Initial Coordinates meditates on Monika Herceg’s earliest childhood memories in a small rural village near Petrinja in central Croatia as war breaks out in the 1990s. It can be read as a magical realist novel in verse, exploring the history of a family through financial hardships, domestic violence, animal abuse, and the overall decline of village life. Drawing directly on Croatian mythology, this bold, unforgettable work mimics oral traditions, reflecting the people whose lives helped shape Herceg’s voice and perspective, one very much rooted in the resilience of nature’s rhythms.
preostaje samo preorati još jednom dubinu sna ostatak svjetla podijeliti s jelenima prije sutona oni će skinuti svoje krzno i ugrijati im ruke
Bajkovito. Otprilike bih tako mogao izraziti oduševljenje ovom zbirkom. Malo je reći da obožavam bajke, no kad nevinost dječjeg uma i avantura odrastanja prožimaju riječi te se nastane u njima, teško je uobličiti silinu osjećaja kojima odjednom obiluješ. Iznenada proživljavaš neka davna, gotovo zaboravljena sjećanja, neomeđen vremenom i prostorom; udišeš mirise bakinih kolača i pod prstima osjetiš hrapavu hrastovu koru. I večer je. I prohladno je. Valja vratiti se doma.
smrt kojom hranimo druge ponekad se nehotice vrati i u nas
Podsjetnik je ovo na dječje igre, naša prva iskustva, misli neokrznute dnevnim trenjem gume o asfalt, istim onim zamislima koje su nam se nekoć činile odraslima, a sada sasvim besmislenima i djetinjima. Nije svaka smrt konačna (ako ne govorimo o biološkoj smrti) - ima i onih koje te preobraze u drukčiju osobu. Zreliju? Pametniju? Možda. A možda silna iskustva valja katkad sačuvati u sebi kako bismo im se mogli vraćati u najcrnjim danima.
Podsjeća me ova knjiga i na pjesnikinju Anitu Pajević te njezinu zbirku Perlinov šum. U ponekim se sastavnicama razlikuju, ali obje vas umiju uvesti u svijet dječje radoznalosti i zagrliti iskrenošću, razumijevanjem i dubokim promišljanjem. Nije ovo štivo za čitanje preko noći; posvetite se svakoj pjesmi onoliko koliko osjetite da treba. Bez žurbe. Smireno. Ono i zrači nečim neobičnim; poneki će vas stihovi pratiti i kad je najteže.
Monika nosi osjećaj šume, vlažne zemlje, zavičaja i smrti, sve upakirano tako pitko, ugodno i odrješito. Sretna sam je ova zbirka naposljetku završila u mojim rukama.
"ne smije nas prevariti kaže baka što nose dječja lica u njima vukovi rastu brže od ljudi i kad tad ugrist će"
Pokušala sam je pročitati prošle godine i iz nekog razloga mi tada nije sjela. Ovaj put sam čitala pjesme po redu i ostala oduševljena. Narativan dio koji se proteže kroz sve pjesme, teme koje se otkrivaju i upotpunjuju, kao da gledaš dijelove puzzle koju netko slaže pred tvojim očima. Hrabra, važna, razarajuća zbirka o obitelji, prirodi, smrti i svemu između.
Omiljene pjesme: neizbježnost, lov, nasljedne osobine, ptičje smrti, bjesovi, brat, šestar u ruci, sanjarica
"nerođeni potomci ostaju bez kose i slabog su srca u zatvaranju kruga nasljednih osobina"
Pjesme pune proljeća, smrti, životinja, obitelji, topline. Nikad nisam čitala tako razgranatu, a istovremeno koherentnu i precizno raspoređenu poeziju. Veselim se ponovno čitati i slušati Moniku
Ne čitam dovoljno poezije da bih mogla dati neki suvisli komentar. Ali ovakve zbirke me motiviraju na češće čitanje. I to govori dovoljno.
"osluškujem i kako prerastamo već tijesne cipele kako nam tamni kosa i troši se hrskavica dok trčimo vani izgara atmosfera a u nama gore dječja tijela kao rođendanske svjećice dovoljno brzo da se ujutro ne sjećamo"
Prekrasna zbirka; promišljena, zrela, zaokružena. Inspirirana i inspirativna. Vrlo sam sretna što sam otkrila ovu pjesnikinju i radujem se njezinim budućim radovima. Pjesme joj odišu nekakvom slobodom i hrabrošću koju mi je teško opisati - kao dubok udah koji puni cijela pluća, i onda izlazi van u snažnom glasu.
I read this book in twenty minutes and absolutely loved every second, a fabulous poet, I read the translated English version and adored the mythological aspects as well as the heavy handed naturalistic references. Combining family life with the passing of the seasons and the idea of life, death and rebirth, this is a very underrated poet in the rest of Europe.
ZBLIŽAVANJE SA SMRĆU otac je umro sve je širom otvoreno i bog se može provući kroz cijelu kuću da nikad ne saznamo propuh je držim ruke na bubrezima da ne stradaju ovih dana kad je sve poplavljeno prsti su mi smežurani kao orahova ljuska satima sam nogama u hladnoj vodi i stalno trčim piškiti mokra mi je kosa majka viče da ću se prehladiti ali ne može zatvoriti ni prozore ni vrata
BAKINO OKO ležala je puna prašine stari crvljiv namještaj obnovljene kuće ne prepoznajući nas i u nekoliko tjedana okopnila kao snijeg mogli smo je prenijeti u rukama duž cijelog zemljinog opsega tako laganu skoro vunenu ali smo čekali da se iscijedi kao sok iz bazginih cvjetova bojeći se smrti koja izjeda iznutra dovoljno polako da bude neprimjetna početkom veljače majka je na njenom krevetu pronašla samo jedno smrznuto oko drugo je vjerojatno pojela mačka i pustila da iz njega izraste cijeli grm jasmina
NASLJEDNE BOLESTI prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rendgenu dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti je li ludost nasljedna ili zarazna još godinama poslije nije nam prilazila bila je polusrna polubaka s blatom na papcima bojali smo se da će nas zamazati da će u nas posaditi sjemenje jeseni koja će nas obrasti kao korov čuvajući zavjete mog oca iza pupka rekla mi je da je imala puno momaka i jelena jednom su je našli priča se i s popom kraj potoka
BJESOVI ako je zima dovoljno hladna smrznu se seoski psi i njihova mršava tijela izgledaju mjesecima kao muzejski primjerci zapuše li ledeni vjetar otpadaju im repovi pa stoje osakaćeni za takvih zima iz planina spušta se čopor vukova jer ih psi neće odati za takvih zima množe se bjesovi u ognjištima i ulaze u seljane kao sezonska gripa baka kaže da je tako oduvijek bjesovi se u usta uvlače kad najmanje očekuješ pa iza ponoći obilaze vučje brloge u maternicama žena izrastu vučja djeca ne smije nas prevariti kaže baka što nose dječja lica u njima vukovi rastu brže od ljudi i kad tad ugrist će
PTIČJE SMRTI nitko ne priča o pticama u koje useljava zima na perju im otvrdne svjetlost pa padaju iz smrznutih oblaka nemoćne i pune krajolika u vrapcima zima izjeda najupornije unutarnje putokaze pa se stropoštaju kroz nebo kao kamikaze u naslage bijelog mira generacijama čuvamo tajnu da ptice zapravo ne umiru s prvom južinom u njima ožive sunčeve pjege koje ih vrate na početne koordinate
MUK pobožnost snijega omata selo u slojevima poput glavice kupusa pretvorba misli u riječi događa se ovisno o temperaturi zraka i često se ne razmjenjuje između dva jezika ništa osim muka neprirodno glatkog i toplog njegov talog dugo tjera na kašalj dok ima žara u ognjištu žene sjede i žvaču očenaše pletući čarape bog odgovara drhtanjem orionovih kosaca pretiho da ga čuju
"...generacijama čuvamo tajnu da ptice zapravo ne umiru
s prvom južinom u njima ožive sunčeve pjege koje ih vrate na početne koordinate..."
Zbirka koja istražuje početne koordinate onoga od čega je građen narativni glas jer, iako se radi o zbirci poezije, ona prepričava, igra se riječima i slikama, vraća se u prošlost i oslikava odrastanje kroz živopisne slike.
"...trebalo nas je podmazivati s više toplih riječi uzgajanje čovjeka zahtjevan je posao a majčine ruke grube su i neuke..."
"...svaka jesen ona je u kojoj mrak dolazi poslije mraka oštro i neočekivano kao ranjavanje počinje posljednji lov u kojem nas smrt upoznaje osobno prije zatvaranja vrata..."
Lakoća kojom nas Monika Herceg uvodi u svoj svet sa prvom zbirkom je gotovo nestvarna i čini se kao da je svaka pesma u istoj opipljiva. Kao što je već više puta istaknuto, zbirka se može čitati kao jedna poema i svaka od njenih pesama savršeno formira celinu koja nam hrabro otvara vrata njenog doma i pušta da zavirimo u život jedne porodice, njihove seoske poslove, običaje i svakodnevne brige. Izuzetno dirljivo, intimno i zrelo. Definitivno zbirka kojoj ću se vraćati više puta.
Моника Херцег не води во едно поинакво време. Додека ги читав стиховите носталгијата во мене стана пресилна. Ми се допадна тоа што во стихозбирката има ликови како да читаш роман. Со секоја прочитана песна ја осеќаме топлината што се шири од малиот оган запален во селската куќа. Се чувствував како трет лик кој е сведок на сите случки што се случуваат во селото и шумата. Прекрасна книга која маѓепсува со едноставноста на зборовите, но вешто составени до степен на совршенство.
"смртта со која ги храниме другите понекогаш не сакајќи се враќа и во нас"
Смртта преовладува меѓу овие страници. Можеме да ја почувствуваме преку хартијата. Таа ги 'демне' ликовите. Но тие не можат да ја избегнат. Никој до сега не успеал.
Многу добра книга со уште подобра корица. Се заљубив во овие 80тина страници.
ja sam netko tko misli da je nitko a Vaša djela su poput sna
Slike se rastvaraju i pretaču jedna u drugu Neodoljivi su sni kao i riječi Vaše koje izranjaju iz sjećanja kojeg smo tako lako zametnuli
Zar stvarno niste religiozna?
Kod Stankovića je sjedila neka druga Monika Bila ste čarobnija s dugom kosom Moderan izgled neće prekriti i dušu nadam se
Gle iza Vaših leđa izvire djevojčica koja se penje preostalim nitima ljetne paučine koje su promakle skrušenoj ruci Vaše bake
Nešto dalje su Vaši štioci Dok vas i oni uzdižu razmišljam o tome kakav bi bio moj razgovor s Vama da moja duša nije tako neočekivano naglo rekla tijelu
якби не прикрий переклад, ці вірші про природні цикли, смерть і життя, яке все-таки залишається, були б дуже потужні. з другого боку, навіть попри недбалий переклад видно, яка хороша це поезія.
за таких зим множаться біси у вогнищах і входять в селян як сезонний грип
іще один чудовий фрагмент знайшла англійською (хочу цілу збірку перечитати англійською), то хай буде він:
we carefully stored death into animals feeding them freshly cut grass and hay and then drew the same death out of them painlessly one incision under the neck
усе, що я досі читала в поетичній серії від «кола», скидається на перші чернетки перекладів, пущені одразу в друк, бо грант і так видали, навіщо робити щось більше. авторки такого не заслужили, ніхто такого не заслужив.
“baka ide prva i trkljom dugačkom i vitkom trese stabla leđa bole u dugosatnom skupljanju čučimo pa stojimo pa stojimo pa čučimo ljepljivih prstiju i ne primijetimo kad su runjaci puni ljubičaste kože ljeta odgurani u dio zemljine putanje prigušen zvukom zrenja nesvjesni kako prisutnost crva nepovratno izjeda rubove rujna
od trenutka pada sve je u iščekivanju vrenja
provrit će u dubokim bačvama ljubičasta sparina djetinjstvo i meke kosti kolovoza provrit će cijeli voćnjak taj nasukani umor nadolazeće jeseni koji miriše na knedle od šljiva”
ptičje smrti nitko ne priča o pticama u koje useljava zima na perju im otvrdne svjetlost pa padaju iz smrznutih oblaka nemoćne i pune krajolika u vrapcima zima izjeda najupornije unutarnje putokaze pa se stropostaju kroz nebo kao kamikaze u naslage bijelog mira generacijama čuvamo tajnu da ptice zapravo ne umiru s prvom južinom u njima ozive sunceve pjege koje ih vrate na početne koordinate
početkom kolovoza skupljamo kupine po zapuštenoj pruzi pazeći da koračamo s praga na prag između je provalija koja završava igru najvještija sam u hodanju tračnicama pažljivo stavljam nogu pred nogu kao hodačica po užetu