"Mir war es wie ein ewiger Sonntag im Gemüte."
Trotz der klischeehaften Handlung und unterentwickelten Charaktere gelang es Eichendorff, eine Novelle von unvergänglichem Wert zu schaffen, eine Art Ode an die Freude.
Zusammen mit Goncharows Oblomow ist der Taugenichts wahrscheinlich der berühmteste Faulpelz in der Weltliteratur.
Nichtstun und Oblomowerei könnten sogar als verschiedene Seiten einer Münze angesehen werden - als zwei gegensätzliche Möglichkeiten der Außenseiter-Existenzweise, wie es im neunzehnten Jahrhundert verstanden wurde, aber auch als zwei halbzynische Antworten auf die tragikomische Natur der menschlichen Existenz.
Während Goncharows Held sein tägliches Leben anhedonisch zwischen vier Wänden verbringt, macht der Taugenichts genau das Gegenteil: mit etwas Geld in der Tasche und einem mysteriösen Instrument reist er um die Welt, tut mehr oder weniger nichts und hat kein Ziel - vorausgesetzt, dass man Arbeit und Ziel aus der Sicht der Pöbel betrachtet.
Aber Eichendorff hätte nicht den Titel "des letzten Ritters der Romantik" getragen, wenn der Charakter seines berühmtesten Heldes darauf beschränkt gewesen wäre. So finden sich in ihm viele für romantische Helden typische Elemente: Heimweh, Fernweh, Einsamkeit, Kritik am Materialismus, Liebe zur Natur, Poesie, Musik... Eichendorff fügte der Sammlung romantischer Unruhen "das Schicksal der ewigen Verspätung" hinzu, und da deutsches Blut durch seine Adern floss, ist die Sehnsucht nach Italien ebenso verständlich wie Eichendorfs Fortsetzung der seit dem Barock in der deutschen Literatur verwurzelten pikarisch-bildungsromanischen Tradition.
So wie Oblomow zur Verkörperung des russischen Charakters wurde, wurde Eichendorfs Novelle oft als Kritik an einer übermäßig ernsten, fleißigen, gehorsamen und gewohnheitsanfälligen deutschen Nation interpretiert. Es ist heute besonders relevant, da die Welt in vielen Negativitäten, deren Anfänge Eichendorff erkannte und scharf kritisierte, bis zum Äußersten gegangen ist, sodass der Roman aus heutiger Sicht als Kritik des Kapitalismus und der konformistischen Lebensweise gelesen werden kann.
Es ist interessant festzustellen, dass einer der großen Bewunderer von Eichendorfs Gedichten Nietzsche war, dass er von den Nazis zu Unrecht angeeignet wurde, dass der Taugenichts direkte Inspiration für die Figuren Knulp und Peter Kamenzind von Herman Hesse war und einen starken Eindruck auf Thomas Mann hinterließ, der in seinem Tagebuch schrieb: "Er ist Mensch, und er ist es so sehr, dass er überhaupt nichts außerdem sein will und kann: eben deshalb ist er der Taugenichts."
Und schließlich zwei terminologische Kuriositäten (die erste übertrage ich vom Vorwort auf die deutsche Ausgabe)
- In der deutschen Sprache erhielten Menschen, die man als Taugenichts bezeichnet, extrem negative Eigenschaften (Wanderer-Diebe), so dass die positiven Konnotationen erst später entstanden - dank deutscher Romantiker, genauer Achim von Arnim.
- Das Instrument, das Taugenichts spielt (die Geige) wurde in der serbischen Sprache als "die Fiedel" übersetzt. Das deutsche Substantiv "die Geige" bezeichnet jedoch in erster Linie "die Violine", kann aber auch zur Bezeichnung anderer Streichinstrumente verwendet werden. Aus anderen Rezensionen sehe ich, dass es in einigen Sprachen als "die Violine" übersetzt wurde; also scheint das, was Danguba spielte, ein Rätsel zu sein.
--------------------------------------------------------------------------
"Bilo mi je u duši kao da je vječna nedjelja."
Uprkos klišeiranom sižeu, siromašnoj fabuli i nedovoljno razvijenim likovima, Ajhendorf je uspio stvoriti novelu neprolazne vrijednosti, svojevrsnu odu radosti.
Zajedno sa Gončarovljevim Oblomovom, Danguba vjerovatno predstavlja najpoznatiju ljenčugu svjetske književnosti. Dangubstvo i oblomovštinu bismo čak mogli posmatrati kao različite strane novčića - kao dvije suprotstavljene mogućnosti autsajderskog modusa bivstvovanja, shvaćenog na devetnaestovijekovni način, ali i kao dva polucinička odgovora na tragikomičnost ljudske egzistencije. Dok Gončarovljev junak svakodnevnicu provodi anhedonično tavoreći među četiri zida, dotle Danguba radi upravo suprotno: sa nešto novca u džepu i sa jednim misterioznim instrumentom, putuje svijetom, ne radeći manje-više ništa i nemajući nikakvog cilja - pod uslovom da se pojmovi "rad" i "cilj" posmatraju iz ugla svetine.
Ali Ajhendorf ne bi još za života nosio titulu "posljednjeg viteza romantizma", da mu se karakter najpoznatijeg lika sveo na dangubski autsajderizam. Tako se kod njega mogu pronaći mnogi elementi, tipični za romantičarske junake: nostalgičnost, nostalgičnost prema daljini/obrnuta nostalgičnost (u njemačkom jeziku se takva emocija naziva "das Fernweh" i samo je jedna u čitavom nizu njemačkih riječi, kojima se označavaju specifična ljudska osjećanja, a za koje u srpskom jeziku ne postoji ni približno adekvatan prevod), usamljenost, kritika materijalizma, ljubav prema prirodi, poeziji, muzici... Kolekciji romantičarskih nemira Ajhendorf je pridodao i jedan sopstveni, koji bi se mogao definisati kao "kob vječnog kašnjenja", a budući da je njegovim venama tekla njemačka krv, potpuno je razumljiva i Dangubina čežnja prema Italiji, kao i Ajhendorfovo nastavljanje tradicije pikaro-bildungsromana, još od baroka ukorijenjene u njemačkoj književnosti.
Kao što je Oblomov postao oličenje ruskog karaktera, tako je i Ajhendorfova novela često tumačena kao kritika isuviše ozbiljne, radne, poslušne i navikama sklone njemačke nacije. Danas je posebno aktuelna budući da je svijet u mnogim negativitetima, čije začetke Ajhendorf prepoznaje i oštro kritikuje, otišao do krajnjih granica, pa se iz sadašnje perspektive novela može čitati i kao kritika kapitalizma i konformističkog načina življenja.
Zanimljivo je napomenuti da je jedan od velikih poštovalaca Ajhendorfove poezije bio i Niče, da su ga neosnovano prisvajali nacisti, da je njegov Danguba bio direktna inspiracija Heseu za likove Knulpa i Petra Kamencinda, a ostavio je snažan utisak i na Tomasa Mana, koji u svom dnevniku zapisuje sljedeće: "On je čovjek i on je to toliko snažno, da apsolutno ništa osim toga ne želi i ne može biti: baš zbog toga i jeste Danguba."
A za kraj, dvije terminološke zanimljivosti (prvu prenosim iz predgovora njemačkom izdanju):
- dangubama su se u njemačkom jeziku pridavale izrazito negativne karakteristike (lutalice-lupeži), da bi pozitivno značenje dobili zahvaljujući njemačkim romantičarima, tačnije Ahimu fon Arnimu - on joj pridaje ono značenje koje potom učvršćuje Ajhendorf.
- instrument koji Danguba nosi sa sobom je kod nas preveden kao "gusle". Međutim, njemačka imenica "die Geige" prvenstveno označava violinu, ali se njome mogu označavati i ostali gudački instrumenti. Po prikazima drugih ljudi, vidim da se u nekim jezicima prevelo kao "violina", tako da ono na čemu je Danguba gudio izgleda ostaje misterija.