What do you think?
Rate this book
Pričaj mi o njoj
Samo jedan nesmotreni (ali i neizbježni!) korak na sudskom hodniku bit će dovoljan da odvjetnika Tomu, supruga nestale ratne heroine, i novinarku Anitu uvuče u vrtlog zabranjene privlačnosti, u ljubljenja i gubljenja; u «ljubavni trokut udvoje». Svoj život u skrivanju, u vrijeme redukcija struje i zračnih uzbuna u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj ra(t)nih devedesetih, kao da nam pripovijedaju sami junaci, razgovarajući između poljubaca i prepirki, užitaka i užasâ. I zmaštavši još jednu priču stvarniju od života, Baretić se opet (a sve kao da neće) poigrava čitateljevim emocijama, stavovima i predrasudama, tjerajući ga na sve brže putovanje prema posljednjoj st(r)anici, nakon koje...
211 pages, Hard cover
First published January 1, 2006
6 people are currently reading
151 people want to read
About the author
Renato Baretić
14 books50 followersRenato Baretić was a Croatian journalist, writer, screenwriter and actor.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 19 of 19 reviews
September 21, 2015
I was avoiding Croatian writers like a plague. There is this whole generation that has been writing about war or what happened psychologically after it. And of course there was a need for that as there was this atomic effect on the socially and emotionally handicapped people who couldn't put things aside. Not until their demons decided to do so or until time allowed them to rest a little bit.
I just couldn’t stand it. Concentration of bad memories, sadness, reality that I felt on my skin - most of the times it was just overwhelming because Croatian writers are good writers and this topic is bottomless.
So safe dive into foreign, somehow, happy literature was my escape and thumb down to something that I knew I will find in books written on my own mother tongue.
Last few years, few names have constantly been recommended. Renato Baretić was always among them. Ante Tomić as his comrade by pen is sort of an icon, and of course that you wouldn’t miss his columns and highly enjoyable books, but his tone is – mocking and humoristic.
So, I came home for holidays, my mind was relaxed and in the local library I said, well, yeah, I’ll take ''Pričaj mi o njoj'' – translation: ''Talk to me about her''. Story about lawyer Tomo, whose wife Ivana is the famous Croatian war reporter and by government proclaimed as the national heroine as she has been captured by the enemies – official statement; missing, nobody knows dead or alive.
Tomo meets Anita, journalist who has been assigned to write about Tomo’s story as the husband of the famous Ivana, and chemistry between them is difficult to avoid.
So what are two people who fell madly in love, going to do in Split, beginning of the 90s while everything around them is madness and horror and while he is suffocated by guilt, work environment, Ivana’s grieving parents, passion, his obligations toward 8 years old daughter who every night has wild nightmares about her Mom being raped, beaten, alone and scared, and Anita who is suffocated by all the reasons above and their avoidance of the public places where everybody knows them as they are a man and a woman, but as well a lawyer and a journalist, but as well brutal (gentle) and angry (forgiving and soft spoken) lovers who are in a way soul mates?
Impossible love in the epicentre of everything that nobody should experience. While war is raging and killing a few kilometres away, their emotional and psychological war and agony is in front of everybody.
I was reading this on the beach while sun was burning my skin with 30 degrees, and while I was biting my lips with teeth clinched to them just to keep my eyes out of the tear zone. Which is close to the goddamn mission impossible.
Baretić definitely knows his way with dialects of one language. I learned and read more swearwords than anywhere before and he engaged and made me suffer with them as well. Most of the times I was just inhaling, exhaling, saying out loud, ''This book is too f*cking hard!'', while my friends were rolling their eyes adding, ''Well, quit then.'' But I couldn’t, you can’t.
Renato Baretić does this to you: he makes you involved with their emotions, pleasure and fights... I think this book definitely opened a new chapter in my life – the grass doesn’t have to be greener in your neighbour’s garden. It is perfect as it is in your own, no matter how sad and painful it is.
I just couldn’t stand it. Concentration of bad memories, sadness, reality that I felt on my skin - most of the times it was just overwhelming because Croatian writers are good writers and this topic is bottomless.
So safe dive into foreign, somehow, happy literature was my escape and thumb down to something that I knew I will find in books written on my own mother tongue.
Last few years, few names have constantly been recommended. Renato Baretić was always among them. Ante Tomić as his comrade by pen is sort of an icon, and of course that you wouldn’t miss his columns and highly enjoyable books, but his tone is – mocking and humoristic.
So, I came home for holidays, my mind was relaxed and in the local library I said, well, yeah, I’ll take ''Pričaj mi o njoj'' – translation: ''Talk to me about her''. Story about lawyer Tomo, whose wife Ivana is the famous Croatian war reporter and by government proclaimed as the national heroine as she has been captured by the enemies – official statement; missing, nobody knows dead or alive.
Tomo meets Anita, journalist who has been assigned to write about Tomo’s story as the husband of the famous Ivana, and chemistry between them is difficult to avoid.
So what are two people who fell madly in love, going to do in Split, beginning of the 90s while everything around them is madness and horror and while he is suffocated by guilt, work environment, Ivana’s grieving parents, passion, his obligations toward 8 years old daughter who every night has wild nightmares about her Mom being raped, beaten, alone and scared, and Anita who is suffocated by all the reasons above and their avoidance of the public places where everybody knows them as they are a man and a woman, but as well a lawyer and a journalist, but as well brutal (gentle) and angry (forgiving and soft spoken) lovers who are in a way soul mates?
Impossible love in the epicentre of everything that nobody should experience. While war is raging and killing a few kilometres away, their emotional and psychological war and agony is in front of everybody.
I was reading this on the beach while sun was burning my skin with 30 degrees, and while I was biting my lips with teeth clinched to them just to keep my eyes out of the tear zone. Which is close to the goddamn mission impossible.
Baretić definitely knows his way with dialects of one language. I learned and read more swearwords than anywhere before and he engaged and made me suffer with them as well. Most of the times I was just inhaling, exhaling, saying out loud, ''This book is too f*cking hard!'', while my friends were rolling their eyes adding, ''Well, quit then.'' But I couldn’t, you can’t.
Renato Baretić does this to you: he makes you involved with their emotions, pleasure and fights... I think this book definitely opened a new chapter in my life – the grass doesn’t have to be greener in your neighbour’s garden. It is perfect as it is in your own, no matter how sad and painful it is.
August 23, 2019
Ajmo prvo razjasnit peticu. Baretić je moj "suženja" (osoba s kojom dijelite pir-restoran jer je dobri dragi ugostitelj, prijatelj obojici (Miro ne smij se, čujem te ♥) pa nije mogao odbiti da se oba ženite iste večeri u njegovom malom restoranu, ali je taj sharing obojici neovisno priopćio u trenutku kad nije bilo povratka :)) ).
Barni mi je četri puta potpisao "Osmog povjerenika" jer bih druge tjerao da čitaju, posuđivao im pa zaboravljao kome i kupovao novi :) S Barnijem i dalje mislim popit pokoje pivo i zašto bih ja njemu dao ocjenu manje? Da bih bio realan? Ma dajte molim vas, to nek rade kritičari. :)
Moja twitter prija Ivana Asteroid kaže da joj je najbolji Baretićev roman Hotel Grand pa ovaj, ali teško išta može nadmašiti "Osmog povjerenika" i Trećić i Trećićanski stoga sorry - "Osmi" je na top of buks ♥
E pa zašto bi se onda čitalo "Pričaj mi o njoj"?
Zato, jer je ovo krasni topli "ljubić" koji dira jedan tabu, pokušava proniknuti u problematiku nastavka života ljudi koji još uvijek tragaju za svojim nestalima iz Domovinskog rata, a sve garnirano sjajnim spli'skim humorom, bazama, dijalozima i vrlo realistički opisanim likovima i situacijama. Mislim da je to sasvim dovoljno da je uzmete u ruku a ostatak saznate sami ... Ae.
Barni mi je četri puta potpisao "Osmog povjerenika" jer bih druge tjerao da čitaju, posuđivao im pa zaboravljao kome i kupovao novi :) S Barnijem i dalje mislim popit pokoje pivo i zašto bih ja njemu dao ocjenu manje? Da bih bio realan? Ma dajte molim vas, to nek rade kritičari. :)
Moja twitter prija Ivana Asteroid kaže da joj je najbolji Baretićev roman Hotel Grand pa ovaj, ali teško išta može nadmašiti "Osmog povjerenika" i Trećić i Trećićanski stoga sorry - "Osmi" je na top of buks ♥
E pa zašto bi se onda čitalo "Pričaj mi o njoj"?
Zato, jer je ovo krasni topli "ljubić" koji dira jedan tabu, pokušava proniknuti u problematiku nastavka života ljudi koji još uvijek tragaju za svojim nestalima iz Domovinskog rata, a sve garnirano sjajnim spli'skim humorom, bazama, dijalozima i vrlo realistički opisanim likovima i situacijama. Mislim da je to sasvim dovoljno da je uzmete u ruku a ostatak saznate sami ... Ae.
September 14, 2016
Ljubav zaista postoji i kada je biramo to je uvijek izbor hrabrosti. Ovaj roman s okusom gorčine, ironije, tuge i očaja devedesetih, daje nam zanimljiv i zapravo jako topao i emotivan uvid u jednu od najvećih misterija. Kao što staroslavenska poslovica kaže: " Ljubav to velika tajna je." U najtežim okolnostima pronalazi svoj put i za nju zapravo nema lošega vremena jer kada se prava ljubav dogodi, to je uvijek nešto vrijedno samo po sebi, nešto doista stvarno (stvarnije od svih onih gluposti u koje vjerujemo i kojima se klanjamo na svakodnevnoj bazi), nešto nevjerojatno vrijedno i posebno, nešto čarobno i jedinstveno. Prava povezanost uvijek nas plaši i uvijek je lako pronaći neke izlike i reći da nije pravo vrijeme, mada zapravo i nema pravoga i krivoga vremena za ljubav. U svakome vremenu izazov je biti čovjek, a ne duh, ne odraz samoga društva, u svakome vremenu izazov je donijeti pravu odluku, a ne slijediti mnoštvo. Pisati o ljubavi i smještanje radnje u ratno vrijeme nije neumjesno, zapravo je poprilično hrabro, a možda čak i potrebno. Kao takav ovaj roman je osvježenje na našoj književnoj sceni i meni je svakako drago da sam ga pročitala.
Napisati roman na tematiku ljubavi muškarca i žene u ratno vrijeme nije nešto što bi se svatko usudio, stvoriti priču o muškarcu čija je žena nestala, koji je otac traumatizirane djevojčice koja se zapravo nada da joj je majka cijelo vrijemo mrtva jer suprotno znači da je siluju i maltretiraju već godinama, oca i supruga koji se očajnički nada da mu je žena živa, a koji se ipak zaljubljuje. Smjestiti takvoga muškarca u naručje druge žene, koja je kao i njegova žena heroj novinarka, može se činiti kao relativiziranje povijesnoga trenutka, umanjivanja važnosti patnje ljudi u ratnom razdoblju u korist neke površne romantike, ali nije.
Ovo je zapravo iskrena knjiga koja progovara o našoj potrebi za ljubavi, ne bilo kakvoj ljubavi, već onom iskrenom dubokom prijateljstvu i povezanosti koja se ponekad ( i nikako onoliko često koliko se vjeruje) događa između muškarca i žene. Nije knjiga samo o tome, ona je, u drugom pogledu, zapravo i svojevrstan političko-društveni komentar i osvrt na devedesete godine, ispunjen gorčinom i lišen svakoga pozitivnoga osjećaja, nema tu ni trunka onoga poleta i osjećaja postignuća, ali samim time i neke dublje poruke. Zašto bi je trebalo biti, možete se pitati. Mislim da bi je trebalo biti jer ovaj roman ima ambiciju biti književnost i rekla bi da mu je ta ambicija ispunjena, ali ne zbog prikaza društva devedesetih već jer je divno uhvatio i opisao ljubav. No, što se tiče samih devedesetih i njihovoga prikaza, taj potpuno pesimistični pogled oduzeo mu je, moram reći, ponešto dubine. Je li tu ima i relativizacije? Ne bi rekla i ne nikako optužila autora za relativizaciju ičega, prvenstveno jer mu je priča sasvim uspjela, jer je ovo književno djelo koje vrijedi pročitati, jer likovi koje je stvorio dišu svojim životom. No, osjećam tu previše pesimizma i nagovještaj neke poruke koja nije izražena, a kao da bi željela biti. Mislim da je želio poslati neku poruku, a ni sam nije bio siguran koju, no srećom likovi su preuzeli stvar u svoje ruke i spasili stvar. U kojem smislu? U smislu da nam je zaista stalo do njih kada čitamo roman, u smislu da su složeni i ljudski i da progovaraju glasom koji zvuči sasvim stvarno.
No, je li pisac uspio stvoriti atmosferu devedesetih? I jest i nije...Sigurno ne u onoj mjeri u kojoj je Hotel Zagorje to uspio. Nema tu prave intimnosti i ranjivosti na ijednoj razini osim one između dva lika koja se zaljubljuju, te djeteta jednoga od njih. Osjećam atmosferu u ovom romanu na trenutke više kao naš pogled na devedesete sada iz ove perspektive, nego onaj kada se sve događalo, pogled koji je previše umoran i ne želi doista gledati u ono što se dogodilo, koji želi zaboraviti i reći, ma sve je to mafija. Naravno, mafija uvijek igra svoju ulogu i uvijek smo mi male ribice koje love veliki igrači, ali nije to samo to. Mislim da svi mi znamo da nije samo to. Ovaj roman to nekako zapostavlja, ili slučajno ili namjerno, ali ipak ne bi rekla da je to nekakav pokušaj oslikavanja devedesetih kroz trivijalnu perspektivu. Ipak, ne mogu ni reći da ih nekako dosljedno prikazuje, to ne. Ovaj roman nema onu dubinu koju recimo ima Kiklop. Znam da usporedba možda i nije poštena, ali morala sam je napraviti jer ne znam kako drukčije definirati tu suptilnu granicu koja odvaja književnost od vrhunske književnost ( jer ovaj roman doista je književnost i u tom smislu zaslužuje pohvalu, ali nije vrhunska književnost, nije u tom samom vrhu).
Nekako mi je teško vjerovati da bi čovjek ( ovom konkretnom slučaju Tomo naš glavni lik) u ranim devedesetima osjećao toliko samoironije i gajio takve osjećaje prema svojoj državi koja skoro pa i ne postoji u tom trenutku, koju baš napadaju i pokušaju uništiti. Čak ni odvjetnik invalid koji je zapravo veteran koji se doista borio dok nije ranjen, zapravo pogotovo ne baš taj odvjetnik, baš takva osoba. Ne u tom trenutku, ne s toliko adrenalina u kolektivnoj svijesti, ne kada je život tvoga djeteta neizvjestan jer rat još traje i nema naznake da će prestati. Mogu vjerovati da bi se osjećao tako za pet, deset i dvadeset godina, da bi se osjećao izdanim. No, na samome početku romana? Baš u tom trenutku? Nekako mi se ne čini vjerojatnim. Kroz roman se to mijenja, pa Tomo npr. doživljava šok kada čuje da je vojna policija umiješana u nekakve prljave poslove, a na početku je bio kralj samoironije, i osoba koja je tek napustila bojište zbog ozbiljne ozlijede, pa odmah krenula braniti splitske Srbe od deložacije. Sve to u jeku raku, dok mu je žena negdje zarobljena, a možda i mučena. Krajnje neuvjerljiv početak moram reći. Ljudima se zgadila politika kasnije, razumljivo, ali nitko nije razmišljao o politici u tom trenutku, ranih devedesetih kada su svaki dan stizala izvješća o mrtvima i masakriranim i kada nitko iole normalan nije imao vremena misliti o krađi (osim onih koji su krali naravno). Pet godina kasnije, da. Sami početak romana i nije mi baš bio najzanimljiviji, no kako je roman svakom stranicom postajao sve bolji, bila sam i više neka spremna previdjeti mu te neke manje nedosljednosti i previde.
Dijalog je u ovome romanu često nositelj radnje i pripala mu je važna uloga. Pisan je često splitskim dijalektom (kojom pokušava, ali ne uspjeva uvijek odoljeti Tomo) i ponekad čak i zvuči autentično, što je velik uspjeh jer zapravo ne pada mi na pamet nitko u suvremenoj književnosti kome je to uspjelo osim autorici romana Tajkun (ali ona je rođena Splićanka pa ima tu prednost). Zbog dialoga počeka sam zamišljati ovu knjigu kao nekakav scenarij i mislim da ima taj neki vizualni potencijal koji bi je mogao učiniti dobrim filmom, ali naviše mi se dopala ta ideja baš zbog dijaloga. Naime, dijalogu većinom i uspijeva i zvučati prirodno i donekle prenijeti osjećaj i atmosferu vremena. Kroz razgovor Tome i Anite dobivamo uvid u njihov odnos, a kroz razgovor Tome s ostalim članovima obitelji otkrivaju se sve nefunkcionalnosti i problemi u obitelji. Tomo se ne slaže baš najbolje s obitelji svoje zarobljenje žene Ivane. Njegov svekar je zatvorena i pomalo otrovna osoba, svekrva je pregažena životom, a njegov "šura" Vedran je umješan u mutne poslove ( čega je Tomo kao na trenutke svjestan, a na trenutke i ne, malo nedosljedno, ali nećemo cjepidlačiti). Zapravo u ovome romanu prava pozornost je usmjerena na kozmos tri osobe, Anite, Tome i njegove kćeri. Da, tu je i Tea, a ovaj dječji lik je jako dobro prikazan. U pripovjednu strukturu uključuju se i dnevnički zapisi ove učenice drugoga razreda koji su označeni kurzivom, ali su inače jako uočljivi jer ih odlikuje prepoznatljiv dječji stilom pisanja. Uvjerljiv prikaz ova tri lika je sigurno najbolja strana ovoga romana koji se produbljuje svakom stranicom.
Radnja je znala malo zapinjati, ali većinom teče dosta brzo, na polovici romana smo već posve zarobljeni i udubljeni i u radnju, i u likove. Naracija ide svojim tokom jednim ustaljenim ritmom. Pri samom kraju romana dolazi do jednoga odmaka, koji se događa pet godina kasnije. Taj dio romana mi je bio posve uvjerljiv. Kraj me nije nimalo razočarao. Kada sam otvorila tu stranicu na kojoj je pisalo pet godina kasnije, malo sam se prepala da neće uspjeti radnja uhvatiti korak, ali nije bilo razloga za strah. Kao što sam rekla, prikaz likova u ovome djelu je zapravo ono što mi se najviše dopalo. Na njemu, po mome mišljenju, zapravo počiva uspjeh ove knjige. Pisac je uspio u tome da nam se uvuku pod kožu, a to nije nešto što svakome uspijeva. Stvorio je toplu i dirljivu priču o ljubavi koja je uz to i sasvim uvjerljiva i lišena patetičnosti.
Napisati roman na tematiku ljubavi muškarca i žene u ratno vrijeme nije nešto što bi se svatko usudio, stvoriti priču o muškarcu čija je žena nestala, koji je otac traumatizirane djevojčice koja se zapravo nada da joj je majka cijelo vrijemo mrtva jer suprotno znači da je siluju i maltretiraju već godinama, oca i supruga koji se očajnički nada da mu je žena živa, a koji se ipak zaljubljuje. Smjestiti takvoga muškarca u naručje druge žene, koja je kao i njegova žena heroj novinarka, može se činiti kao relativiziranje povijesnoga trenutka, umanjivanja važnosti patnje ljudi u ratnom razdoblju u korist neke površne romantike, ali nije.
Ovo je zapravo iskrena knjiga koja progovara o našoj potrebi za ljubavi, ne bilo kakvoj ljubavi, već onom iskrenom dubokom prijateljstvu i povezanosti koja se ponekad ( i nikako onoliko često koliko se vjeruje) događa između muškarca i žene. Nije knjiga samo o tome, ona je, u drugom pogledu, zapravo i svojevrstan političko-društveni komentar i osvrt na devedesete godine, ispunjen gorčinom i lišen svakoga pozitivnoga osjećaja, nema tu ni trunka onoga poleta i osjećaja postignuća, ali samim time i neke dublje poruke. Zašto bi je trebalo biti, možete se pitati. Mislim da bi je trebalo biti jer ovaj roman ima ambiciju biti književnost i rekla bi da mu je ta ambicija ispunjena, ali ne zbog prikaza društva devedesetih već jer je divno uhvatio i opisao ljubav. No, što se tiče samih devedesetih i njihovoga prikaza, taj potpuno pesimistični pogled oduzeo mu je, moram reći, ponešto dubine. Je li tu ima i relativizacije? Ne bi rekla i ne nikako optužila autora za relativizaciju ičega, prvenstveno jer mu je priča sasvim uspjela, jer je ovo književno djelo koje vrijedi pročitati, jer likovi koje je stvorio dišu svojim životom. No, osjećam tu previše pesimizma i nagovještaj neke poruke koja nije izražena, a kao da bi željela biti. Mislim da je želio poslati neku poruku, a ni sam nije bio siguran koju, no srećom likovi su preuzeli stvar u svoje ruke i spasili stvar. U kojem smislu? U smislu da nam je zaista stalo do njih kada čitamo roman, u smislu da su složeni i ljudski i da progovaraju glasom koji zvuči sasvim stvarno.
No, je li pisac uspio stvoriti atmosferu devedesetih? I jest i nije...Sigurno ne u onoj mjeri u kojoj je Hotel Zagorje to uspio. Nema tu prave intimnosti i ranjivosti na ijednoj razini osim one između dva lika koja se zaljubljuju, te djeteta jednoga od njih. Osjećam atmosferu u ovom romanu na trenutke više kao naš pogled na devedesete sada iz ove perspektive, nego onaj kada se sve događalo, pogled koji je previše umoran i ne želi doista gledati u ono što se dogodilo, koji želi zaboraviti i reći, ma sve je to mafija. Naravno, mafija uvijek igra svoju ulogu i uvijek smo mi male ribice koje love veliki igrači, ali nije to samo to. Mislim da svi mi znamo da nije samo to. Ovaj roman to nekako zapostavlja, ili slučajno ili namjerno, ali ipak ne bi rekla da je to nekakav pokušaj oslikavanja devedesetih kroz trivijalnu perspektivu. Ipak, ne mogu ni reći da ih nekako dosljedno prikazuje, to ne. Ovaj roman nema onu dubinu koju recimo ima Kiklop. Znam da usporedba možda i nije poštena, ali morala sam je napraviti jer ne znam kako drukčije definirati tu suptilnu granicu koja odvaja književnost od vrhunske književnost ( jer ovaj roman doista je književnost i u tom smislu zaslužuje pohvalu, ali nije vrhunska književnost, nije u tom samom vrhu).
Nekako mi je teško vjerovati da bi čovjek ( ovom konkretnom slučaju Tomo naš glavni lik) u ranim devedesetima osjećao toliko samoironije i gajio takve osjećaje prema svojoj državi koja skoro pa i ne postoji u tom trenutku, koju baš napadaju i pokušaju uništiti. Čak ni odvjetnik invalid koji je zapravo veteran koji se doista borio dok nije ranjen, zapravo pogotovo ne baš taj odvjetnik, baš takva osoba. Ne u tom trenutku, ne s toliko adrenalina u kolektivnoj svijesti, ne kada je život tvoga djeteta neizvjestan jer rat još traje i nema naznake da će prestati. Mogu vjerovati da bi se osjećao tako za pet, deset i dvadeset godina, da bi se osjećao izdanim. No, na samome početku romana? Baš u tom trenutku? Nekako mi se ne čini vjerojatnim. Kroz roman se to mijenja, pa Tomo npr. doživljava šok kada čuje da je vojna policija umiješana u nekakve prljave poslove, a na početku je bio kralj samoironije, i osoba koja je tek napustila bojište zbog ozbiljne ozlijede, pa odmah krenula braniti splitske Srbe od deložacije. Sve to u jeku raku, dok mu je žena negdje zarobljena, a možda i mučena. Krajnje neuvjerljiv početak moram reći. Ljudima se zgadila politika kasnije, razumljivo, ali nitko nije razmišljao o politici u tom trenutku, ranih devedesetih kada su svaki dan stizala izvješća o mrtvima i masakriranim i kada nitko iole normalan nije imao vremena misliti o krađi (osim onih koji su krali naravno). Pet godina kasnije, da. Sami početak romana i nije mi baš bio najzanimljiviji, no kako je roman svakom stranicom postajao sve bolji, bila sam i više neka spremna previdjeti mu te neke manje nedosljednosti i previde.
Dijalog je u ovome romanu često nositelj radnje i pripala mu je važna uloga. Pisan je često splitskim dijalektom (kojom pokušava, ali ne uspjeva uvijek odoljeti Tomo) i ponekad čak i zvuči autentično, što je velik uspjeh jer zapravo ne pada mi na pamet nitko u suvremenoj književnosti kome je to uspjelo osim autorici romana Tajkun (ali ona je rođena Splićanka pa ima tu prednost). Zbog dialoga počeka sam zamišljati ovu knjigu kao nekakav scenarij i mislim da ima taj neki vizualni potencijal koji bi je mogao učiniti dobrim filmom, ali naviše mi se dopala ta ideja baš zbog dijaloga. Naime, dijalogu većinom i uspijeva i zvučati prirodno i donekle prenijeti osjećaj i atmosferu vremena. Kroz razgovor Tome i Anite dobivamo uvid u njihov odnos, a kroz razgovor Tome s ostalim članovima obitelji otkrivaju se sve nefunkcionalnosti i problemi u obitelji. Tomo se ne slaže baš najbolje s obitelji svoje zarobljenje žene Ivane. Njegov svekar je zatvorena i pomalo otrovna osoba, svekrva je pregažena životom, a njegov "šura" Vedran je umješan u mutne poslove ( čega je Tomo kao na trenutke svjestan, a na trenutke i ne, malo nedosljedno, ali nećemo cjepidlačiti). Zapravo u ovome romanu prava pozornost je usmjerena na kozmos tri osobe, Anite, Tome i njegove kćeri. Da, tu je i Tea, a ovaj dječji lik je jako dobro prikazan. U pripovjednu strukturu uključuju se i dnevnički zapisi ove učenice drugoga razreda koji su označeni kurzivom, ali su inače jako uočljivi jer ih odlikuje prepoznatljiv dječji stilom pisanja. Uvjerljiv prikaz ova tri lika je sigurno najbolja strana ovoga romana koji se produbljuje svakom stranicom.
Radnja je znala malo zapinjati, ali većinom teče dosta brzo, na polovici romana smo već posve zarobljeni i udubljeni i u radnju, i u likove. Naracija ide svojim tokom jednim ustaljenim ritmom. Pri samom kraju romana dolazi do jednoga odmaka, koji se događa pet godina kasnije. Taj dio romana mi je bio posve uvjerljiv. Kraj me nije nimalo razočarao. Kada sam otvorila tu stranicu na kojoj je pisalo pet godina kasnije, malo sam se prepala da neće uspjeti radnja uhvatiti korak, ali nije bilo razloga za strah. Kao što sam rekla, prikaz likova u ovome djelu je zapravo ono što mi se najviše dopalo. Na njemu, po mome mišljenju, zapravo počiva uspjeh ove knjige. Pisac je uspio u tome da nam se uvuku pod kožu, a to nije nešto što svakome uspijeva. Stvorio je toplu i dirljivu priču o ljubavi koja je uz to i sasvim uvjerljiva i lišena patetičnosti.
August 13, 2014
" .. Radi se o tome da muškarci uvijek daju manje neg šta bi stvarno mogli dat, a žene uvijek traže više neg šta im zbilja treba. U tome ti je cijela stvar. Da je to nekako iznivelirat, da mi vama damo malo više, a vi da od nas tražite malo manje, sigurno bi bilo bolje. Ali već je poravnato tako kako je poravnato, i gotovo..."
UŽASNI SE
I. Slamnig
Užasni se nad ovim večeras, ljubljena;
za nama ljudi govore potiho
jedan drugome naša imena,
ljubičaste, fluorescentne lampe
osvjetljuju mjesta naših sastanaka
a riječi koje smo si šaptali
razglašuju preko radija.
Ljubavni trokut između Tome, Anite i Tomine, u ratu nestale žene, Ivane događa se za vrijeme rata 90tih godina u Splitu. Situacija u kojoj se Tomo i Anita upoznaju je prilično svakidašnja. Njihovo poznanstvo prerasta brzo u obostranu ljubav. A onda se javlja prošlost. Dali je Tomina žena još živa ili je to sve varka? I kako dalje.....
Priča napisana šarmantnim stilom, podsječa na A. Tomića. Split u doba rata je odlično prikazan. Pari mi se da se to jučer događalo.
Preporučam!
1. Independence Day (Cumbia) David Byrne
Now and then I get horny
At night you do
At night you do
Smile — from side to side
At night you do
At night you do
And she’ll be comin’ round the mountain
With six white horses by her side
No stops for gas, food or lodging
She’s wearing nothing but a smile
And though we struggle our freedom
Our need for others still remains
We know what will make us happy
We know what will ease our pain
We’ll pretend we are married
At night we do
At night we do
Slide — your hand in mine
At night we do
At night we do
My bed is flyin’ out the window
I’m pullin’ up my covers to the rain
And down below cats are howlin’
It’s a family affair--
They’re selling vegetables on Broadway
A man is runnin’ for the train
Strollin’ down 42nd Street
On our Independence Day
Rub-A-Dub on 57th Street
It’s our Independence Day!
Arm in arm on 82nd Street
On our Independence Day
Hey Mister, Hey Lady
Hey sisters walkin’ hand in hand
We’ll be lovers in the open
We’ll be lovers on Independence Day
Hand in hand, hand in hand
Hand in hand on Independence Day
This compass points in two directions
And North and South are both the same
We’ll look forward to the good times
Come our Independence Day
Hey Lady! You make me giggle
We’ll squiggle like honeymooners do
I’m struck by lightnin’, it’s frightnin’
So excitin’, on Independence Day
Uncle Vera, Auntie Ida
Get so excited on Independence Day
Been waiting such a long time, waiting such a long time
Waiting such a long time
Waiting such a long time till Independence Day
Waiting such a long time, waiting such a long time
Waiting such a long time
And now it’s here! Independence Day!
And it’s been such a long time, such a long time,
Such a long time
And now it’s here! Independence Day.
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Till Independence Day
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Waiting such a long time, till Independence Day.
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Waiting such a long time, till Independence Day.
Waiting such a long time
And now it’s here!
UŽASNI SE
I. Slamnig
Užasni se nad ovim večeras, ljubljena;
za nama ljudi govore potiho
jedan drugome naša imena,
ljubičaste, fluorescentne lampe
osvjetljuju mjesta naših sastanaka
a riječi koje smo si šaptali
razglašuju preko radija.
Ljubavni trokut između Tome, Anite i Tomine, u ratu nestale žene, Ivane događa se za vrijeme rata 90tih godina u Splitu. Situacija u kojoj se Tomo i Anita upoznaju je prilično svakidašnja. Njihovo poznanstvo prerasta brzo u obostranu ljubav. A onda se javlja prošlost. Dali je Tomina žena još živa ili je to sve varka? I kako dalje.....
Priča napisana šarmantnim stilom, podsječa na A. Tomića. Split u doba rata je odlično prikazan. Pari mi se da se to jučer događalo.
Preporučam!
1. Independence Day (Cumbia) David Byrne
Now and then I get horny
At night you do
At night you do
Smile — from side to side
At night you do
At night you do
And she’ll be comin’ round the mountain
With six white horses by her side
No stops for gas, food or lodging
She’s wearing nothing but a smile
And though we struggle our freedom
Our need for others still remains
We know what will make us happy
We know what will ease our pain
We’ll pretend we are married
At night we do
At night we do
Slide — your hand in mine
At night we do
At night we do
My bed is flyin’ out the window
I’m pullin’ up my covers to the rain
And down below cats are howlin’
It’s a family affair--
They’re selling vegetables on Broadway
A man is runnin’ for the train
Strollin’ down 42nd Street
On our Independence Day
Rub-A-Dub on 57th Street
It’s our Independence Day!
Arm in arm on 82nd Street
On our Independence Day
Hey Mister, Hey Lady
Hey sisters walkin’ hand in hand
We’ll be lovers in the open
We’ll be lovers on Independence Day
Hand in hand, hand in hand
Hand in hand on Independence Day
This compass points in two directions
And North and South are both the same
We’ll look forward to the good times
Come our Independence Day
Hey Lady! You make me giggle
We’ll squiggle like honeymooners do
I’m struck by lightnin’, it’s frightnin’
So excitin’, on Independence Day
Uncle Vera, Auntie Ida
Get so excited on Independence Day
Been waiting such a long time, waiting such a long time
Waiting such a long time
Waiting such a long time till Independence Day
Waiting such a long time, waiting such a long time
Waiting such a long time
And now it’s here! Independence Day!
And it’s been such a long time, such a long time,
Such a long time
And now it’s here! Independence Day.
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Till Independence Day
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Waiting such a long time, till Independence Day.
Waiting such a long time, such a long time, such a long time
Waiting such a long time, till Independence Day.
Waiting such a long time
And now it’s here!
November 2, 2025
Tugica 💔
June 21, 2014
Read two of his books so far, loved both, but for different reasons.
He is so very good at capturing the essence of a time and a place, making you empathize. Sometimes you don't want to feel that exposed, don't want him to show you something that intimate, but you stick with him, if for nothing else, then as a show of respect for a master story teller who made you feel so deeply for his characters.
I devoured the book in a day (something I so rarely get a chance to do these days) and would recommend it unconditionally. A fine story from a very fine author.
He is so very good at capturing the essence of a time and a place, making you empathize. Sometimes you don't want to feel that exposed, don't want him to show you something that intimate, but you stick with him, if for nothing else, then as a show of respect for a master story teller who made you feel so deeply for his characters.
I devoured the book in a day (something I so rarely get a chance to do these days) and would recommend it unconditionally. A fine story from a very fine author.
March 21, 2014
Briljantna knjiga! Odavno nisam pročitala knjigu u kojoj su emocije opisane na tako suptilan i intuitivan način. Toplo je preporučujem.
March 27, 2016
Zajebano vrime, zajebana situacija, 100 pitanja i nijedan odgovor...
June 24, 2017
"Pričaj mi o njoj."
Pričaj mi o njoj - njoj koje nema , koja nema svoj glas da nam ispriča svoju priču; njoj za koju se ne zna je li ili je bila. O njoj - osobi koja fizički nije prisutna, ali kao i da je, razlike gotovo da i nema kada prožima svaki trenutak života koji, kako se čini, to zapravo i nije. Puka imitacija života, kako to nazivaju Anita i Tomo. Nije, naime, samo to njihovo imitacija života, naprotiv. To njihovo "nešto" je istinski primjer života kojeg vidimo u ovom romanu. Života koji nije samo skup lijepih i bezbrižnih situacija i " živjeli su sretno do kraja života" trenutaka.
Sve ono što je Tomo proživio i proživljava je život. Siv, ponekad surov i turoban, ali s trenucima sreće i strasti. Njihova priča se izdvaja iz toga, koliko god ju životne okolnosti gušile i potiskivale dublje, gasile. Oni su i mir i nemir i strast i melankolija i nostalgija. Oni su život.
Život, koji nam se u ovom romanu, čini tako nepravedan s ljudskim sudbinama koje kao da ne mogu naći pravi put:
"Nema u životu krugova, znaš? Nema, sve je jedna nepravilna spirala. Tu i tamo ti se učini da ćeš se dodirnit s nečim otprije, ali zapravo samo nastavljaš kružit oko svega što si prošo, samo u sve većim krugovima, i sve udaljenijim. Samo obiđeš i sjetiš se, ništa drugo. Nema dodirivanja...[...] Nema krugova, nema zatvaranja..."
Život kao spirala. Zvuči i pomalo okrutno kada ti svemir ili tko god već da tu priliku da dođeš blizu nečega i onda okrutno te odvede na suprotnu stranu ostavljajući te sa sjećanjima na prošlost. Tugica.
Pričaj mi o njoj - njoj koje nema , koja nema svoj glas da nam ispriča svoju priču; njoj za koju se ne zna je li ili je bila. O njoj - osobi koja fizički nije prisutna, ali kao i da je, razlike gotovo da i nema kada prožima svaki trenutak života koji, kako se čini, to zapravo i nije. Puka imitacija života, kako to nazivaju Anita i Tomo. Nije, naime, samo to njihovo imitacija života, naprotiv. To njihovo "nešto" je istinski primjer života kojeg vidimo u ovom romanu. Života koji nije samo skup lijepih i bezbrižnih situacija i " živjeli su sretno do kraja života" trenutaka.
Sve ono što je Tomo proživio i proživljava je život. Siv, ponekad surov i turoban, ali s trenucima sreće i strasti. Njihova priča se izdvaja iz toga, koliko god ju životne okolnosti gušile i potiskivale dublje, gasile. Oni su i mir i nemir i strast i melankolija i nostalgija. Oni su život.
Život, koji nam se u ovom romanu, čini tako nepravedan s ljudskim sudbinama koje kao da ne mogu naći pravi put:
"Nema u životu krugova, znaš? Nema, sve je jedna nepravilna spirala. Tu i tamo ti se učini da ćeš se dodirnit s nečim otprije, ali zapravo samo nastavljaš kružit oko svega što si prošo, samo u sve većim krugovima, i sve udaljenijim. Samo obiđeš i sjetiš se, ništa drugo. Nema dodirivanja...[...] Nema krugova, nema zatvaranja..."
Život kao spirala. Zvuči i pomalo okrutno kada ti svemir ili tko god već da tu priliku da dođeš blizu nečega i onda okrutno te odvede na suprotnu stranu ostavljajući te sa sjećanjima na prošlost. Tugica.
October 23, 2025
“Nema u životu krugova, znaš? Nema, sve je samo jedna nepravilna spirala. Tu i tamo ti se učini da ćeš se dodirnit s nečim otprije, ali zapravo samo nastavljaš kružit oko svega što si prošo, samo u sve većim krugovima, i sve udaljenijim. Samo obiđeš i sjetiš se, ništa drugo. Nema dodirivanja…. Nema krugova, nema zatvaranja…”
December 31, 2015
Tomo Kriste je odvjetnik koji u ra(t)noj Hrvatskoj brani Srbe, što mu komplicira život. Jednog dana na izlasku iz sudnice upozna Anitu Čelan i njihovo poznanstvo preraste u ljubavnu vezu koji skrivaju u "imitaciji života" koji vode zato što je Tomina žena, ratna heroina Ivana, nestala i ne zna se ni je li živa. Jedino što mu je ostalo od života u Zagrebu jest kćer Tea, koja je, dok je još bio u vojsci, bila u Ivaninih roditelja Ivana i Ružice u Splitu. S njima je živio i njihov sin Vedran, koji se bavio raznim mutnim poslovima.
No, ono što čini ovu knjigu fantastičnom jest stil kojim autor piše. Svakodnevni razgovorni stil upotrijebljen u knjizi je točno prikazan, izrazito vidljiv u poštapalicama i (napisanom) izgovoru.
A, ono najbolje u ovoj knjizi jest, kako se lako uvući u vezu Tome i Anite, koliko se brzo osjeti njihova povezanst, strah, i koliko je lako ostati uvučen u vrtlog njihove situacije i emocija koje proživljavaju.
September 2, 2017
Emotivna, energicna, sasvim drugacija knjiga o vec znanoj temi. Likovi izrazito stvarni, jezik fantastican (dijalekt!), stilski doradjeno taman koliko treba, i jako jako slikovito. Tragika neminovna, utisak dubok.
November 30, 2010
lijepa ljubavna priča smještena u ratno-poratni okvir
May 11, 2016
emotivna, teško ostavljiva, životna
March 9, 2024
Wow. Koja dobra knjiga. Ovom knjigom je Renato baš pokaza koliko je vrhunski pisac. Knjiga je drugačija od Osmog povjerenika, životnija, realnija, i meni osobno bolja. Isprepleteni životi obitelji nestale novinarke i novinarke Anite do krajnjeg detalja. Psihička obrada likova, čista petica. Svaka čast.
November 19, 2017
Kad sam ju pročitao posuđenu iz knjižnice, otišao u knižaru i kupio. Zaslužila je biti na polici.
July 11, 2019
Zaljubljena u NJIH. Maestralno opisane emocije, odnosi, vrijeme. Baretić je virtuoz dijalekta i nekako bih voljela da ima nastavak
September 29, 2025
Автор зобразив події в колишній Югославії і геноцид, який вчиняли терористи-четники.
April 28, 2020
Zašto sam dao jedinicu ovom romanu? Autorovo nekritčko pljuvanje po cijeloj braniteljskoj populaciji, nije loše, nego na granici govora mržnje. Ali svi znamo kako se lako dobiju sinekure ako si novinar ili književnik koji pljuje po svojoj državi, pa makar se ona našla u vihoru agresije.
Budući da sam osobno svjedočio najtežim događajima, i to baš u Splitu gdje se radnja odvija, mogu samo reći da konstrukcije iznesene u romanu nemaju blage veze s onim što se uistinu događalo. Ali dobro, netko je možda spavao u podrumu hibernirajući cijelo to vrijeme, no zašto pljucati po onima boljima i hrabrijima?
Prvi primjer: roman i pozicija glavnog lika se zasniva na tezi da je glavni lik u opasnosti od struktura vlasti, jer kao pravnik zastupa interese deložiranih Srba iz stanova. Potpuna neistina. Naravno da nije sve funkcioniralo, ali sam kao pripadnik policije izlazio na intervencije i često se puta našao pred cijevima pljačkaša koji nisu imali nikakve veze s braniteljima, bez obzira kakvu uniformu nosili. Da ne govorimo da je sva izvršna vlast bila za zaštitu imovine svih, bez obzira na naciju ili vjeroispovjest.
Drugi primjer: on sve te kriminalce i ratne profitere naziva "braniteljima"! Branitelji su ginuli na prvim crtama (a ne zauzimali stanove odbjeglih Srba) da bi mnogi koji to nisu, sada imali, ničim zaslužene, sinekure te na taj način profitirali gazeći po grobovima žrtava.
Budući da sam osobno svjedočio najtežim događajima, i to baš u Splitu gdje se radnja odvija, mogu samo reći da konstrukcije iznesene u romanu nemaju blage veze s onim što se uistinu događalo. Ali dobro, netko je možda spavao u podrumu hibernirajući cijelo to vrijeme, no zašto pljucati po onima boljima i hrabrijima?
Prvi primjer: roman i pozicija glavnog lika se zasniva na tezi da je glavni lik u opasnosti od struktura vlasti, jer kao pravnik zastupa interese deložiranih Srba iz stanova. Potpuna neistina. Naravno da nije sve funkcioniralo, ali sam kao pripadnik policije izlazio na intervencije i često se puta našao pred cijevima pljačkaša koji nisu imali nikakve veze s braniteljima, bez obzira kakvu uniformu nosili. Da ne govorimo da je sva izvršna vlast bila za zaštitu imovine svih, bez obzira na naciju ili vjeroispovjest.
Drugi primjer: on sve te kriminalce i ratne profitere naziva "braniteljima"! Branitelji su ginuli na prvim crtama (a ne zauzimali stanove odbjeglih Srba) da bi mnogi koji to nisu, sada imali, ničim zaslužene, sinekure te na taj način profitirali gazeći po grobovima žrtava.
Displaying 1 - 19 of 19 reviews