobodnog čovjeka s kojim nisam u rodu, kao što nema nijednog stabla ni oblaka kojima nešto ne dugujem. Niti će me moj prezir spram cionista spriječiti da kažem kako sam ja onaj Židov prognan iz Andaluzije, i da još uvijek iz svjetla zalazećeg sunca ispredam suvisla značenja.
Jedan prozor moje kuće gleda na Grčku, u sobi je ikona okrenuta prema Rusiji, sladak miris što se neprestano širi iz Hijaza,
i zrcalo: čim stanem pred njega vidim sebe uronjenog u proljetne vrtove Shiraza, Bukhare i Isfahana.
Ako si nešto iole manje od ovoga – nisi Arapin.
* Amazigh je termin za Berbere (također i Imazigeni, što znači „slobodan čovjek“), hamitski narod koji obitava u saharskom području Sjeverne Afrike. Berberi su, među ostalima, Sv. Augustin i Zinedine Zidane.
Usnuo u Gazi
Fado*, spavat ću kao što ljudi spavaju
dok granate padaju
i nebo se cijepa poput živa mesa
I sanjat ću, tada, kao što ljudi sanjaju
dok granate padaju:
sanjat ću izdaju
Budit ću se u podne i pitati radio
kao što ga ljudi pitaju:
je li prestalo granatiranje?
Koliko ih je pobijeno?
Ali moja tragedija, Fado,
je u tome što postoje dvije vrste ljudi:
oni koji vlastite grijehe i patnju izbacuju
na ulicu, kako bi mogli spavati
i oni koji skupljaju ljudske grijehe i patnje
mijeseći ih u križeve, da bi njima marširali
ulicama Babilona, Gaze i Bejruta
neprestano zapomažući
Koliko ih još dolazi?
Koliko ih još dolazi?
Prije dvije godine hodao sam ulicama
Dahieha, u južnom Bejrutu
i za sobom vukao križ
velik poput uništenih zgrada
Ali tko će danas podići križ
s leđa umorna čovjeka u Jeruzalemu?
Zemlja su tri čavla
a čekić milosrđe:
Udri, Gospodine,
Udri avionima
Koliko ih još dolazi?
prosinac 2008.
* Fado je portugalska riječ za „sudbinu“, a također označava tamošnji popularni način pjevanja, općenito uzevši tugaljiv i melankoličan, koji često priziva osjećaj gubitka, odnosno prepuštanja sudbini.
Noćna mora – autobus za Sabru i Shatilu
Vidio sam kako mi tetke trpaju u crne plastične kese
dok se u njih slijeva topla krv
(ali ja tetki nemam)
Znao sam da su ubili Natašu, moju trogodišnju kćer
(ali ja kćeri nemam)
Rečeno mi je da su mi silovali ženu
i niz stepenice joj skotrljali tijelo
na ulicu
(ali ja nisam oženjen)
Nema sumnje: ono su moje naočale
smrskane pod njihovim čizmama
(ali ja ne nosim naočale)
***
Usnuo u kući svojih roditelja, sanjao sam
da joj idem ususret, ali kad sam otvorio oči
ugledao sam svoju braću
kako vise sa stropa
Bazilike Svetog groba
da bi tu Bog u Svojem milosrđu zavapio: „To je moja patnja!“,
a ja skupivši ono malo gordosti
preostale u obješenima
odgovorih: „Nije, naša je!“
***
Tako da sad sjaj patnje zasjenjuje
sve moje snomorice
***
Gospode
neću pobjeći na sjever -
ne ubrajajte me u one koji traže utočište
- Račune ćemo sravniti kasnije -
Sad je vrijeme za počinak
Ne želim propustiti
svoju noćnu moru - autobus za Sabru i Shatilu
Sloboda
Sloboda na barikadama ima dvije gole sise
u desnoj joj je ruci francuski barjak
a u lijevoj puška s bajunetom
Ali gle kako samo gazi po ljudima
bosonoga Sloboda
Pojašnjenje
Juda nije htio da me „izda“, –
nije ni znao za tako važnu riječ poput „izdaje“,
On je naprosto bio „čovjek tržišta“
i samo me je – kad su došli nakupci –
utržio
Za nikakvu cijenu?
Nipošto. Trideset srebrnjaka
nisu mala stvar za
od blata sačinjeno lice
Moji najdraži prijatelji bili su Jude
sve listom
ljudi tržišta
U pohvalu obitelji
Samo jedna rečenica dovoljna je za kompliment:
Ti si duboki kamenolom
svih mojih noćnih mora
Plinske komore
Nemam baku koja je skončala u plinskoj komori
Moje bake pomrle su kao i većina baka:
Prva nije imala strpljenja
da dočeka prvu intifadu;
pluća druge otkazala su čim
je okopnila druga
Bake, niste dovoljno propatile
da bi mi bili spašeni
Kako užasna bje Nakba?
Kako mučno je biti izbjeglica?
Ali sitne su to boli
za crnčuge poput nas
Zabavljam se ispisujući ovo
u plinskoj komori
Život hramlje prema meni
Postat ću grbavac
nakon tri promašene godine provedene pred kompjutorom
Postat ću impotentan
nakon sedam godina neumjerenih avantura
Postat ću rasist
nakon propalih druženja s drugim etničkim skupinama
Postat ću skučen
sjedeći predugo sâm sa svojim mislima
Postat ću skrušen
zahvaljujući neumjerenom ateizmu
Gospode moj, je li to život što hramlje prema meni
ili supermarket deformiteta?
Glasine
Spreman sam za glasine
što uskoro će se proširiti
i voljan sam ih priznati
Potvrdit ću glasine
koje kažu da sam tog-i-tog jutra
ili te-i-te noći
ronio suze u najskrovitijem kutku
svoga bića nad jednom njemačkom Židovkom
što došla je ovamo s obitelji – obitelji
koja mi je otela zemlju
Što se pak razloga za plač tiče
nek’ oglase se glasine
Obelisk
za Umm Kulthum
Kad je najveća pjevačica svog vremena posjetila Pariz da bi održala koncert solidarnosti za svoju zemlju, koja se upravo izvlačila ispod ruševina strašnog poraza, pristala je na samo jedan televizijski intervju. (Pričalo se da je njen honorar, koji je u cijelosti donirala u svrhu sanacije ratne štete, bila najveća suma koju je neki pjevač tada dobio za nastup).
Na novinarsko pitanje što joj se najviše svidjelo u „Gradu svjetala“, kako ga oni zovu, Umm Kulthum se šarmantno nasmiješila i odgovorila – egipatski obelisk.
Egipatska seljanka u njoj bila je veća od svakog grada
jer radnik je veći od svakog pjesnika
taj čovjek što se sad zadovoljno smješka u meni oduševljen
ovom pohvalom svojim precima –
klesarima tog obeliska