"Zimski dnevnik" Srdjana Valjarevica, objavljen 1995, za kratko vreme je stekao i do danas zadrzao status kultnog ostvarenja 90-ih. Nakon pauze od citavih deset godina, Valjarevic je - opisujuci zimu 2004/05. godine - napisao svojevrsni nastavak te knjige, "Dnevnik druge zime"...
"Mnogo stvari je dovelo do toga da zima bude bas takva. Bilo je mnogo razloga da i ova prica bude bas ovakva. Tesko da je nesto moglo biti drugacije. Ispalo je tako da sve to bude bas te zime. Mozda je moglo biti i neko drugo godisnje doba. Mozda je i ta zima mogla da bude drugacija, toplija ili hladnija, duza ili kraca, svejedno. Ali, prica ne. Prica nije mogla da bude drugacija. Prica bi u svakom slucaju bila ista, bas ovakva, i ispricana bas ovako kao u ovoj knjizi."
Srđan Valjarević, popularni savremeni srpski književnik, rođen je u Beogradu. Objavio je više romana i knjiga poezije i proze.
List na korici hleba (1990) Džo Frejzer i 49 pesama (1992) Ljudi za stolom (1994) Zimski dnevnik (1995) Džo Frejzer i 49 (+24) pesama (1996) Dnevnik druge zime (2005) Komo (2006)
Koliko samo jednostavnosti, lakoće, topline i dobrote u ovom pisanju i u ovom i ovakvom životu, u "dnevniku" u kojem se istovremeno ne dešava ništa i dešava upravo sve, sam život u njegovom najizvornijem obliku, od smežuranih minijaturnih stopala novorođenčeta u ruci bake njegovanih noktiju do slike nepokretnih pacijenata koji se oporavljaju od moždanog dok ih kćerke hrane u hladnim stacionarima.
Ono što je meni uvijek zanimljivo kad je u pitanju Valjarevićevo pisanje jeste da bi se obim i suština sadržaja svakog njegovog djela mogla svesti na jednu priču ili samo jedno poglavlje, a da ne izgubi gotovo ništa od rečenog, ali "količina i dubina" misli i emocija koje njegovo pisanje podstakne je, matematičkom terminologijom, potpuno suprotno srazmjerna tome. I tokom čitanja vam misli odlutaju u zaboravljena sjećanja i dugo poslije ostanete u atmosferi magije svake njegove rečenice, neke filmične scene s beogradskih ulica ili iz kafane ili u ovom slučaju iz bolnice, zaronite u sopstvenu nostalgiju djetinjstva recimo ili prosto počnete na svijet oko sebe gledati njegovim očima.
Dodatno mi je drago što sam Dnevnik druge zime čitala baš tokom puta za Beograd i po povratku iz grada u kojem se i dešava sve što se u ovom djelu opisuje i što sam tog dana i sama šetala nekim istim ulicama kojima je šetao i protagonista bogatog unutrašnjeg života, što sam i sama svjedočila nekim naizgled sitnim događajima koji nam umnogome obogate iskustvo poput, na primjer, dječaka s kapom Partizana koji na jednom uglu Slavije s neuglednom i pokislom staricom koja očigledno nije dobro dijeli svoju netom otvorenu kesicu čipsa. A onda shvatim da je taj dječak moj sin.
Čitati u različitim periodima života, ali nikada kao opomenu, već isključivo kao podsticaj za onaj korak napred koji nam nedostaje. Hvala, Valjareviću, za svaki koji sam zbog ovog dnevnika napravila.
Jedna velika ljubav od knjige. Srđan Valjarević nam kroz svoje pisanje predstavlja zimsku idilu Beograda, običnost ljudskog života i sve njegove ljepote. Pročitao sam nekoliko lijepih recenzija za ovu knjigu, a onda sam odlučio da joj dam šansu. Doista se nisam pokajao. Januar je bio odličan izbor za čitanje ovog djela zato što su ove stranice same ispunjene bijelim pahuljama.
Valjarević piše tako jednostavno, baš onako kako neki dnevnik treba da izgleda. Njegov um je jedna velika mreža razmišljanja bez kraja. Tako lijepo predstavlja sve one obične životne sitnice, ljude koji prolaze pored njega izgubljeni u vlastitim životima i to kako je čovjek prelijepo čudan.
Dnevnik druge zime zrači nekom toplinom, mirom i jednom ogromnom ljepotom.
Ova knjiga je buđenje uspomena. Po otvaranju stranica, zavirili ste u piščevu intimu, dok svaka rečenica zvuči kao da se rodila u vašim mislima, ili vas odmah podseti na topao događaj iz vašeg detinjstva, na jučerašnji nemir, na onu sreću koja vam je merilo za intenzitet lepote trenutka...
Pripovedač je loše navike ostavio po strani onda kada mu je zdravlje bilo narušeno, a noge postale neposlušne i neaktivne. Želja za hodanjem, za opipavanjem pulsa Beograda bila je jača kada je shvatio da svaki korak, bio on čvrst ili nesiguran, neminovno vodi u svetliju budućnost. Svaki njegov korak čitaočevo je kretanje kroz mentalitet grada, kroz snove prolaznika i prijatelja. Snažni mirisi i hladnoća te zime 2005. nas podsećaju na neku nama dragu zimu za kojom osetimo nostalgiju čim zalepršaju prve pahulje - sankanje sa prijateljima, uživanje u škriputanju neukaljanog, svetlucavog snega tokom šetnje na selu sa porodicom, a oko vas belina, smeh i neopisiva radost... Čitajući isečke iz tog života koji predstavlja ponovno osvešćenje nakon fizičke i psihičke nepokretljivosti, u mojim mislima se formirao moj dnevnik života, u sećanju se javljale naizgled nevažne situacije uz pomoć kojih sam rekonstruisala davno zaboravljene slike bezbrižnosti, detinje vizije o smislu koje mi sada izgledaju tako realne i ispravne, te potvrđujem svoju teoriju da je u deci sazdana sva mudrost, i da se nje treba držati što čvršće, do poznog doba. Da, uvek će biti loših i dobrih dana, često ćemo se lomiti na komade i beskrajno se radovati životu, pratiće nas neuspesi koje će nadmašiti fantastični usponi i dostignuća; zato me fascinira ovaj Dnevnik, jer je ogoljen, iskren, jednostavan, a pun životnih mudrosti. On odiše nadom, a nada uvek mora biti pokretač!
Inicijalno me je privukla slika na omotu - stilski retuširana fotografija ulice i zgrade u kojoj sam odrastao. Naravno, Valjarević mi nije bio stran mada nisam očekivao previše od još jednog dnevnika, ovoga puta rekonvalescencije posle kritičnog događaja kada je ostao bez sposobnosti da hoda. Koliko sam se prevario!
Valjarević koristi oprobanu metodu dnevnika (Zimski dnevnik) s tim što su mu ovde u fokusu ljudi oko njega, ne samo detalji svakodnevnog života i pokoji pas lutalica ili vrabac kao pre. Izvanredno svedeno predočava samu suštinu i svoga stanja i ljudi sa kojima dolazi u susret i jednog teškog okruženja kao što je bolničko (potpuno su mi se vraćale slike iz poseta mom ocu u mnogobrojnim boravcima u bolnici usled dijabetesa). U par rečenica i pokojem stihu uhvatio je karakteristične i nadasve živopisne likove, i dobre i loše, istovremeno uspevši da izbegne svaku patetiku.
Izuzetna knjiga za svakoga ko poželi da pogleda u dubine i sebe i drugog čoveka i razmisli o želji za životom i kako taj život treba živeti.
3.5 ⭐ Nadala sam se da ću naći novog Bazdulja, jer volim knjige u kojima pisac ćaska sa čitaocem. Međutim, nije me dotakla i ne delim euforiju većine. Nisam prepoznala duh kraja u kome sam odrasla, a koji on opisuje kroz veći deo knjige i to mi je bio jedan od minusa. Nismo se poklopili, ali ne žalim što sam je pročitala.
Kada ti knjiga legne u odredjenom momentu, onda je to to, i onda se ocene daju pristrasno i subjektivno. Topla, duhovita, životna ‘slice of life’ priča, tačnije dnevnik pisca koji se oporavlja od bolesti. On šeta ulicama Beograda, hvata momenta na upečatljiv način kao da ste tu sa njim dok čitate, vidite sve te ljude i situacije, i osećate njegove emocije.
Dnevnik ispresecan narativnim stihovima u kojima su pohranjena sećanja na bolničke dane naratora/lirskog subjekta/građanskog lica. Suočavanje sa telesnim bolom, zapitanost nad čovekovim bićem, Valjarević tako postaje svoj mali prst, jer i mali prst je deo nas, deo koji previđamo, ali sa kojim nismo spremni da se, kad zdravlje zagusti, tako lako oprostimo. Hodanje kao borba, kao terapija, kao način življenja, kao način nošenja sa samim sobom, sa realnošću. Deca. Ljudi, lica. Velikić u "Isledniku" veli da mu Tišma predlaže "osluškivanje trotoara". Valjarević to čini. Narativniji od "Zimskog dnevnika", ali ne metastazira pretencioznošću nad tekstom i likovima. Neimenovani likovi, jer je važnija sama priča, samo dešavanje od likova. Ako je "Zimski dnevnik" fotografska knjiga, onda je "Dnevnik druge zime" video knjiga, opširniji iskaz, likovi koji se ponavljaju, poput sestrića i prijatelja-dužnika. Hodanje kroz grad, hodočašće, hodanje kroz prostor, ali i kroz vreme (prizor fabrike u kojoj je nekada radio, a čiji se šiljci zabadaju u prste nekog novog mladića). Vitgenštajn?
DNEVNIK DRUGE ZIME-SRĐAN VALJAREVIĆ ✒️"Ali sad polako. Sada sam u drugačijoj brzini. Sada sam u sporosti. Što je isto brzina." ✒️"Pada kiša. Ovo nije mirno hodanje. Ja nisam miran čovek. Pada kiša na ova slova. Jedno slovo se razlilo po hartiji. Kosa mi je mokra. Ja ću jednom biti miran čovek." ❄️Kakva divota od knjige❤️❤️❤️❤️ ❄️Ako ste bolesni,ili samo ne volite zimu,ili vam je tek ponekad potrebno da vas nešto podigne i pokrene,od srca preporučujem. ❄️Ovo je dnevnik pisan od 1.decembra 2004.do 31.marta 2005,u periodu oporavka nakon paralize nerava u nogama,koja je bila posledica ne baš trezvenog života. ❄️Dnevničke zabeleške se smenjuju s narativnim pesmama pisanim u bilnici ❄️Hodanje kao san i kao borba,kao moranje i potreba da se ide ka nečemu. ❄️Sneg i bljuzgavica i bljuzgave misli koje se smenjuju s retkim ali dragocenim vedrim trenucima,u nastojanju da se osmisli svakodnevica i da se uživa u svakom trenutku. ❄️Beogradski prizori- ulice i ćoškovi,prolaznici,i vrapci. I Kalemegdan kao cilj do koga se treba uspeti. ❄️Knjige,muzika,sestrić i sestričina,retka ali dragocena prijateljstva i jedan drveni štap,oslonci bez kojih se ne može. ❄️A teški trenuci se prežive tako što se uđe u sopstvenu bol i prođe kroz sopstveno telo. Do proleća,i do sunca i do novih početaka.☀️❤️ ✒️"Ovo hodanje je bilo mirno,i fino,i dobro. I lepo. Bez nervoze. Oboje smo uživali. (...)I ulica i ja.(...) Sad je samo ceo život bio pred nama." #7sensesofabook #knjige #bookstagram #literature #readingaddict
Nakon što me Komo oduševio morala sam do knjižnice po sljedeću Valjarevićevu knjigu. Dnevnički zapisi i retrospektivne pjesme na početku svakog poglavlja nisu samo zapisi posljedica pretjerivanja s allkoholom koji mu je uništio živce i natjerao ga da ponovno uči hodati nego i pitko štivo autorove svakodnevice u stacionaru i onoga što joj je prethodilo. Uvijek iznenadi koliko je ona zanimljiva i u svojoj repetitivnosti, i koliko mali detalji čine razliku u kolotečini dana koji neumoljivo sliče jedan na drugoga. Valjarevićev tok misli je komičan i ležeran, a iz pozicije promatrača i jednostavnim dnevničkim stilom često izgovara i naizgled usputne filozofske refleksije.
Knjiga je obećavala,pročitala sam dobre recenzije o njoj,medjutim meni je dok sam čitala falilo ono nešto... što bi probudilo znatiželju i nateralo me da se probudim iz letargije u koju me je uvela.Dosadjivala sam se poput njenog glavnog junaka,pročitala je,ostavila na polici i to je to...
Uzivela sam se.. Osetila sam hladnocu kad i on, bolela su me stopala kad i njega.. zivela sam kroz njegova pluca.. Odlicno napisano, moj prvi Valjarevic nece biti poslednji..
Prva knjiga u godini je bila...dobra. Dopao mi se stil pisanja i forma dnevnika jer to je nešto što ja volim da čitam. Pisma, dnevnici...to su intimne stvari pa kad autor dozvoli volim da zakoračim u taj svet. Međutim imala sam poteškoća da se povežem sa glavnim junakom uprkos tome što čitam njegov dnevnik. Nije svima dopadljiv lik. Tako da pristojno i volim da dam šansu našim autorima jer se uvek iznenadim koliko bogat stil imaju.
Samo cu kopirati ono sto je neko vec napisao jer se potpuno slazem sa ovim "Čitati u različitim periodima života, ali nikada kao opomenu, već isključivo kao podsticaj za onaj korak napred koji nam nedostaje. Hvala, Valjareviću, za svaki koji sam zbog ovog dnevnika napravila."
Valjarevićeve knjige mi se zapravo jako sviđaju, ali kao i za Komo, Dnevniku mi je također teško dati peticu, možda zato što bez obzira na to što je riječ o lijepoj književnosti, nije to baš ono što očekuješ kod ovolike razvikanosti pisca i djela.
Poenta knjige nije loša ali stil pisca nije baš po mom ukusu. Stalno ponavljanje istih reči i rečenica me je strašno umaralo, ali ako bih to zanemarila knjiga ima suštinu i nije loša.
"Kad je oblačno, oblačno je. I mračno je koliko je oblačno. I nema druge. Zato ti budi vedar i spasi sebe, za onoga kome sunce treba. A vedrina iz mraka i dolazi. Tamo ona i nastaje."
❄️
"Nemoj da počinješ da misliš o nečemu ako nisi siguran da ćeš to odmisliti kako treba, i do kraja."
❄️
"Postao sam osetljiviji, nemam više vremena, bolje se osećam kad ga sam trošim nego kad mi ga neko ubija."
❄️
Pisac se nakon velikih zdravstvenih problema izazvanih alkoholom ponovo vraća u životni kolosek. Kreće se istim onim ulicama za koje ga vezuju brojne uspomene te ih oživljava upoređujući ih sa trenutnim stanjem. Na tim ulicama ponovo uči da hoda dok se usput privikava na novi život. Međutim, druga šansa koju je dobio uključuje neka ograničenja ali i nove mogućnosti, pa je neophodno vreme da se sve to slegne tokom oporavka.
Iako mi je "Komo" jedna od omiljenih knjiga, sa "Dnevnikom druge zime" nisam kliknuo. Za neke knjige je neophodno određeno raspoloženje i smatram da je to slučaj i sa ovim dnevnikom. Valjarević je pisac koji lepo osmatra okolinu i kasnije ta zapažanja lepo pretoči u reči. Ima veštinu da recimo zalazak sunca opiše u dve rečenice najjednostavnije moguće i da vas kupi na taj način bez ikakve šminke i dugačkih opisa. I to je sve što ćete dobiti: sjajna zapažanja, lepe misli i priču bez neke konkretne radnje na kojoj uopšte nije fokus. Što se mene lično tiče, za takve knjige moram da budem u sjajnom čitalačkom ritmu. S obzirom da sam mesecima van ritma, mislim da sam odabrao pogrešan trenutak, pa ću ovoj knjizi nekad ponovo dati šansu. Za sada sam i dalje u "timu Komo" pošto sam primetio da se nekima Dnevnik više dopao od pomenutog romana. Ukoliko ste van ritma i željni ste dinamike, ovo nikako nije knjiga za vas. Međutim, ukoliko ste lepo raspoloženi i tražite novi čitalački izazov, onda je Dnevnik možda upravo za vas.