Maestralno. Izdvajam dijelove iz pripovjetke "Zeko":
"Glavno je da se od misli i odluka pređe na delo i izvršenje, i tako zatvori spasonosni krug i jednom zauvek raskrsti sa jalovim i nedostojnim životom, da se nađe stopa čvrsta tla na kom se može raditi i biti čovek."
"Misao koja se ustali u čoveku i nađe oslonca u njegovom karakteru, to je ono što čini čoveka malim ili velikim."
"Velike stvari se teško kazuju, ali se lako naslućuju, pogotovu kad čovek ima za sabesednika stvorenje koje, samo govori malo, a savršeno ume da sluša i shvati drugoga."
"Samoća letnjeg popodneva u hladovitom praznom stanu činila mu se beskrajna, nepodnošljiva. Osećao je kako mu bije krv u ručnim zglobovima i na potiljku, kako se taj nemir širi po celom telu, pa prenosi na stvari oko njega."
"Tolika je snaga u njoj i tolika volja da komanduje, steže, kroti i savija, da bi puk vojske bio malo za tu snagu. A kako joj je sudbina dala uzak krug nad kojim može da vlada, to stradaju oni koji su u tom krugu — njena mala porodica od muža i sina, i stanari ove kuće — jer je na njih legao sav teret te njene snage i te besne volje za komandovanjem."
"On je nekako naročito bezazleno i neupadljivo prolazio svuda i uvek je izgledao kao da je sada došao i kao da će sada otići."
"Ostaje samo jedno objašnjenje. To je — društveno prokletstvo, voljno i trajno služenje svemu onom što je sebično i sitno u čoveku, i najniže i najbeznačajnije u životu.
Prokletstvo tričavog svakidašnjeg života, koji je postao sam sebi svrhom, prokletstvo gore od mnogog greha i poroka. Eto, to je objašnjenje, ako objašnjenja može da bude.”
"I prvi put u životu on sa radosnim čuđenjem oseti da je svaki čovek sposoban za otpor i udarac.”
"U toj kući, mnogo skromnije nameštenoj od njegove, sve je bilo nekako lakše, lepše i slobodnije. Čaj je bio bolji, kolači ukusniji, reči vedrije."
"A trebalo je samo preći preko utvrđenih navika, i osloboditi se straha i obzira, i malo smelije zakoračiti preko praznine koja deli jedan ispust od drugoga. To su te ne velike a spasonosne smelosti koje mi nikad ne umemo da učinimo u pravo vreme."
"Ovakva velika opšta stradanja dovode ljude u strašne i teške položaje u kojima su im pomoć i uteha drugog čoveka preko potrebne, a upravo ta strahota i tegoba sprečavaju ih da jedan drugom budu od pomoći i utehe."
"Bila je i živa i vedra kao i nekad, predana deci, bez traga one preterane i nametljive materinske brižnosti koja se tako često susreće kod čestitih i ograničenih građanskih žena, kao neka vrsta suzbijene i izvitoperene koketarije."