U autorskim slikovnicama visoke kvalitete, ravnopravnost ilustracije i teksta dolazi još i više do izražaja – one se ne natječu, već se u potpunosti nadopunjuju i obogaćuju. Naravno, poanta svake slikovnice jest da ilustracije prate tekst i nadopunjavaju ga i postoji nebrojeno mnogo primjera savršene suradnje autora i ilustratora. Ipak, čak je i svjetski poznata Julia Donaldson u intervju za jedan britanski talk-show rekla da je sama svoju vješticu iz slikovnice „Mjesta ima na metli svima“ zamislila drugačije. Kako bi vještica i ostali likovi izgledali da ih je sama Julia naslikala, te bi li oni bolje nadopunjavali tekst slikovnica, možemo samo nagađati. Iako, budući da se radi o ilustracijama Axela Schefflera, u ovom slučaju teško je povjerovati u takvo što.
Vratimo se ipak na temu autorskih slikovnica. Postoji nešto posebno kod ovakvih slikovnica i meni se čini da to proizlazi iz ideje koja je nastala u jednoj glavi od trenutka kada se pojavi, do trenutka zadnjeg slova ili ilustracije, jedinstvena. S jedne strane, to možda znači da će slikovnice s dva autora, tj. s jednim autorom i jednim ilustratorom, biti bogatije jer u njima će se nalaziti dvije priče, ili barem dva doživljaja jedne priče. To, naravno ima svoje prednosti – nezapisani detalji sigurno će se razlikovati kod svakog čitatelja, tako i kod autora i ilustratora. S druge strane, u praksi se čini da je balans ilustracije i teksta u autorskim slikovnicama savršen. To što i tekst i ilustracije prikazuju jednu priču, tj. jednu verziju priče, možda ipak znači da će ta priča biti ispričana na nekoj dubljoj razini i možda uz više detalja.
Uho, estonske autorice i ilustratorice Piret Raud, odličan je primjer autorske slikovnice.
U priči se radi o jednom običnom uhu u neobičnoj situaciji. Uho je ostalo samo, odvojeno od glave, zbog čega se osjeća beskorisno.
„Bez glave – ja sam nitko i ništa“, plakalo je uho.
Uho kreće na put – u potragu za svojom svrhom. Putem susreće različite životinje i pomaže im slušajući njihove probleme, priče i pjev. Uho je pronašlo svoju svrhu, no na put mu staje zla paučica zbog koje uho ponovo posumnja u sebe.
„Kad bi samo glava bila tu. (…) Ona bi znala ušutkati pauka!“
Tada mu u pomoć priskaču sve životinje kojima je na putu uho pomoglo. Zajedno se rješavaju opake paučice i uho napokon shvaća da ga ne određuje glava s koje je došlo.
Slikovnica se bavi ozbiljnom temom na jednostavan način, a ilustracije ovo prate više nego odlično. One su minimalističke, ali istovremeno i veoma detaljne. Bjelina papira iskorištena je kao dio ilustracije i doprinosi kontrastu koji je odrednica priče. Teme (bez)vrijednosti, osjećaja nemoći i samopouzdanja u ovoj su priči obrađene na nesvakidašnji način. Iako neke rečenice direktno izražavaju taj osjećaj nemoći, sama ideja putujućeg uha gotovo je apsurdna – pa nisu li onda i ti osjećaji nemoći i bezvrijednosti apsurdni? Također, zanimljivo je to što su životinje kojima uho pomaže vjerojatno one za koje bi uho mislilo da su bolje ili vrijednije od njega samog, no na svojem putu ono otkriva da baš svaka od njih ima svoje slabosti.
Ova neobična slikovnica bit će zanimljiva već najmlađim čitateljima, no u njoj se nalazi toliko materijala za obrađivanje da i starija djeca mogu u njoj uživati. Vođeno čitanje u grupi i uz vodstvo roditelja ili učitelja čini mi se pogotovo pogodno za otkrivanje dubljih slojeva ove slikovnice.