"Ljubav, struja, voda & telefon" je topla i vlažna, malo klizava pripovijest iz frizerskog salona, gdje se na primjerima iz intimnog života jedne tridesetpetogodišnjakinje hoće dokazati da je ljubav sranje, a poštene žene najobičnije glupače.
A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. His articles showed great literary talent that would manifest in his 2000 debut novel Što je muškarac bez brkova. Three years later he wrote novel Ništa nas ne smije iznenaditi, describing the life of recruits in Yugoslav People's Army. Both novels are adapted to screen.
Ante Tomić now writes for Jutarnji list. In 2004 he travelled across USA in order to cover presidential campaign by talking to "ordinary" people.
Kako zamišljam da je nastalo ovo, lijevom rukom i u pauzama između prečih obaveza napisano djelo, koje možda nije u vrhu Tomićevog opusa, al ga vrijedi pročitati, makar u gradskom prevozu.
Urednik Jutarnjeg lista: Tomiću, iman poslovni prijedlog za tebe. Tomić: Slušan. Urednik: Bi l napisa nešta laganini, neki romančić, onako, za plaže? Tomić: A neman ti kad, vjeruj mi, neke me obaveze stisle. Urednik: Ma, škrabneš nešto, onako, usput. Tomić: A ne znan ni o čem bi pisa, neman ti inspiracije. Urednik: E čuj ga, nema inspiracije. Ko da je bitno o čem bi pisa, piši šta ti prvo padne na pamet, baš ko da neko i očekuje nešta umno od tebe. Tomić: Nećemo se vriđat, uredniče, da ne bi o tebi nešta napisa. Urednik: Znači, ipak ćeš pisat? Tomić: A ne znan, razmisliću. Odoh, iman zakazano kod frizera, pa ti javin večeras.
Ovo je bio moj prvi susret s Antom Tomićem i oduševljena sam! Kratka, ali simpatična pričica humorističnog karaktera, potpuno me obuzela i nasmijala. Svakako preporučam! Čitajte! :)
Simpatična i zabavna priča o ljubavnim zavrzlamama i bračnim prevarama, puna seksa, kvazi drame, stereotipa i naravno Tomićevog dobro poznatog humora. Za nijansu lošija od drugih njegovih romana, možda samo zbog izbora tematike. Laganica za more. "Nać će se i bez tebe neko da te podcijeni." Ono što mene uvijek oduševljava su Tomićevi neposredni i živopisni junaci, dragi uprkos svojim manama koje, štaviše, postaju poželjne osobine.
Naletila na ovo, u ovo doba korone, u digitalnoj knjižnici svoje bivše osnovne škole. Od 40 naslova, dvije Tomićeve knjige i mislim si ja šta nije on malo grez za osnovnoškolce. Onako po pričama, nije mi baš da stoji uz bok Maci Papučarici. Nisam ga do sad čitala van poneke zalutale kolumne, pa rekoh aj red je da pročitam nešto prije nego išta komentiram.
I da, stvarno je malo puno grez za osnovnu školu, al možda je to poklon roditeljima koji ovih dana moraju bit doma s dicom.
Roman prati frizerku Lidiju u 30ima, razvedenu, koja ne vjeruje u ljubav i pokušava nas uvjeriti u to u tih 80ak stranica dok joj svaku stranicu sve manje vjerujem. Na kraju ispadne da sam možda i u pravu, naša heroina priču završava u zagrljaju i bijeloj zgužvanoj majici jednog istražnog suca, i to za ne virovat, bez ikakvih sarkastičnih komentara.
Kroz knjigu Lidija ostavlja dojam nekog uragana od žene, al opet na momente simpatičan način. Kako je i inače s ljudima, nitko ti nije u svakom času dobar, tako ni ona. Tomić je notama dalmatinskog humora, (ne)zakamufliranim svojim stavovima i kritikom mentaliteta prostačkog osjećaja nadmoći napravio jednu zanimljivu varijaciju na temu "prosječne splićanke".
Kroz Lidiju upoznajemo i njene kolegice iz salona, njenog bivšeg oženjenog priležnika i trenutačnog neoženjenog momka. Opisane situacije su duhovite do mjere laganog ispuhivanja zraka kroz nos, ali pitke su i ne mogu reć da mi je bilo loše štivo. Isto tako ne mogu ni reć da je ovo proza koju sam očekivala od njega, ko da ga je netko izazva da napiše neki roman za na plažu. Šta je je, uspješno odrađeno, makar na momente poprilično patetično. Tipa zadnja strana gdje se nekako kvazidubokoumno o našoj heroini i njenom momku govori kao usamljenim dušama s biserom dobrote. Mogli smo i bez toga.
Sve u svemu, da za kraj spomenem (valjda) glavnu misao ovog romana, "nemoj se podcjenjivat, nać će se i bez tebe netko da to uradi". Stvarno nije u krivu.
Idem sad na onu drugu u biblioteci, da vidimo stvarno što je muškarac bez brkova?
Као и остале његове књиге, пуно хумора, мало више порнографије и вулгарних речи и сцена, али на крају срећан крај! Занимљива, кратка књига...да, ето и фризерка Лидија, након свог 35. рођендана, која поквари све што започне, ипак нађе, на мало необичан начин и после неких неочекиваних заврзлама, човека који жели да се она буди поред њега...
Pročitana u jednom danu. Kao što iz naslova možete zaključiti, govori o ljubavi, međuljudskim odnosima, životu... I na neki način podstiče žene da se bore za sebe i poštuju same sebe i da ne budu sa onima koji ih ne vole, ne poštuju i ne zaslužuju ih. Moja preporuka za čitanje.
Nije mi ovo prvi susret sa Tomićem, već sam pročitala „Čudo u Poskokovoj Dragi“, tako da sam znala da će biti nešto humoristično. Ali, nisam očekivala tako lagano štivo koje se čita brzinom svetlosti, koje je u isto vreme i smešno, i sarkastično, i kritično, ali i realno, barem za ove naše prostore, a na kraju ispadne i romantično. Realni likovi iz našeg susedstva, puni mana i vrlina, ali i nekog našeg, balkanskog humora, realni dijalozi koje sam srećom razumela iako su na dijalektu. Grohotom sam se smejala dok sam čitala, čak i vulgarizmi su sjajno ukloplјeni. Odlična knjiga za odmor i relaksaciju, a da nije baš kliše :)
Lagano stivo koje se procita u jedno popodne. Donijet ce vam malo smijeha i splitske perspektive. Puno stereotipa je opisano, ali tome se i najbolje nasmijat u knjizi. Vise mi se svidjelo od Klase optimist, Sto je muskarac bez brkova je negdje na buducem redu za citanje.
Moj prvi susret s Tomićem i baš mi se svidilo. Čitka i uzbudljiva knjiga iz perspektive mene Splićanina koji je gleda kao reflekciju stanja uma većine žena ovdi.