„...mislim, i pitam se zašto more postoji? i nebo? i zašto ja postojim? zašto bilo šta postoji umesto da je sve ništa? pitam se, jer u jednom trenutku je sve nastalo, i u jednom trenutku će sve nestati, ne samo ja,“
Nakon što sam neizmerno uživao u Foseovoj Melanholiji, kao logičan sled na čitalačkom repertoaru našlo se njegovo najobimnije i po rečima kritičara najkvalitetnije delo Septologija. I kao što i samo ime kaže delo se sastoji iz sedam delova, a tih sedam delova smešteni su u tri knjige koje predstavljaju užitak za sve ljubitelje književnosti. Ko je čitao Melanholiju, Jutro i veče, i To je Ales, u suštini i može da zaključi o kakvom stilu pisanja i kakvim lajtmotivima je ispunjeno delo Septologija. Na sceni, mada u nešto blažem obliku, opet imamo konstantno ponavljanje jednih te istih delova rečenice, malo izmenjenih, ali uvek bar sličnih, koji pojačavaju tenziju čitaoca tokom čitanja i iskazuju psihičko i emotivno stanje junaka književnog dela. Povezanost života i smrti, tanka linija koja razdvaja ta dva transcedentalna pojma, blizina i povezanost svetlosti i mraka i surovi norveški pejzaš u obliku fjordova, koji su mesto za život, oni ga pružaju i unapređuju, ali ga u svom mraku kroz igru i rad i uzimaju. Očigledan je uticaj i mitova, svakidašnjih i neodređenih pojmom nacije, na koje se oslanja život svakodnevnog čoveka i na osnovu kojh su stvorene i savremene religije. Fose očigledno voli u svojim delima da piše o umetnicima, slikarima, oni kao da pružaju odgovarajuću potku Foseu za razrađivanje svojih ideja, on kroz umetnikove misli dotiče Paltonovu ideju praslike.
„...posle sat ili dva ili koliko već dugo u peći celi vidljivi čovek nestane, telo nestane, ali nevidljivi čovek ostaje, jer on se nikad nije rodio pa ne može ni umreti, mislim, da, nevidljive oči ostaju kad nevidiljive nestanu, jer ono što je duboko u očima, duboko u čoveku, to ne nestaje, jer duboko u čoveku je Bog, tu je carstvo božije, tako je zapisano, da, i jeste tako, tu, duboko u čoveku je ono što će otići i spojiti se sa onim što je nevidljivo u svemu, i što je povezano sa vidljivim, ali što nije vidljivo, da, to je ono što je nevidljivo u vidljivom, i što čini da vidljivo postoji,“
U Septologiji pripovedač je Asle, ostareli slikar, koji nam nekoliko dana pred katolički Božić pripoveda priču o svom životu, svom obitavanju na ovom svetu. Sam način pripovedanja je neobičan, sa obiljem ponavljanja, ali i sa konstantnim promenama onoga o čemu se pripoveda. Tako je u jednom trenutku odvija razgovor Aslea sa komšijom Aslakom, da bi u istoj rečenici Asle svoje pripovedanje prebacio na prošlost i neki određeni trenutak iz sećanja u kome Asle hoda pore Ales, u kome iznajmljuje stan u Bjergvinu ili nam opisuje detinju igru u čamcima na obalama fjorda. Istovremeno primetno je odsustvo znaka interpunkcije na način koji smo to navikli, čitava Septologija je jedna velika rečenica, mračna reka koja svetli, misli su odeljene zarezima, tu je i poneki upitnik, ali rečenica je jedna, a čak si ni ta jedna rečenica ne završava na kraju dela, jer tačke ni na kraju nema, priča se poput života, naprosto nastavlja mimo svih nas. Delo obiluje likovima za koje ne možemo utvrditi da li su jedna osoba, više osoba istog imena, ili ista osoba različitog imena, tokom čitanja perspektive koje naginju na jedno ili drugo mišljenje se menjaju, jer Asle u bolnicu odvodi Aslea, Asle se u restoranu susreće sa slikarem Asleom apsolutno istim kao i on i fizički i sudbinski, njihove priče su u određenim trenucima istovetne, ali se u sasvim drugim trenucima granaju i razlikuju. A tu su i ženski likovi, Ales pre svega, pa i Asleove prethodne žene i njihova deca Dečkić, Devojčica i Dečak, ili Guru mistična sestra ka kojoj idu na Božić, preko fjorda, preko vode, sa druge strane vode?, ali koju je Asle već sretao, koja je uvek tu negde, kod koje je on bio, sa kojom je pričao, koja mu je poznata, Asleu ili Asleu? Kroz svoje pripovedanje, koje je u sadašnjosti u prvom licu, a u prošlosti se pretvara u Aslea koji poput svevidećeg pripovedača samo prisustvuje dešavanjima i prenosi ih, Fose koristi slikarstvo da bi sukobio mrak i svetlost, lepotu i ružnoću, da bi nam darivao tišinu. Asle u svojim slikama traga za božanskim sjajem, on traga za svetlošću u mraku, za onim večnim sjajem nevidljivim ali jedino stvarno vidljivim, on ne preslikava pejzažno svoju okolinu, njega ne interesuje mrtva priroda, on slika sjajnu tamu, koja u sebi sadrži tragove božanstva. U toku pripovedanja on svoje slike prodaje u bjergvinskoj galeriji, on je cenjen i od prodaje slika živi, ali kao i kada je reč o životima Aslea, ostavlja se pitanje koliko je Asle u stvari uspešan slikar.
„mislim i gledam svoje mesto na moru, uvek, uvek sedim i gledam svoje mesto na moru, gledam talase,“
Septologija predstavlja jednu od onih knjiga koje kod čitalaca izazivaju i različite emocije, u pitanju je delo koje ima bezbroj tumačenja i koje se poput života jednog čoveka može na različit način posmatrati, iz različitih perspektiva. Kada smrt dođe po čoveka, u toj poslednjoj agoniji, da li dolazi do podeljenosti na duh i telo, da li duh prepoznaje svoje telo ili na njega gleda kao na nepoznatu ličnost? Septologija deli svoje likove na jedinstvo i mnoštvo, na one koji su prizemni i koji se uzdižu iznad vidljivih elemenata, u jednom trenu oni darivaju istovetnost, u drugom likovi istog imena imaju različite osobine, baš poput čoveka i njegove svetlosti i njegove tame, onog koji je pio i onog koji zbog nečega više ne pije. I naravno ostaje pitanje ženskih likova, a samo njihovo razrešenje ne mogu ni pojmiti, i naravno Aslak, komšija sa traktorom, koji upravlja brodićem, ko je zapravo on? Septologija je delo o kome će se sukobljavati mišljenja, koje će doživeti mnogo tumačenja i koje u svom nemerljivom kvalitetu sa radošću primorava čitaoca da ponovo prione na čitanje, jer tu je negde rešenje, tu je negde nevidljiva svetlost koja obasjava vidljivi tekst ove fantastične i sa razlogom hvaljene knjige.
Delo je preveo Radoš Kosović i rekao bih i ugradio deo sebe u Septologiju, on je stvaralac sam za sebe i bez takvog fenomenalnog prevodioca ni ova knjiga ne bi bila preneta na pravi način na naše književno tržište. I naravno on nije samo prevodilac Septologije, jer u ovo doba pojačano interesovanja za nordijske autore sve češće se može videti njegovo ime, pa ostaje pitanje koliko je zapravo svojim vrhunskim prevodima Kosović otvorio vrata nordijskoj vrhunskoj savremenoj književnosti.
„... i Aslak kaže da o najvećom stvarima, o moru i nebu, o životu i smrti, niko ništa ne može reći zasigurno, kaže i pije pivo i kaže da je sve to u nekakvom nepoznatom mraku, dolazimo iz nepoznatog mraka i vraćamo se u nepoznati mrak, tako je to, i tu nema više šta da se kaže, a da li je čovek bio nešto u tom mraku pre nego što se rodio, i da li postane nešto u tom mraku kad umre, o tome se ništa ne može reći i ništa ne može znati, on samo može da se čudi tome, a odgovore nema,“