Teško je sagledati delo Alekseja Tolstoja sa svih strana: pisao je i SF (Aelita) i istorijske romane (Ivan Grozni) i adaptirao Pinokija (Zlatni ključić je barem meni MNOGO bolji od originala) i objavljivao klot realističnu prozu (Hod po mukama), i uglavnom, za šta god da se mašite, nečim će vas iznenaditi.
Hromi plemić je jedna od Tolstojevih najranijih knjiga, objavljena još pre Prvog svetskog rata, i u njoj je vidljiv pre svega veliki dug Čehovu. Kao i Čehov, Tolstoj ovde prikazuje gadne, prazne, besmislene živote bogatih (ali, za razliku od Čehova, prikazuje plemiće a ne srednju klasu). Njima su suprotstavljeni seljaci koji žive jedva bolje od tegleće marve, i radni narod u liku nesrećnog doktora osuđenog na propast (istovremeno je doktor najčehovljevskiji lik ali je i njegova sudbina najslabija, melodramatična karika u knjizi).
Sam hromi plemić Krasnopoljski je klasičan suvišni čovek, ali i slabić&bednik koji upropašćuje sebe i ljude oko sebe, uglavnom žene, a one onda povlače druge za sobom (konkretno pomenutog doktora) i tako redom. Jeste istančana psihološka studija sa nekim momentima od kojih bi stariji pisci ustuknuli - recimo, Tolstoj dosta otvoreno naznačuje kneževu biseksualnost a bogami i mazohizam - ali opet, ovo je uglavnom teren već viđenog. I "srećan" kraj u kome mlada supruga prihvata muža i oprašta mu vrlo je uslovan jer 1. a i šta bi drugo mogla 2. njihov bračni život biće pakao i to se vidi s kilometra daljine 3. da podsetim, sve se ovo dešava koju godinu pred Prvi svetski rat i, shodno tome, pred Oktobarsku revoluciju, tako da sa današnje distance čitalac ne može a da se ne zapita kojom brzinom su istorijski događaji stali ukraj kneževom prenemaganju i autodestruktivnosti na tuđ račun.