Pjesme Adama Zagajevskog su nežne kao svjetlost, kao jeka zvona u suvom ljetnjem vazduhu. Svijet je nepomičan i nestalan, kao uljana slika, začaran sopstvenom ljepotom, uhvaćen u paučinu muzike i prošlosti, trenutno ozaren milošću. Istorija šumi, neprimjetno se nameće, u praskavoj kiši jesenjeg lišća, u purpurnim sutonima, u neumornoj sparini ljeta. Dolaze rat i smrt, koji su zapravo oduvek bili tu, već nameštamo pomirljivi osmijeh, spremni na poraz, ali ipak, pričekajmo, radujmo se još malo, dopustimo još jedan okret, još jedan zagrljaj, mogućnost tajne, radost čuđenja, muziku, još samo malo muzike, još malo.
Ushićen svijetom, Zagajevski mu pjeva, voli ga i od njega se oprašta.
POKUŠAJ DA OPEVAŠ OSAKAĆENI SVET
Pokušaj da opevaš osakaćeni svet.
Ne zaboravi duge junske dane,
divlje jagode, kapi vina, rose.
Koprive koje su metodično obrastale
napuštena domaćinstva izgnanika.
Moraš opevati osakaćeni svet.
Posmatrao si otmene jahte i brodove;
jednog od njih čekalo je dugo putovanje,
drugog samo slano ništavilo.
Video si izbeglice koji su išli nikuda,
čuo krvnike koji su radosno pevali.
Dužan si da opevaš osakaćeni svet.
Ne zaboravi trenutke kada ste bili zajedno
u beloj sobi i zavesa se lelujala.
Vrati se u mislima koncertu na kome je eksplodirala muzika.
Ujesen skupljao si žir u parku
dok je lišće kružilo nad ožiljcima zemlje.
Opevaj osakaćeni svet
i sivo perce koje je izgubio drozd,
i finu svetlost koja luta, iščezava i
vraća se.