Nije ekstaza samo kada duša napušta telo, nego i telo dušu. Pozajmljujući ovo izokretanje od Margaret Jursenar, Tanja Stupar Trifunović uspeva da, nekim čudom, u prikazivanju jednog obuzimajućeg odnosa ujedini artificijelnost i autentičnost. U jednom intervjuu je spomenula da je u romanu, umesto lezbijskog odnosa između dve žene različitog uzrasta, prisutan, zapravo, ljubavni trougao, čiji je treći član sama književnost. To mi se vrlo svidelo, iako ne odgovara sasvim situaciji u knjizi, prvenstveno jer je u pitanju veza koja je, kao, sve zaista intenzivne veze, obeležena temeljnom nerecipročnošću, gde je književnost okolnost, ne i jezgro uzajamnosti. Ali tok strasti nije nikad obeležen samo telesnim nadražajima, već i uzbudljivošću priče, koja je suštinski književna. Što bi neki rekli – literatura kao zavođenje. Međutim, želja se ostvaruje i time što ne može da bude sasvim obistinjena, a ono što je uzbudljivo, uzbudljivo je zato što daje slatko obećanje neostarljivosti. Ipak, problem erotskog govora je što u njemu uvek ima nečeg sasvim lokalnog, ograničenog na situaciju – stoga nešto može da deluje smešno ili neuverljivo nekome spolja. Ipak, ovde nema toliko sladunjavosti ili razodevanja, koliko toga da dve osobe ne mogu da se održe u celini veze zbog nepremostivih razlika, koje isprva ne deluju tako. Starosne razlike, različiti senzibiliteti i, naravno, različiti motivi za uspostavljanjem zajedništva, dovode do onoga zbog čega se i najviše veza raskida – sukoba očekivanja i projektovanih priča.
Uprkos nekim neupeglanostima, kojih uvek ima, a sad bih pre svega ukazao na ponegde manjkavu korekturu što ne liči na Arhipelagova izdanja i niz krajnje očiglednih književnih referenci, koje ne doprinose celini dela, postoji ovde nešto vrlo zanimljivo i na momente blistavo. I sama struktura dela je zanimljiva i ilustruje ambivalenciju sa početka – sve je ujedno i krajnje transparento, razračunavajuće, i izuvijeno, izmičuće, uskomešano. Ponekad predirektno, ponekad nedorečeno. Ko voli Diras, verujem, voleće i ovaj roman. Meni je ona uglavnom daleka, sem u, razume se, Hirošimi, ali osećam snagu. Kao što i sad osećam iskorak, hrabrost, poetsku snagu i volju da se dogodi olakšavajuće prekoračenje. Ovo je knjiga kojoj treba posvetiti pažnju i koja će tek dobiti na značaju.