Prva zanimljiva stvar vezana za ovu knjigu je da mi je poklonio Milo Lompar. S obzirom na nepremostive političke razlike između filozofskog dvojca i Lompara, dar deluje neočekivano. Ali ovako je to bilo. Milo, prirodom svog posla, neprestano dobija knjige. Među njima, naravno, ima koječega, a kad se gomile posebno umnože, Milo ih razdeljuje studentima. I svima lepo! Profesoru više prostora, studentariji štivo za dž. A otkud Žižek? Milo je pošalno pitao da li ima u slušaonici kojim slučajem neko ko se interesuje za Žižeka? Bio je ubeđen da se niko neće javiti, ali...
No, nije to ni bitno. Samo je možda malo smešno. Bitna je druga zanimljiva stvar. Ova knjiga je manje obajatila nego što sam mislio. Dobro, svakako jeste u izvesnoj meri, naročito imajući u vidu da je nastala na talasu (neopravdanog, nažalost) oduševljena Sirizom (autor jednog teksta u knjizi je ni manje ni više nego Aleksis Cipras lično), a svi znamo kako se mlako ta priča završila. Umesto obećanja velikog reformskog levog talasa, desilo se nešto sasvim suprotno. Desnica pupi po Evropi kao pečurke nakon kiše. I taman kada se čini da će doći kraj izazovima, nešto novo isksne. Od globalne finansijske krize 2008. godine, preko Bregzita, sve do migracija, pandemije i Ukrajine. Kriza je, izgleda, motor Evrope. Ali da ne bude zabune – nisu ni Žižek ni Horvat površni i dokoni navijači, podgrevači dnevnopolitičkih mlaćenja, već pronicljivi i pokatkad duhoviti pratioci zbivanja. Ipak, kome su već poznate Žižekove fore i fazoni, neće ovde naći nešto novo, štaviše, pronaći će da se najmanje tri puta ponavlja identičan citat T. S. Eliota i to u prilično sličnom kontekstu. Srećko Horvat me je prijatno iznenadio i to je verovatno jer sam površno upoznat sa njegovim radom.
Moje znanje iz ekonomije je vrlo slabo i znači mi svaka prilika da to popravim. Opservacije Žižeka i Horvata o štednji, dugu i svetskom tržištu, bile su vrlo od pomoći. U moru interesantnih podataka, izdvojio bih koncept „semiokapitalizma” Franka Berardija, „koji označava način proizvodnje u kojoj se akumulacija kapitala postiže uglavnom kroz proizvodnju i akumulaciju znakova” (148). Znakovi, dakle, proizvode vrednost. Pogledajte samo Ilona Maska! Čitava fama oko njegovog lika i dela je vrlo sračunata predstava, u kojoj uvek profitira sam Mask. Ko poseduje medije, poseduje sve – pa i samu ideju vrednosti.