Stolećima je Britanija živela do Evrope, ponekad i od nje. Stolećima je njen život zavisio od Evrope i Evropa od nje. Da vlastite interese zaštiti, došla je svojim intervencijama glave mnogim evropskim ambicijama, i ne verujem da sa sigurnošću smemo reći kako nije bila u pravu, ali kao da je sve vreme, u podozrenju i otporu prema Kontinentu kome je samo geografski pripadala, slutila opasnost koja će je jednom od nje snaći, opasnost što će u nekoliko krupnih i proždrljivih zalogaja progutati gotovo sve njene istorijske trijumfe. Borislav Pekić
Objedinjujući mnoge istorijske istine i zablude, Borislav Pekić, dugo godina azilant na britanskom ostrvu, stvorio je neobičnu, istorijski validnu i čitalački uzbudljivu i zanimljivu povest gordog Albiona – britanskog Ujedinjenog Kraljevstva. Sentimentalna povest Britanskog carstva, međutim, uzdiže se iznad „terora istorije“, ali i iznad književnih uopštavanja i fikcionalizacije, ironijskim otklonom prema inače pouzdanom istoriografskom pristupu građi. Na taj način je stvorio delo koje svedoči da je istorija „učiteljica života“ ali je opisao i njene dobre i loše đake. Nema ničega sentimentalnog u krvavim istorijskim epizodama, ali ima u sentimentu pisca koji zna da je dobra priča osnov za dobru knjigu, a ova povest je upravo to.
Borislav Pekić was a Serbian/Montenegrin political activist and writer. He was born in 1930, to a prominent family in Montenegro, at that time part of the Kingdom of Yugoslavia. From 1945 until his immigration to London in 1971, he lived in Belgrade. A staunch anti-communist throughout his life, he was the founding member of the Democratic Party during the post-Tito era and is considered one of the greats of 20th century literature.
Pre dosta godina, slušao sam svršenog studenta anglistike da tvrdi, da kada je došlo vreme za spremanje ispita iz istorije Engleske, manje-više se oslanjao na Pekićevu "Sentimentalnu povest britanskog carstva". Tada, još uvek student i blago zatucani zarobljenik uverenosti u domete ispravnosti i kvaliteta našeg enciklopedičnog sistema obrazovanja, takvu izjavu nisam uzimao za ozbiljno. Danas, kada je vreme uradilo svoje, u potpunosti razumem želju da se kilometarski niz činjenica učini podnošljivijim.
U tome leži čar ovog Pekićevog dela. Nije cilj da se predmetna materija učini zanimljivom ili privlačnom- da budemo iskreni, osim kod velikih zaljubljenika u izučavanje istorije kao takve, to i nije moguće- već podnošljivom, svarljivom i razumljivom svakom čitaocu. Kroz filter njemu svojevrsne ironije, autor daje hronologiju Britanije u malom- ključni događaji, dokumenti i vladari, svi su lutke na njegovoj pozornici.
Nastala kao rezultat, ili posledica, Pekićeve saradnje sa radiom "BBC", gde mu je zaduženje bilo da u epizodom formatu priprema i prezentuje istoriju "gordog Albiona" narodima Jugoslavije, "Sentimentalna povest britanskog carstva" takođe sadrži povremeni uporedni komentar britanske i balkanske istorije, kao i osvrt na život običnog čoveka u ovoj imperiji.
Kako uporediti Britaniju i Balkan? Razlika, pre svega, leži u genetskoj predispoziciji za prepredenost, u narodu dobro poznatoj osobini. Osećaj za lični interes i proračunatost, kao komad mermera što se vekovima kleše, pre svega je mentalitetska crta koju jedan narod ima ili ne. Prepoznavanje trenutka kada je dobro napasti, kada učintiti velike ustupke kroz grandiozno nazvane povelje, sa podsvesno duboko ukorenjenom činjenicom da tradicija interesa uvek nadjača interes tradicije, dok cikličnost istorije, na večitoj relaciji rat-intriga- svrgavanje, uvek dođe na svoje. Sve su ovo neki od razloga zašto su neki pokorili pola planete a drugi večito bili pokoravani.
A kako je živeo taj mali obični čovek u tom velikom carstvu? U duhu večite istorijske maksime, kroz sve pokolje, prevrate, padove i pobede- živeo je onako kako je morao.
Fenomenalna šetnja kroz istoriju Ostrva od beznačajnog kamenčića u Atlantiku do svjetske velesile, i na kraju do dva nesrećna svjetska rata. Pekić neupitno odlično piše, a sama britanska istorija svakako zvuči fantastično i gotovo nemoguće, tako da je spoj ova dva momenta stvarno genijalan.
Osim serije tekstova „Pisma iz Londona“ (koja će kasnije biti objavljena kao „Sabrana pisma iz tuđine“) koje je Borislav Pekić (pisao) i, u periodu od 1985. do 1991. godine, čitao na BBC-ju tu je i serija eseja o engleskoj istoriji koju je govorio na istom mestu u vremenskom rasponu od 1988. do 1991. godine. Ovi eseji objavljeni su u okviru knjige „Sentimentalna povest Britanskog carstva“. Ovo „sentimentalna“ ne bi trebalo uzeti u nekom ljubavno-erotskom smislu, već kao pripovest o istoriji koju priča neko ko nije istoričar. I to se, btw, i vidi. Čitao sam i mnogo bolje napisane istorijske knjige. Pekić u ovim esejima prati istoriju Velike Britanije (sa akcentom na Engleze i Englesku) od najranijih naseobina, pa sve do završetka Drugog svetskog rata. I sam primećuje da u esejima neće biti toliko godina (koje đaci, i Čkalja iliti Jarić T. Živadin, u srpskim školama tako mrze da bubaju napamet) i datuma, već uzročno-posledičnih veza između istorijskih događaja (upravo onako kako je moja sjajna profesorka istorije nama predavala istoriju).
Simpatična knjiga za sve one koji vole da čitaju o istoriji. Ima u njoj dosta briljantnih opservacija i zaključaka, kao i dosta humora. Onog pekićevskog, najboljeg.
Sa ovom knjigom sam završio sa čitanjem celokupnih Pekićevih književnih dela u četrnaest knjiga koje je objavila "Laguna". Ostaje mi još zbirka političkih eseja "Stope u pesku" koje su van ove numeracije kao i knjige spisa, intervjua, dnevničkih zapisa i citata koje objavljuje "Službeni glasnik" u saradnii sa suprugom i ćerkom pokojnog pisca.
"Citajuci udzbenike povjesti, gdje je nasa beda svedena na datume, prevedena u statistike i strucno objasnjena neminovnim okolnostima izvan nase moci, i citajuci svedocenja savremenika koji su, zarobljeni u tim datumima, izgubljeni u tim statistikama i ni najmanje objasnjeni u tim objasnjenjima, tu istoriju snadbijevali GRADIVOM, zapazamo razliku koja ni do nasih dana nece biti premoscena."
Polazeci od gore navedenog, Pekic je "udahnuo" ovoj knjizi duh vremena, vrevu i raspolozenje na ulicama Londona, osjecaj malog covjeka i bespuca onih koji su trebali da ih vode.
Prosetao nas je tako istorijom Britanskog carstva... Svojom britkom logikom i nerijetko genijalnim zakljucima dao je da osjetimo "Engleski nacin zivota" cineci nas manje zapitanim (citaj - zacudjenim) nad razlozima i odlukama Britanske politike ali i "cudnih Engleza".
Neko ce medju ovim stranicama traziti iskljucivo istorijske informacije, neko ce na isti gledati kao na jedan u nizu Pekicevih romana istrojiske tematike....bilo kako bilo, Pekicev fenomenalan narativ i dar da pozicionira pricu, oboji je i ucini zivom - i u ovom je romanu.
Ljudi koje zanima istorija, ali im se sa druge strane ne sviđa česta suvoparnost tekstova standardnih knjiga ovde mogu naći kompromis, jer je Pekić na sebi svojstven način, začinivši ironijom predstavio bogatu povest carstva koje je umnogome uticalo na razvoj celokupnog čovečanstva, od priče o Bodicei, naseljavanja Angla, Saksonaca, pa bitke kod Hejstingsa, do opisa najvažnijih vladara svih loza koje su vladale Ostrvom. Ovde Pekić daje zajednljive, cinične komentare kojima intrigira čitaoca da ide do kraja, do Drugog svetskog rata gde se otprilike i zavšava knjiga. Inače Sentimentalna povest je skup radio emisija BBC, Jugoslovenske sekcije, koje je Pekić pretvorio u zanimljivu hroniku najznačajnije kolonijalne sile sveta.
Vešto napisano but "not my cup of tea" - da se poslužim popularnom engleskom frazom.
Kroz tekstove o engleskoj istoriji zaista provejavaju lucidna zapažanja zbog kojih vredi uroniti u čitanje ove knjige, međutim - tumačeći druge, Pekić otkriva i neko svoje elitističko lice i ideološka shatanja nad kojim sam ostala pomalo začuđena i zapitana.
Negde u maju 1986. išla sam do autobuske stanice u Jasici ka Kruševcu, na čas engleskog jezika na Radničkom univerzitetu. To je već bio kraj prve godine učenja. Imala sam na sebi tamno tirkiznu bluzu nalik na kašmirske, majčinu, i tamne farmerke. Sada bih to isto nosila jer je klasična elegancija, ona prava, jednostavna, jednobojna, baš nalik na spirit i stil britanske modne kuće Barbour. Moj život je tada bio odlučen na više “frontova” tim kretanjem na učenje engleskog van školskog programa.
Iz mnogo razloga sam ponovo uzela ovu knjigu (davno sam je čitala prvi put).
Prvi je što sam završila čitanje knjiga vezanih za roman koji trenutno pišem a pošto kod mene neefikasnost ne postoji, odmah sam počela da čitam građu za sledeći (danju čitaj, noću piši, to je moj moto). Drugi su lične prirode, uživalački, eskapistički, sveljubavni. Britanska ostrva mi kroz sećanje na njih i na ceo moj proces od te 1986., preko studiranja anglistike na Filološkom do današnjih dana kada mi internet dozvoljava da i treći put putujem tamo, bar virtuelno daju dosta lepote.
To su ostrva za koje Pekić kaže da su u “geološkoj krizi imala tu sreću da se od kontinenta konačno otcepe”. Jedan od razloga što sam ponovo čitala ovu knjigu je i taj što sam htela opet da iskusim piščeve komične bravure.
O, pisao je, naravno, o vresištima, o maglama na severu i o klimi koja ne postoji. Još uvek se sećam mirisa tog tla iako je već prošlo dosta godina od kada sam tamo bila poslednji put.
Pisac se odlično uklopio u autosarkazam britanskih prostora. Mogućnost smejanja samom sebi i sopstvenoj istoriji (ličnoj i kolektivnoj) je prva odlika odsustva narcisoidne psihopatije. Istoriju je potrebno pisati baš kao što je to uradio Pekić – upoređivanjem događaja na istoj vremenskoj liniji sa pričama i o sitnicama. Istorija nisu brojevi ni godine. Istorija je opis duha i mentaliteta.
Od početka Pekić navodi i kritike i ludorije i sve slojeve koji su donosili tipovi i prototipi i sva bulumenta koja je żelela da se dokopa Ostrva.
Pekićeva naracija je majstorski maestral. Tekst pun mudrolija istovtemeno donet i na šaren i na detaljan način. U nekim trenucima sam se kao anglista “kidala od smeha”. Delo je puno varijacija na dobro usmerenom putu. Pekić je književni velemajstor a njegovo poznavanje Britanije i njegov stil su da divljenje.
Priča nije bez kritike i nije bez realnosti i čak ima teških reći jer kao što i “predmeti” ove njegove studije znaju tamo na Ostrvu – nema ljubavi i razvoja bez surove iskrenosti. Povlađivanje i prebacivanje odgovornosti nisu ljubav.
It first started as a BBC radio series, which Pekić read for the people of ex Yugoslavia, and was published only posthumously as “Sentimentalna povest Britanskog carstva” (A Sentimental History Of The British Empire), in 1992. Funny, ironical and, can I say, hilarious, this book made me study history with love and interest back at the days of college. I learnt a few things, for example how popular the four kings George were: “When from Earth the Fourth descended, God be praised, the Georges ended.” .