The Banquet in Blitva

by Miroslav Krleža, Jasna Levinger-Goy (Translator), Edward Dennis Goy (Translator)

Colonel Kristian Barutanski, overlord of the mythical Baltic nation of Blitva, has freed his country from foreign oppression and now governs with an iron fist. He is opposed by Niels Nielsen, a melancholy intellectual who hurls invective at the dictator and the hypocrisy and moral bankruptcy of society. Barutanski himself despises the sycophants beneath him and recognizes in Nielsen a genuine foe; but Nielsen, haunted by his own lapses of conscience, struggles to escape both the regime and the role of opposition leader that is thrust upon him.

Miroslav Krleza is considered one of the most important Central European authors of the twentieth century. In his career he was a poet, playwright, screenwriter, novelist, essayist, journalist, and travel writer. He also suffered condemnation as a leftist and a practitioner of modernism and his books were proscribed in the 1930s. The first two books of the trilogy The Banquet in Blitva were written in the thirties and their comments on political, psychological, artistic, and ethical issues earned him the enmity of Yugoslavia's increasingly fascist government. He did not write and publish the third book in the trilogy until 1962.

Genres: Fiction, Literature, Novels

376 pages, Paperback

First published January 1, 1938

About the author

A leading Croatian writer and figure in the cultural life of both Yugoslav states, the Kingdom (1918-1941) and the Republic (from 1945, until his death in 1981). He has been often proclaimed as the greatest Croatian writer of the 20th century.

Reviews

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ · Rating 4 out of 5]

Novi Liber
Zagreb, 2014.
Uredništvo biblioteke: Slavko Goldstein
Krešimir Nemec
Biblioteka 120 godina
10 naslova Miroslava Krleže
Pozdrav svim šašavcima i ozbiljcima. Čika Vava baca još jedan kratkosvrt. Nebrojene, i nebrojive, mase čitateljstva mogu napokon uživati u mojoj osvrtolikoj analizi još jedne knjige.
U jezičnom smislu valja reći da Krleža koristi svoj vlastiti jezik, stil mu je toliko osobit da nadilazi ilirski jezik. Često baca germanizme ali i anglizme ( "Kurlandijski su rebeli...", "Da ga počasti sandwichem..."). Baca, dapače, i cijele fraze na engleštini no pošto nisam baš bilježio sada ne mogu baciti ono što je Krleža bacio.
Dosta je i srbizama (jugoslavizama?); "... u prvome spratu...", "oficiri", "inostranstvu" i tome slično. Ne znam da li su kradezeovski smradoljubi možda "očistili" njegov leksik no pošto je među urednicima Židov Goldstein takvo što se nije vjerojatno dogodilo. Moguće je da su izmijenili ekavicu jer Krleža je pisao ekavicom koju nikada nisam u niti jednom djelu primijetio.
Zanimljive su učestale spojenice tipa "prirodnoumjetnički".
Drago mi je bilo ustanoviti da i Krleža baca pridjev "hiperborejski"
Morfološki arhaizam je prisutan u oblicima riječi poput "elemenat", "parlamenat", "talenat"... Kužite spiku.
Često se strane riječi pišu u originalnoj inačici; "pissoir" umj. pisoar.
Djelo je objavljeno u tri toma. Prva dva toma su izašla 1938. i 1939. dok je zadnji tom izašao 1963. godine. Kroz konstrukciju djela se javljaju umeci pjesama i Racineova drama"Britannicus".
Sama radnja i atmosfera se može karakterizirati kao spoj Kafkina "Dvorca" i Šufflayeva "Na Pacifiku godine 2255." Ćuti se hladnoća i mrak grada Blitvanena. Hladnoća grada, tjeskoba likova, neogotika arhitekture su odrednice koje djelo ipak promiču bliže Kafkinom "Dvorcu".
Društveni kontekst prati dvije izmišljene banana države sa sjeveroistoka Europe, Blitvu i Blatviju, u stvarnom povijesnom okviru 1920-ih. Za ovu knjigu rekao bih da se može klasificirati kao spekulativna fikcija u užem smislu. Ne bih je bacio među distopije jer se odigrava u stvarnom vremenskom kontekstu, koje nije daleka budućnost, koje nije uopće budućnost, također djelo ne iznosi niti jednu novu, izmišljenu, ideologiju ili religiju.
Protagonist djela je Niels Nielson, njega karakterizira društveni angažman te osjećaj vlastite posebnosti. Gade mu se sve te ulizice i osobe koje spadaju u opis ličnosti ove jedne pankerske pjesme; https://www.youtube.com/watch?v=G15ve....
Jedan od rijetkih Nielsenovih prijatelja je Olaf Knutson za kojeg se može reći da je veći Filip Latinović u odnosu na Nielsona. Knutson je slikar koji u trenutku pojave unutar sižea djela preživljava kao pomoćnik državnom kiparu. Navedeni dvojac provodi svoje dane u negativnim mislima, izolaciji, ogorčenosti ali često i u dimu kafane. Također se može ustvrditi da je navedeni dvojac jako kvalitetno psihološki definiran.
Karina Michelson je bila Nielsenova curka. Kroz Nieslonova porinuća u vlastitu nutrinu, putem reminiscencija ili tokova svijesti, čitateljstvo ju dosta dobro upoznaje. Njezino izravno nepojavljivanje je minus koji je ovo djelo udaljilo od petice. Roman se, moje osobno estetsko mišljenje, trebao daleko više baviti odnosom Karine i Nielsena, no dakako da shvaćam da je ovo ipak prvenstveno društveni roman ali jebiga. Ja volim prikaz emocionalnog odnosa, pogotovo ako je nesretan, dvoje ljudi. No to je moja balaševička crta sazdana još od srednjoškolskih dana koja upada i na područja društveno angažiranih romana što ovaj roman zasigurno jest.
Kristijan Barutanski je negativac ovog štiva. Nacionalistički autokrat kojeg se ipak jako dobro psihološki produbljuje te time izlazi na vidjelo i njegova ljudska strana.
Egon Bilthauer je uvjereni marksist koji uvjerava Nielsona da nije problem u Barutanskome jer i da ga se makne s vlasti zamijenit će ga drugi Barutanski (zvuči poznato liberalna demokracijo?) već treba zamijeniti kapitalistički sistem kao takav. Biltahuer je najveći Filip Latinović u ovom djelu.
Previše emotivan i uman da podnese hladnoću idiotizma ovog svijeta.
Nielsen, Barutanski i Bilthauer su trojac kojeg se najbolje psihološki produbljuje te oni čine težište djela. Svaki od njih je nosioc određenog pogleda na svijet no bez obzira na to oni su pune ljudske ličnosti kakve možemo vidjeti uvijek na ulici i u našem životu, tako sličnom životu Blitve u 1920-ima.
Za kraj bacit ću neke citate. Ovaj prvi tipičan je predstavnik krležijanskog iznošenja intelektualštine; "Evo, što spada u najsvakodnevnije bijede ljudskoga duha, Ekscelencijo! U to smeće spadaju u prvome redu ona pitanja, koja nam se na prvi pogled pričinjaju kao misaona, kao filozofska, a ustvari nisu ni toliko vrijedna kao srebrne ljuske s odbačenih gospojinskih haljina! Tako, na primjer, ovamo spada ono prirodno osnovno pitanje- imade li život uopće bilo kakvu svrhu? Jer uzmite svijet oko nas, Ekscelencijo! Uzmite taj svijet kornjaša, stjenica, žohara, skakavaca, ušiju, mesoždera, divljih zvjerova, uzmite te daleke diluvije i te tajanstvene Afrike sa svojim moskitima i bolestima, s tropskom žegom, sa zmijama otrovnicama i morskim psima, uzmite taj demonski, taj boschovski svijet nakaza i užasa, gdje jedno drugo proždire vjekovima, postavite se na jedan tren u tu toliko razvikanu elementarnu prirodu, Ekscelencijo, i priznajte sami, kako je čovječji mozak u toj paklenoj zbrci neznatna, da, upravo sažaljena dostojna pojava! U bilju raslinja i zvjerskih snaga, u tim nepreglednim krvoločnim čoporima grabežljivaca, mamuta, nojeva, lavova, leoparda, u tim oblacima reptila i ptičurinama, u grmljavinama, taj naš slavni čovjek stoji gol i osamljen, sa tri litre vode u svojoj lubanji, ta ako može da se usporedi sa životnim snagama oko sebe, on neminovno mora doći do zaključka, da kao životna pojava i ne može imati nikakvog drugog dubljeg smisla, no što ga ima trakavica u njegovim crijevima ili bilo kakva kožna bolest na njegovoj epidermi!."
Navedeno govori Barutanskome Bonaventura Baltrušajtis.
Drugi citat kojeg bacam zanimljiv mi je u jezičnom smislu, kako Krleža aktualizira jezik svojom domišljatošću u opisu vožnje automobilom;
"Težak osmocilindrični Packard klizio je serpentinama beauregardskog perivoja niz strminu stare Tvrđave Jarla Knutsona kao crna motorna lađa opisujući brze zavoje bijelim magnezijskim ticalima svojih neobično sjajnih svjetiljaka . Ta ogromna lakirana kutija bezglasno se spuštala starogradskom cestom, a slijedeće već minute kroz sigurnosno staklo u dugim su nizovima blistala pred kola svijetla Jarlovog bulevara. Krošnje drvoreda, prazni perivoji, daleka glazba kroz poluotvorena vrata noćnog lokala, kretanje rasvijetljenih limuzina u protivnom smjeru, mokar granit popločene ulice, trgovi, crkve, prolaznici i neugodan zvuk zakočenih pneumatika na vlažnom kamenom pločnika."
Čitajte Krležu jer svi mi živimo u Blitvi, zvala se ona Hrvatska, Jugoslavija ili Europa!

[Bruno · Rating 4 out of 5]

CRO/ENG
Do prije nekoliko dana sam se dvoumio oko ocjene koju bih dodijelio, jer je variralo između toga da bude na razini ''Povratak Filipa Latinowicza'' ili ''Na rubu pameti''. U biti, sama knjiga je značajno proširenje ekspresionističkog doživljaja iz prethodna dva romana zajedno i svojevrsna kritika vlasti koja moć preuzima nasilnim metodama (uglavnom uz pomoć vojske ili atentatom). Najjači aspekti su, svakako, stanje društva i vladajućih u spomenutoj Blitvi, ali i u njenim susjednim državama, sa kojima održava ''hladnu'' diplomaciju, najblaže rečeno, kao i činjenica što je ovo više sraz nekoliko nijansi sive boje, radije nego crno-bijeli sukob. Sa jedne strane je autokrat Barutanski, koji na vlast dolazi državnim udarom, pod parolom ''dobra za narod'' (nije direktno upućeno tako, ali ne treba previše nagađati, na temelju primjera iz povijesti, kako su se ljudi uspinjali na vrh), dok je, sa druge strane, politički prebjeg Nielsen, za kojega nisam stekao dojam kao aktivnog borca za društvenom promjenom, koliko nekoga tko u prvi fokus stavlja čovjeka kao ljudsko biće. Primjedba svakako ide na račun opsega romana, za koji ne vidim da se previše toga odvija između početka i kraja (dao sam si vremena čitajući ga skoro 40 dana), a i poglavlja su dosta nedefinirana, kada su u pitanju ''stanke'' (jedno od 25 poglavlja obuhvaća čak 10% knjige). Također, veliki broj likova se utapa u cijelom tom moru opisivanja stanja svijesti, istraživanja i rekonstrukcija, do te mjere da im nisam uspio zapamtiti ni ime, niti njihov značaj. Svakako bi informiranje uvelike pomoglo prije nego da sam počeo čitati, ali onda bih si pokvario ukupni doživljaj, zbog prevelikih očekivanja (gledam u tebe, ''Moby Dick'', još). S obzirom na situaciju, vjerojatno ću je ponovno pročitati, ali, sve u svemu, roman je vrlo dobar i preporučljiv svakome tko teži izazovima.

Until a couple of days ago I've hesitated, regarding the grade I would give it to it, since it varied to a point of being on a level of ''The Return of Filip Latinowicz'' or ''On the Edge of Reason''. As a matter of fact, the entire book is an extension of expressionistic view from the last two novels and a critic of it's own of the government which claims the power by violent means (mostly with the help of the army and assassination). The strongest aspects are, definitely, the state of society and rulers in the mention country of Blitva, but also in her neighboring countries, with whom it keeps ''cold'' diplomacy, to say the least, as well as the fact that this is the clash between different shades of grey, rather than black and white conflict. On one side there is the autocrat Barutansky, who comes to power by coup de'tat, under the parole ''good for the people'' (it's not directly implied like that, but it doesn't require too much of a speculation, based on examples from history and how people used get to the top), while, on the other spectrum, is the political defector Nielsen, for whom I haven't made an impression of an active fighter for a social change, but rather someone who puts man as a human being in focus first. The complaint definitely goes on the length of the novel, for which I don't see much transpiring between the beginning and the end (I gave myself the time of reading it for 40 days), and the chapters are quite undefined, when ''pauses'' are concerned (1 out of 25 chapters covers 10% of the entire book). Also, a large number of characters drowns in this whole sea of describing the state of mind, exploration and reconstruction, that I wasn't able even to remember their names, let alone their contribution. Definitely an informing before the reading might have helped a lot, but then I would spoil my experience, because of the great expectations (I'm looking at you, ''Moby Dick'', still). Giving it's state, I'll probably reread it, but, all in all, it's a very good novel and recommended to anyone seeking challenges.

[Jonfaith · Rating 3 out of 5]

My wife saw me reading The Banquet in Blivta and sort of chuckled, your in for some heavy lifting. Only a few pages into the affair, I had to agree. The novel is a complex affair of people struggling and existing within a police state, one rife with corruption and mendacity. There are no straw figures to move the plot. Every action and contemplation is appropriately conflicted. The characters resonate and remain unsure even while commiting the irrevocable.

Okay, so a dramatist wrote a political satire of Yugoslavia in the 1930s, a tumult of ideology, how is the novel structured? Krleza is a Henry James of despair. Each character knows he’s doomed. The assassin who takes care of the wet work, knows glory and duty are moribund. The artists and journalists depicted liken themselves to whipped curs, tails between their legs and shouldering the way to the carrion. Krleza shifted the location of the narrative from the Balkans to the Baltics, inventing a pair of nations (Blitva and Blatvia) whose origins echo that of Serbia and Croatia. This was endeavored for sound reasons. Finding himself in bad favor for actually acknowledging and condemning the Stalinist purges, Krleza created some topical breathing room with his authorial license. Banquet in Blitva isn’t enjoyable but rather a powerful aesthetic and emotional experience.

[Boris Laketić · Rating 4 out of 5]

Ova proza je kao poletna klasična muzika koja se u intenzitetu naizmenično a postepeno pojačava i stišava, blago varirajući svoj ton u rasponu od sumornog do vedrog. Na kraju ostaje utisak neutralnog tona na pozadini višestrano rasvetljene egzistencije. Krleža sve vreme zadržava relativno visok nivo misaonog i emotivnog zahvata. Roman je svojom celinom snažan, a najupečatljivija su poglavlja posvećena Barutanskom u samoći i Nilsenu u samoći. Roman je u manjoj meri izgubio u aktuelnosti na društveno-političkom planu (pojave isključivo vezane za određene autoritarne režime u Evropi između dva svetska rata) i na idejnom planu (predratna marksistička shvatanja države, društvenog poretka i nacionalnog pitanja).

[Malcolm · Rating 4 out of 5]

Satire is a strange beast indeed and it seldom translates effectively making this book a treat. Krleža, a Croatian writer who made his name during the inter-war period, has a sharp eye for absurdities of nationalism, the corruption of many of those claiming to represent the newly emergent ‘nation’, the fickleness of disputes with neighbours and malleability of nationalist histories as they are adjusted to suit the demands of power.

The novel is a barely concealed reference to rivalries, claims and demands of various of the Balkan states of the inter-war era wrapped up in a tale of deceit, rivalries and power in (close to imaginary) Baltic states of the same era. I found it hard to ignore Blitva’s closeness in name at least to the former Duchy of Litva (now in the area of the Belarussian, Polish and Russian borderlands but once part of the Grand Duchy of Lithuania) while its rival and neighbour Blatvia could be Lativa, except Blatvia has no coastline – a source of its dispute with Blitva.

Krleža’s condemnation of nationalism goes so far as to make the differences between the élites of these two states imperceptible, using the same language of (lack of) civilisation, cowardice and contempt to denigrate their neighbours while the same claims to national advancement and democracy are used by factions in each élite to assert their own interests. Krleža’s ‘hero’, the undecided liberal Neilsen acts but does so ineffectually and in the end his indecision as well as his actions seem to make him as morally dubious as the dictators he decries. He seems (although this could be my reading ‘position’) especially condemnatory of scholars and intellectuals who seem to fall at the feet of power, producing and reproducing myths and images that both invent and maintain its claims to legitimacy. While not a pessimistic view, Krleža seems to condemn nationalism out of hand.

This is not an easy read: Krleža’s sentences are often long and circuitous while in some cases paragraphs go on for pages at a time, demanding that we as readers enter into their rhythm, engage with the speaker’s tone and style. This is especially so when he is writing the invective that peppers the book so brilliantly where long monologues reveal and express the key characters utter contempt for almost everyone else. More impressively, these characters are not simply ciphers standing in as ideal(ised) types to make a bigger political point, but remain complex and contradictory, both uncertain and sure about their actions while in some cases being both ambitious and servile.

This is an impressive and engaging if slow read that has made me hope that more of Krleža’s work is available in translation (my Croato-Serbian or Serbo-Croatian depending on which side the border I am on allowing me to do little more than buy coffee or a train ticket).

[Stephen Rowland · Rating 5 out of 5]

More exceptional Krleža, contains some of his best, most acerbic and breathless prose, but this book consists of only the first two parts of a trilogy therefore has no conclusion. Not in English, anyway. Neither the publisher nor the translator could be bothered to inform us whether a translation of the third book is forthcoming so we're just... left... hanging.

[Evan Woodward · Rating 4 out of 5]

A thoroughly underrated epic from Krleža, considered to be Croatia's best 20th century novelist. A sprawling, panoramic satire centering around the operations of an invented Baltic republic, The Banquet in Blitva incorporates Joycean scope, gripping, urgent plot, hilarious dialogue, and a biting critique of the nationalism of shrapnel states. Krleža sought to redeem the humanity of arts and culture in the face of rigid, militarized nation-states and, writing this in 1939, provides a canny framework for understanding the events that unfolded throughout Eastern Europe for the rest of the century.

[Toby Newton · Rating 5 out of 5]

It's Celine meets Conrad - a seething, furious, yet for all that measured spleen venting on politics, tyranny, greed, corruption, cowardice, and human pretension. Marvellous.

[Skrivena stranica · Rating 3 out of 5]

1. Pripovijedanje
1.1. Pripovjedač
U romanu Banket u Blitvi nailazimo na ekstradijegetičkog i homodijegetičkog pripovjedača, ali stvari nisu baš tako jednostavne.
Pripovjedač progovara na nekoliko mjesta kao“ja“, tj. kao „mi“:
Čitaoci nam ne će zamjeriti što ćemo se mi, u okviru ovog informativnog uvoda, uglavnom držati ideja doktora Nielsena, iznesenih u gorenavedenoj knjizi, prvo zato što nam, promatrajući taj neobično zamršeni kompleks blitvinsko-blatvijsko-hunskih pitanja iz dalekog i magle-nog inostranstva, i samima nedostaje dovoljno sposobnosti da stvorimo sebi jasnu sliku, a drugo zato što ličnost doktora Nielsena u ovoj našoj pripovijesti igra prilično važnu ulogu.
(Banket u Blitvi, I-II, 15. str.)

Iz navedenog ulomka lako je uočiti i to da pripovjedač uspostavlja vezu s čitateljem, navodi ga da se složi s njime, a sve preko toga što kaže da je dio „nas“, nekog kolektiva s istim stajalištima. Sličan slučaj imamo i u poglavlju „Barutanski na konju“:

Naša varijacija na temu pogibije Gospodara Blitve lišena je svake i najsakrivenije namjere da bi ova kronika često tako luckastih i sažaljenja dostojnih, a često opet mračnih i zlikovačkih zgoda i prilika, poslužila, bilo kada i bilo kome, kao uzor hirovite romansijerske igre, ali, kao što su kasniji događaji u međunarodnim razmjerima (nažalost) pokazali, nesretna i u svakom pogledu žalosna blitvo-blatvijska komedija javlja se iz retrospektive od dva-tri decenija, danas, u seriji sablasnih oluja koje će koncem tridesetih godina našega stoljeća zaurlati kao krvava i smrtonosna prijetnja nad sveukupnom zapadnoevropskom civilizacijom, kao diletantska i naivna predigra.
(Banket u Blitvi, III, 266. str.)

Također, iz navedenog ulomka možemo iščitati vremensku poziciju pripovjedača. Radnja se događa u 20-im i 30-im godinama 20. stoljeća, a pripovjedač govori kako sve prikazuje se iz „retrospektive od dva-tri decenija, danas“. Dobivamo njegovu vremensku poziciju, a to su 50-e i 60-e godine 20. stoljeća. Ponovno imamo upotrebu zamjenice „naš“ koji uspostavlja odnos, poziva čitatelja da se složi. Drugim riječima: to su „naši“ stavovi.

Iako se nakon prologa pripovjedač naizgled povlači, pokušava postati nevidljiv, ipak se pojavljuju mali trenuci u kojima ponovno izranja. Primjer toga je korištenje nekih uzvika i pojavljivanje kratkih komentara:

Doista! To žmirkanje nije potrajalo ni dvije minute, kad je Barutanski osjetio s leđa kao da ga je netko nevidljivom rukom dirnuo po desnom uhu, te bacivši instinktivno pogled na svoj pisaći stol, prenatrpan knjigama i privatnom korespondencijom koje se nije dotaknuo već nekoliko dana, on je primijetio crveni signal, uvjeren da se opet radi o neugodnoj vijesti.

(Banket u Blitvi, I-II, 213. str.)


Upravo to naizgled nepotrebno „Doista!“ je pripovjedačev komentar preko kojega se on pojavljuje. Iz svega navedenog se može zaključiti da se ipak radi o homodijegetičkom pripovjedaču. Možemo zaključiti da pripovjedač nije objektivan pripovjedač već subjektivan, ali opet ne ide toliko daleko da bi ga se moglo nazvati nepouzdanim pripovjedačem. Pripovjedač govori sam, on je „ja“ odnosno „mi“ koji govori, onaj koji govori sve iza samih događaja te se vidi jasna vremenska distanca od situacije pripovijedanja.

1.2. Fokalizacija
Sveznajući je pripovjedač onaj koji tijekom cijelog romana vrši pripovijedanje, ali fokalizacija je bogata i mnogostruka. Većinom je lako otkriti kad se radi o nultoj, kada o vanjskoj, a kada o unutarnjoj fokalizaciji. Nekada dolazi do prelaska nulte u vanjsku, a nekada fokalizacija zna postati upravo zbunjujuća. Sljedeći primjer to pokazuje.

Ne zna se zapravo zašto, no Nielsenu je pogled u tu praznu, rasvijetljenu staronjemačku blagovaonicu bio drag.

(Banket u Blitvi, I-II, 283. str.)

Sveznajući pripovjedač se ponaša kao da nije sveznajući i tvrdi da „[se] ne zna… zapravo zašto“ je pogled u blagovaonicu drag (smanjuje svoje znanje: paralipsa), a odmah je potom u stanju prenijeti Nielsenova sjećanja. K tome, upravo nastavak daje odgovor i ništi izjavu „ne zna se zapravo zašto.“:
Prije mnogo godina, dok je još služio u hunsko-aragonskoj armadi, on se bio zaljubio na periferiji blitvanenskoj u jednu djevojčicu koja je stanovala na kraju grada, u isto takvoj staronjemačkoj blagovaonici s pladnjastim drvenim štillebenima iznad divana. Desno u kutu, upravo kao i u ovoj tajanstvenoj sobi, bio je crni klavir, a pokraj divana etažera sa zlatno ukoričenim leksikonima.
(Banket u Blitvi, I-II, 283. str.)

Možda bi paralepsa bila upravo ovaj drugi ulomak koji pobija prethodni. Uz to, u primjeru u kojem se „ne zna zapravo zašto“ pripovjedač je prešao u vanjsku fokalizaciju nakon što je cijeli prethodni ulomak u romanu bila fokalizacija na Nielsena.
1.3. Razine dijegetičkog univerzuma

Roman sadrži više dijegetičkih razina, tj. razina posredovanja gdje je pripovjedač posrednik. Mogu se uspostaviti tri razine:
• 0. razina: pripovjedač
• 1. razina: Nielsen, Barutanski, Georgis, Knutson, Blithauer… ali čak i lutke u kazalištu
• 2. razina: Karina, Barutanski, Nielsen, Knutson, Rajevski, lutke u kazalištu…
Nielsen se nalazi na prvoj dijegetičkoj razini jer pripovjedač izravno pripovijeda o njemu, ali se nalazi i na drugoj dijegetičkog razini jer drugi likovi „govore“ o njemu, kao što i on često govori o Barutanskom. Čak su i lutke u kazalištu predmet pripovjedačevog pripovijedanja, ali su i predmet Baltikovog pripovijedanja koji tumači Nielsenu što se ima dogoditi u samoj predstavi:
U svim dramama moje ili, ako hoćete, naše blatvijsko glavno lice Jorik igra kao lutka glavnu ulogu i u svima tim dramama izvlači kraći kraj, jer je on kao lutka osuđen na takvu komediju da dobiva po glavi.
(Banket u Blitvi, I-II, 322. str.)

Zanimljiv slučaj je lik Karine koja se ni u jednom trenutku ne pojavljuje u romanu kao lik, već se pojavljuje jedino kroz tuđa sjećanja i čak snove i halucinacije (Nielsonove):
Sreo je Karinu prošle noći u tamnoj stoljetnoj šumi, u metežu uzrujane žurbe: mnogo uznemirene svjetine na crnim bedevijama, čopori uzrujanih konja, uz zveket orme i oružja, a iz daljine, na rubu proplanka, odjekuju mitraljeze, i ne zna se tko to puca i zašto?
(Banket u Blitvi, III, 28. str.)

2. Povijesna pozadina i preneseno značenje
Ime zemlje u kojoj se odvija većina radnje samog romana je Blitva i već je sama sličnost s Litvom jasan trag koji možemo pratiti kako bismo došli do povijesne paralele, a isto vrijedi i za ime druge zemlje, Blatvije.
Pojam mira u Blatu Blitvinskom mogli bi povezati sa mirovnom konferencijom koja se odvila 3. ožujka 1918. u Brest-Litovsku. Na tom se miru SSSR trebao odreći Poljske, Latvije, Finske, ali i Litve koju možemo porediti sa Krležinom nezavisnom Blitvom. Također, pojam da je „milijun i trista hiljada Blitvina ostalo pod novostvorenom Blatvijom“, nailazimo na pojam stvaranja nezavisne Latvije. „…osam stotina hiljada Blitvina nisu Visoki Ambasadori kod Zelenog Stola u Versaillesu dali slobodnoj Blitvi da ih »oslobodi« ispod hunskog jarma.“ svjedoči nam o ostatku dijela Litve pod čizmu SSSR-a. Iako je Litva postojala kao samostalna republika, situacija je u njoj bila alarmantna i nestabilna zbog sukoba s Poljacima 1920. i 1923. s Njemačkom (Weimarskom republikom). 1926. godine prestati će postojati demokratska načela zbog vojnog puča koji je izveo Antanas Smetona iz straha od dolaska boljševičkih vlasti na čelo Litve. Također, Barutanskog možemo usporediti s poljskim generalom Lucjanom Żeligowskim koji je napao Litvu te izvršio čitavu invaziju na nju zbog sukoba oko grada Vilniusa čija pripadnost nije bila riješena u Versailessu.
Ipak, kasnije se u romanu lako mogu pronaći mnogi motivi i rečenice koje referiraju na djela nastala u ilirizmu i kasnije, a koja su pomagala u oblikovanju nacionalne svijesti. Za primjer toga je moguće navesti „Marširala, marširala blitvinska brigada“ koja se može povezati s pjesmom „Marširala, marširala kralja Petra garda“, ali i niz drugih obrada iste pjesme. Sličan slučaj je i naziv pjesme „Još Blitva ni propala dok mi živimo“ što se može povezati s pjesmom „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“, ali i poljske himne Mazurek Dąbrowskiego početnih stihova Jeszcze Polska nie zginęła, Kiedy my żyjemy. Na taj motiv implicitni autor približava neki, za hrvatskog čitatelja, daleki prostor Litve prostoru bivše Jugoslavije i napose Hrvatske. Upravo na taj način uspijeva ostati univerzalan jer se ni jedna od asocijacija ne može dosljedno pridružiti svome značenju već čitatelj ostaje s nekoliko različitih tragova koji vode u suprotnim smjerovima. Tako i opis Blitve u jednom trenutku podsjeća na Hrvatsku, a u drugom ne. U nekom trenutku se može učiniti da je Blatvija Srbija pogotovo zbog ideja o izlazu na more, a onda se u drugom trenutku ta ideja pobija. Tako fabula ostaje bliska čitatelju, ali ipak dovoljno udaljena da bi mogao objektivno prosuđivati nesmetan svojim sentimentalnostima.
Lino Veljak pronalazi poveznicu između Blatvije i Slovenije što bi ponovno imalo smisla s obzirom na aluzije u romanu. Veljak iznosi i argument o povezivanju tih dvaju prostora tvrdeći da komparativna socijalno-historijska istraživanja Srednje i Istočne Europe između dva svjetska rata mogu potvrditi strukturalnu podudarnost prilika u različitim zemljama te regije u spomenutom razdoblju:

Neke su od njih republike, neke monarhije, u nekima se na vlasti oružanom silom održavaju diktatori, u nekima od njih parlamentarnu većinu čine agrarci (a Krležin opis prevdonika takvih stranaka neodoljivo podsjeća na Hrvatsku seljačku stranku, iako se stranke njezina profila sreću u svim novim državama regija nakon propasti četiriju carstava koja su dominirala na europskom sjeveroistoku, jugoistoku i Podunavlju) i stranke pod kontrolom Crkve, u nekima do riječi, bar privremeno, dolaze liberali, ali u svim su tim zemljama (kao u Banketu, tako i u povjesničarskim rekonstrukcijama Srednje i Istočne Europe u razdoblju nakon Prvog svjetsko rata) na djelu nerazvijenost, državotvorstvo (u raznim varijantama) i autoritativna politička kulutura.
(Veljak, 49-50. str.)

Moguće je zaključiti da je povijesna pozadina, bez obzira u kojim varijantama i kojih se zemalja tiče, ipak postojeća i prepoznatljiva što pridonosi označavanju ovog romana kao više realističkog romana nego fantastičkog iako se fabula odvija u nepostojećoj zemlji.

3. Motiv umjetnosti u Banketu u Blitvi

Roman se dotiče nekoliko umjetnosti: književnosti, slikarstva, kiparstva, a likovi imaju različita mišljenja o svakoj od tih umjetnosti. Ulomci o umjetnosti su ukomponirani u djelo i pridaju mu novu dimenziju i nove mogućnosti tumačenja te nisu tek ubačeni motivi.
Kiparstvo je najčešćim povodom raspravi o odnosu politike i umjetnosti i koliko bi jedno trebalo imati utjecaja na drugo:

Kakav talenat? Nije tu sada riječ o talentu koji je pobudio pažnju, nego o mistifikaciji! Tko je pobudio pažnju u inostranstvu? Rajevski? Idite, molim vas! Ja se vama čudim da se vi kao relativno inteligentan čovjek izražavate na tako primitivan način. Kakvu je pažnju pobudio Rajevski u inostranstvu? Pažnju kao »umjetnik«? Kao slikar? Kao kipar? Ne! On je primljen u inostranstvu kao političar, a ne kao slikar. On je bio predstavnik Blitve u Parizu, on će, eto, sada biti izabran za predsjednika Republike, i sve one stare milijunaške amerikanske usidjelice koje su doputovale u Blitvu da se dadu portretirati od jednog predsjednika Republike i koje će mu za svaki portret platiti hiljadu funti, one će, dakako, u ovom našem zakutku blitvanenskom biti vama (i vama sličnima) nesumnjiv dokaz da Rajevski »i u inostranstvu pobuđuje ogromnu pažnju«. Da je Barutanski slikar, on bi svoje slike prodavao danas isto tako engleskima starim frajlama kao i Rajevski, i kakav bi to bio dokaz za unutrašnju vrijednost Barutanskijevih slika?
(Banket u Blitvi, I-II, 132. str.)


Knutson jasno iskazuje svoj stav kako politika ne bi trebala biti sredstvo kojim se dostiže umjetnička slava te kako je takav uspjeh beskoristan i vrijedan poruge. To se ipak najviše otkriva u rečenici: „politika je kurva po zanimanju, a umjetnost prestaje biti umjetnošću onoga dana čim je legla bez ljubavi!“ (Banket u Blitvi, I-II, 131. str.)


Kiparstvo i ima više politički značaj nego umjetnički jer uzdizanje kipa govori više o položaju Barutanskog nego kiparskom stvaralaštvu Rajevskog:

Tu, pod staklenim krovom, u sredini ogromnog prostora, stajala je golema, nadnaravna konjanička pojava Barutanskoga. U liku vojničkog antičkog tribuna u oklopu, na teškom blitvin- skom pastuhu, više tiranski Izborni knez nego Komandant blitvinske Legije, Barutanski je sjedio na konju u oklopu, a noge su mu ispod tunike bile gole, u antičkim sandalama, s bogato izrađenim kopčama na kojima su se orlovski kljunovi sa zmijskim glavama prepletali u remenje što je vezalo Komandantove zglobove tako da se reljefno isticala koštunjava, dobro modelirana pravilna noga za koju se govorilo po boemskim krugovima da ju je Olaf Knutson izmodelirao egzaktno po sadrenom odljevu prave i žive Barutanskijeve noge.
(Banket u Blitvi, I-II, 155. str.)

Larsenovo stvaralaštvo se postavlja kao suprotnost Rajevskijevom stvaralaštvu jer njegova djela nitko nije ni pogledao do nakon njegove smrti.

Kasnije u romanu kroz Vaninijeve riječi dobivamo i estetsku analizu kipa Barutanskog čime se potvrđuju Knutsonove riječi o manjsku umjetničke kvalitete.
Druga je grana umjetnosti koja se pojavljuje u romanu drama. Postoji ulomak o Barutanskijevom pogledu o tome što je dobar glumac (obje, suparničke, strane mogu iznositi svoj sud o određenim temama), ali pozabavit ćemo se malo više predstavi Lutke kojoj Nielsen prisustvuje:

Stvar se zove »Lutke«, jer se odigrava u jednom marionetskom kazalištu gdje je glavno lice jedna lutka, Jorik, i gdje to glavno lice stradava kao lutka na žickma marionetskog teatra, s jedne strane, a, s druge opet, taj se Jorik muči kao lutka koja je misaona, te je svijesna svoje tragedije kao lutka! Prolog počinje iza kulisa marionetskog teatra gdje te lutke prije predstave vise na žicama kao predmeti. Tužno i razbacano stanje iza kulisa jednog marionetskog kazališta koje igra »Jori- kovu Komediju«, a Jorik, glavna lutka, visi među ostalim glumcima kao lutka i umuje kako nema smisla da je lutka čovjek, a čovjek lutka! Stvar je romantično komponirana u stihovima. »Jorikova Komedija«, koja se igra kao predstava u marionetskom teatru, ima pet slika: prva je »Linč u petak poslije podne«, druga »Đavo i mladić«, treća »In tyrannos«, četvrta »Ezopova basna«, a peta »Sumrak pameti«. U svima tim dramama moje ili, ako hoćete, naše blatvijsko glavno lice Jorik igra kao lutka glavnu ulogu i u svima tim dramama izvlači kraći kraj, jer je on kao lutka osuđen na takvu komediju da dobiva po glavi! A kako predstave u tome marionetskom teatru traju neprestano, kako lutka Jorik vječno igra jednu te istu ulogu kao pajaco na žici, protiv svoje subjektivne volje, jer je na žici i jer mora da igra, lutka se buni, lutka se logično revoltira, i tako počinje predigra s njegovom pobunom, u stihovima. Njegova je ideja ova: budući da smo mi lutke na žici i budući da igramo uvijek jednu te istu marionetsku predstavu, a ta traje već vječnost, jedini način da se oslobodimo jest da prerežemo žicu i da tako nestanemo sa scene toga glupog kazališta koje igra tako glupe stvari.
(Banket u Blitvi, I-II, 322. str.)

Lada Čale Feldman upozorava na problem „narativizacije drame“ u onim slučajevima u kojima je izvedba drame smještena u pripovjedni okvir. Problem pronalaska onoga „tko govori“ u najavi predstave i njenom prenošenu prikazuje isti problem koji se provlači kroz cijelo djelo. Neki dijelovi pripovijedanja zamjenjuju didaskalije, a zatim nailazimo na reakciju publike čime se prenosi trenutnost same predstave. (Čale Felman, 170. str.)
U Hrvatskoj književnoj enciklopediji govori se o „predstavi u predstavi“ na kraju druge knjige koja zapravo u malom predstavlja sva zbivanja u Blitvi, „svijet u malom“. Čak se ide u smjeru da je zapravo cijeli roman građen na načelu „svijeta kao pozornice“, i da je ta predstava Lutke roman u malom, simbolički prikaz cijelog Banketa u Blitvi u maloj pozornici gdje se glavni junak bezuspješno bori protiv onoga koji upravlja njegovim koncima. Ipak, već sam taj bunt je presudan i ostvaruje neku vrstu pobjede samoga lika.

Posljednja umjetnička grana koju ćemo spomenuti je književnost, pisanje. Nielsen strastveno iznosi svoje stavove o frazama na više mjesta u romanu.

Time se, na neki način, iznosi kritika i na pisanje koje ne pripada svijetu djela već na stvarni svijet:

Kroz vjekove prijeti fraza svima svjedočanstvima ljudske pisanije! Fraza je otpadak toliko bezvrijedan te ne vrijedi ni najjeftinije krivotvorene banalnosti, fraza je toliko bezlično dosadna da nije ni laž, ni istina, ni iluzija, ni iznakažena stvarnost. Fraza nije samo deplasirana grimasa i kreveljenje u krivome trenutku i na krivome mjestu, ona je potpuno besmisleno umorstvo svakog ljudskog poticaja, ubitačna, blesava likvidacija pameti, konac i kraj svake plemenite misli i smrt osjećaja.
(Banket u Blitvi, I-II, 77-78. str.)


Također se kroz lik Vaninija iznosi stav o autonomnosti djela u odnosu na njegova pisca i njegove stavove:

Nije važno da li je i što je umjetnik mislio i vjerovao stvarajući svoje umjetničko djelo! Važno je što samo djelo vrijedi, a to je, vidite, jedan odvojeni kriterij! Ako je netko potpisao neko religiozno djelo, u to nema nitko pravo sumnjati. Za svoja politička, estetska ili religiozna uvjerenja čovjek jamči svojim potpisom kao za svoje mjenice.
(Banket u Blitvi, I-II, 153. str.)

O skrivenom značenju možda progovara i replika doktora Lupis-Masnova, o potencijalnoj političkoj alegoriji koja se skriva iza „providnih političkih aluzija“:

— Tako je, veoma ispravno i točno, osjetio se u sedlu gospodin doktor Lupis-Masnov, podržan u sve nervoznijem dijalogu sa dva prijateljska glasa, na kraju krajeva, tu se radi o zaista providnim političkim aluzijama, samo treba htjeti čitati, htjeti — čitati, to treba, kažem, to je jasno, dakako, bez svakog komentara, za svakog, razumije se, tko hoće da čita, jer nije riječ o snijegu, zar ne, nego o reštu, dakle o zatvoru, o sužanjstvu, u prenesenom smislu, ako hoćete, o sužanjstvu čitavoga naroda, a sve je zavijeno poetskom alegorijom.
(Banket u Blitvi, III, 321-322. str.)

Ali najjači argument u korist autoreferentnosti romana o svojoj funkciji kao načinu borbe progovaraju posljednji redovi djela:

…i tako, što nam preostaje? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo, kao što je rekao Kerinis, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.
(Banket u Blitvi, III, 364. str.)

4. Zaključak
Pripovijedanje u Banketu u Blitvi izrazito je složeno i često je teško odrediti tko je onaj „tko vidi“, na kome je fokalizacija. Čak ni na pitanje intradijegetičnosti i ekstradijegetičnosti nije tako lako dati odgovor. Upravo sve ove teškoće u određivanju pokazuju da se radi o modernističkom pripovijedanju i zasigurno se odmiče od tipa pripovijedanja karakterističnog za realistički roman. Ni povijesnu pozadinu nije lako jednoznačno odrediti jer se nailazi na preklapanje nekoliko povijesnih prostora što stvara u romanu dojam univerzalnosti i neuhvatljivosti u smislu potpunog postavljanja povijesti ovog izmišljenog svijeta s poviješću neke zemlje. Motiv umjetnosti tu ima zanimljivu ulogu jer pridonosi stvaranju ideološkog svijeta djela i otkriva potencijalnu njegovu funkciju. Cijeli je Banket u Blitvi pun takvih izmicanja koja upravo daju dodatnu snagu djelu umjesto da je umanje kako bi se na prvi pogled učinilo te tako postaje snažan, univerzalan roman koji se može čitati bez obzira na čitateljevo mjesto i vrijeme života.

[Laurie · Rating 5 out of 5]

The afterword states "The Banquet in Blitva is not, perhaps, a book for the reader seeking an "easy read." That is a bit of an understatement. In fact, it made me laugh, having made it through most of the book before I read that line. The novel is an allegory of the Balkans. A critique of nationalism and xenophobia.

The seemingly never-ending stream of invectives of the dictator are both amusing and sadly on point. He believes his way is the only one that can achieve the ultimate goal of the independent nation of Blitva. However he never questions the validity of that goal. The author does a great job of showing how meaningless that goal truly is in context of the dozens of nation states that have existed throughout history, with each one claiming some god-given right to statehood based on the shoddiest of claims. However the states that have been long established and globally recognized who lay claim to some kind of superiority for that reason are shown to be pathetically paternalistic.

It is certainly a dense read but we'll worth it.

[mezamonte · Rating 2 out of 5]

I really liked the complex worldbuilding, but some of the names and analogies were just cliché, and about halfway through the novel starts resembling an alternate history fanfic written by a teenager with an unhealthy obsession over 20th century politics. The love affair trope is also not really that interesting and the book just tends to drag on. The message also feels incredibly preachy and obvious. Definitely not the best introduction to balkan literature

[Tiago Fragoso · Rating 5 out of 5]

O livro é ótimo! Recomendo fortemente pra quem gosta de Dostoiévski, achei uma pegada bem parecida.

Realmente uma pena que Krleza não tenha sido mais amplamente traduzido do croata, foi um sufoco achar essa tradução e muita coisa ainda permanece no original. É uma raridade, mas vale a pena.

[Jethro Tull · Rating 4 out of 5]

Manje oduševljenja nego u prethodnim čitanjima!

[Caroline F. · Rating 3 out of 5]

Edit : le livre fait 762 pages

Il va me falloir un peu de temps pour digérer ce roman. C'est extrêmement intéressant, fascinant, mais aussi tellement dense que je n'ai pas tout intégré.