KNUT HAMSUN - KRUG SE ZATVARA
Izvanredni roman „Krug se zatvara“ Knuta Hamsuna (1859 -1952) spada u pozna dela ovog velikog pisca. Wikipedia tvrdi da je Hamsun najpoznatiji norveški pisac posle Ibzena. Moglo bi se diskutovati na tu temu. Iako lično veoma volim Ibzena i mislim da dobro poznajem njegovo delo – takođe poznajem svega nekoliko ljudi koji su u većoj ili manjoj meri čitali njegove drame, ali zato znam jako mnogo današnjih čitalaca kojima Hamsunovo delo ne samo da nije nepoznato, već ga ubrajaju u svoje omiljene pisce. Dakle, njegova književna slava ne slabi, već je i dalje u žiži književnih interesovanja, kao i u vreme kad su romani izlazili i svaki se novi naslov čekao s nestrpljenjem. Hamsun spada u pisce koji su bili čitani i voljeni za života, mada je svojim političkim opredeljenjem pred Drugi svetski rat pomračio nešto od te slave. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, godine 1920, a roman „Krug se zatvara“ objavljen je 1936. Posle njega, Hamsun je objavio samo još autobiografski roman „Po zaraslim stazama“.
Pošto sam unapred znala da je u pitanju pozno autorovo delo, pobojala sam se pre čitanja da ću u njemu naći tragove kakve sam nalazila, recimo, u Sabatovim esejima (a u pitanju je autor čije romane veoma volim), ili u knjizi kratkih eseja Lešeka Kolakovskog (takođe omiljenog) – tragove koji ukazuju na to da pisac starenjem sve više dolazi do razilaženja sa svetom, do jedne vrste gunđavog raspoloženja prema novim modama i nazorima novih generacija... Kod pisaca taj raskol može da postoji i od samog početka (upravo bi Hamsun mogao da posluži kao primer), ali je svakako bitno i kako je iskazan – kao sveže i zanimljivo književno delo u kome nas plene književni obrti, zanimljiva radnja i interesantan jezik, ili kao staračko gunđanje bez dinamike, svedeno na nešto što više liči na pridikovanje i pamflet. Kod Hamsuna, u knjizi „Krug se zatvara“, ni u jednoj jedinoj rečenici ne možemo da pretpostavimo godine pisca; zbog te činjenice upisala sam ogroman plus piscu koji me je već kupio prethodno pročitanim knjigama.
Na nešto više od trista strana pratimo dešavanja koja se uglavnom vrte oko Abela Brodersena, sina čuvara svetionika, bivšeg kapetana. Međutim, oko Abela orbitira desetak ljudi čije sudbine su takođe veoma iscrpno prikazane, pa oni nisu u romanu samo neka vrsta „dekoracije“ ili „scenografije“ kroz koju se glavni junak kreće. (Ponekad u savremenoj literaturi upravo tako pisci postave scenu, oduzevši krv i živost većini svojih junaka u korist jednog, glavnog). Abela upoznajemo već u prvoj sceni, u času zadirkivanja sa devojčicom Olgom. Dečačka zaljubljenost obeležiće čitav njegov život ispunjen lutanjima, jer Olga ostaje magnetna tačka zbog koje se on svakih nekoliko godina vraća u rodno mesto. Ono što u samom startu obeležava njegov život je siromaštvo (nerealno, koje potiče otud što mu je otac neverovatno škrt), i njegova svest o tome da nema nikakvu šansu kod Olge. Na svojim lutanjima (šalju ga u svet još kao dečaka) upoznaće još goru oskudicu, svakakve načine preživljavanja (pa i sitne krađe), upoznaće i surovost sveta, borbu za opstanak među surovim ljudima, ljubav, ljubomoru, zločin... Ipak, on o tome gotovo uopšte ne govori po povratku u rodni kraj (tako neke činjenice o njegovom boravku u Americi saznajemo tek pred kraj romana – odličan postupak kojim je Hamsun održao misteriju i donekle kafkijnsku atmosferu koja se vrti oko tog njegovog odsustvovanja). On po očevoj smrti dobija nasledstvo, koje će deliti sa mladom Lolom - ženom koja je svega nekoliko godina starija od njega. Lola ne poriče da se udala jer nije imala drugi izlaz, ali joj je stalo da je Abel ne osuđuje, i naglašava da je ostala sasvim ista i nakon tog braka. Da nije bilo Lole, Abel bi se u smislu raspolaganja materijalnim dobrima još gore proveo nego što već jeste – ona je uspela da mu pomogne u nekoliko najgorih perioda njegovog života u rodnom gradu. Ali, zašto je uopšte dolazilo do tih loših perioda, kad je Abel imao veliko nasledstvo? Mogao je uložiti novac u jednu strugaru, mogao je uvećati svoje obrazovanje, mogao je, trošeći oprezno kao Lola, živeti od rente, mogao je mnogo godina lagodno upravljati lokalnim parobrodom „Vrabac“ čiji je uvaženi kapetan jedno vreme bio; sve su to samo neki od načina da postane nešto i bude nešto. Ali, uprkos tome, on je bez mnogo razmišljanja pozajmljivao novac, otkupljivao tuđe dugove, vadio iz neprilika Olgu (koja je neumereno trošila i vodila prazan, besmislen život), Lili (još jednu drugaricu iz mladosti koju je pomagao do samog kraja, kao udatu ženu sa mnogo dece i lakomislenim mužem), Lolu (čiji je otac jednom ostavio u banci krivotvoreni ček), carinika Robertsona (jednog odvratnog lupeža zaogrnutog plaštom građanskih vrlina, koji je takođe falsifikovao menicu)... Najgore je što su svi ti likovi prelazili gotovo potpuno ravnodušno preko toga što on (njihovom delimičnom zaslugom) živi u nekakvoj šupi, bez posteljine i peći, skoro potpuno bez hrane, prljav i ravnodušan prema svemu. Neočekivani momenti u kojima mu neko vraća dug dovodili su do privremenih poboljšanja (najčešće samo da bi vratio dugove, a onda ponovo popustio pod tuđim pritiscima da im prepusti svoj novac). Svi oni, zauzeti svojim životima, neprekidno ponavljaju da on mora nešto postati. On se opire. U Kentakiju je živeo mirno sa svojom ženom, bez skupih odela, u prirodi, loveći ribu i berući voće. Živeli su kao prvi ljudi na svetu. Ljubomora-zmija prekinula je njihovo stanje. Kako se to dogodilo? Abel to ne otkriva, skreće razgovor na druge teme. U Kentakiju ga niko nije terao da nosi novo odelo ni da mora nešto postati. Čak i Klemens, Olgin prvi muž - pravnik – priznaje da su svi oni u gradu ipak samo prosečni ljudi, dok je Abel neko s one strane granice, iz kraja koji je njima nepoznat.
Abel nema nikakvu volju, Abel nema energiju, Abel propada, on je samo bezvoljan i ništa ga ne zanima – tako o njemu misle drugi, osim u periodima kad ima novac. Njemu se čini da njegov život nije bio tako težak kako su drugi mislili. U trenutku kad mu se plati jedan veliki dug, i kad kupi najbolja odela (samo da bi ga Olga pozdravila na ulici) on se pita - kakva je razlika između jučerašnjeg i današnjeg dana? Njemu nikakva, ali kad se prošeta u novom odelu Olga mu otpozdravlja. Kad je u novom odelu, dobija zajam od trgovca (potonjeg Olginog muža), ljudi mu se na ulici obraćaju s poštovanjem i zastaju s njim da pričaju. U jednom takvom periodu čak i strugara dobija veliki zajam samo zato što je on tri nedelje kao posmatrač prolazio kroz nju i navodno razmišljao o otkupu deonica. Na njegov predlog Lilin muž Aleks dva puta dobija zaposlenje i tako brojna porodica preživljava. (Najupečatljivije je što Abel prvo spasava Aleksa od nesreće u strugari. Potom ga dvaput zapošljava, nakon što mu je Aleks ukrao pištolj i ispalio u njega dva metka u nastupu ljubomore. Čak i nakon tih zapošljavanja, nakon što je otkupio njihovu založenu kuću, Aleks nijednog trenutka ne pokazuje zahvalnost, a ni luckasta Lili, kojoj ne manjkaju i dobre osobine, ali koja ipak koristi i svoje ženske draži u Abelovim dobrim periodima da dođe do njegovog novca. Oni su, čak, nakon pucnjave, spremni da dođu da se usele u njegovu šupu. Događaji su groteskni – a takvima ih čini preterana oskudica, glad i beznađe, koje baca u zaborav prošlost, principe, ponos...
Abel ne govori mnogo, ali kad govori – on govori neobično. Olgu u njihovim retkim susretima ponekad zapanji njegov način razmišljanja. On nije očajan (ona jeste, iako se udala za najvećeg bogataša u mestu). On živi od sunca. On je sposoban da u trenutku kad neko u njega puca mirno vezuje pertle. U njegovom životu postoje zagonetke, ali on nije krpa. Čak i kad je gladan, kad krade, kad se izvlači iz nevolja na razne netipične načine (koje je naučio u Kentakiju, od nekog stalno pominjanog Lorensa), on je miran i samopouzdan, i u skladu sa sopstvenom životnom filozofijom, koja je drugima krajnje nerazumljiva. Čak i kad navijamo za njega da prigrabi neki od ponuđenih izlaza i tako pokaže svima za šta je sposoban, i da nije gori od njih, time samo pokazujemo da smo isti kao ljudi iz njegovog malog mesta, i da i sami mislimo da svako mora da „postane nešto“ inače je bezvredan. Iako shvatamo da je roman jedna britka kritika građanskog društva, njegovog nastojanja da se čovek izgradi isključivo putem profesije, kroz zarađivanje novca, društveni položaj i tako postignut ugled – mi nismo u stanju da sasvim sa sebe stresemo okove istog tog društva, principe kojima smo davno podlegli – neko više, neko manje – pa smo spremni da istim očima posmatramo svakog „otpadnika“.
Roman „Krug se zatvara“ je uneo mnogo svetlosti u tmurne i kišovite januarske dane, i ugrejao svojim smislom moju malaksalu svest. Ništa nije lekovitije od povremenih silazaka sa ringišpila na kojima se besomučno vrtimo u želji da „postanemo neko i nešto“, da nas ljudi koji na ulici ne pozdravljaju nas nego naša odela ne bi sasvim odbacili. Dugo ću se još grejati na suncu ove knjige.