To što Ponž radi doživljavam kao svoje. Kao sopstvenu poetsku teritoriju - scenu za čuda svakidašnjice. U lirskoj je optici Ponžovoj vaskrsavanje stvari, život predmeta, opredmećenje atmosfere, uz usklik: „Oh, obožavanje materije, ima li ičeg dostojnijeg duhu!” (16). Povratak sebi: povratak stvarima.
Bez obzira da li piše o blatu, muvama, cigareti, kozama, dimnjacima, železničkoj stanici, vodi ili prozoru, uspeva da dočara nešto što nije nadrealistička brbljivost ili metafore natrontane metafizikom, već dolazi do plastike doživljaja, do onoga što poezija jeste, a to je događaj-u-jeziku. Uprkos ponegde trontavoj retoričnosti, pa, sasvim verovatno i zakučastim preterivanjima, Ponžove iskre poetskih dragulja važne su čak i onima kojima je dalek. Oneobičeno sagledavanje neposrednog okruženja od književne drskosti postaće gotovo pa preovlađujući poetski tok, a svakako ključni začin, koji daje različite rezultate. Čitanje skoro svih najvažnijih srpskih pesnika druge polovine XX veka bilo bi osiromašeno bez susreta sa Ponžom: od Pope do Lalića.
A o vezama sa filozofijom da ne govorim! Dovoljno je setiti se Bašlara (a gde je Bašlar, tu je, razume se i Bergson) ili uporedo čitati „Pohvalu ruci” i „Život oblika” Anrija Fosijona i Ponžovu „Prvu skicu čovekove ruke”.
Siguran sam da bi ovi stihovi zvučali još sugestivnije na francuskom. S tim u vezi, mislim da bi prevod Nikole Trajkovića trebalo da se upegla. O preciznosti ne mogu da prosuđujem, ali neki jezički izbori su, prosto, neuredni.