Duboka depresija i potraga za smislom, HANIF KUREISHI "Nešto da ti kažem"
(14 August 2010 )
Dok sam otpočinjala čitati ovaj roman učinio mi se malo drugačijim, ali sa svakom novom stranicom prepoznavala sam detalje iz ranijih knjiga, „Bude“, „Intime“, ali i one memoarsko-biografske „Osluškujući njegovu dušu“. I ma koliko da mi je teško pisati esej o Kureishiju (neizrecivo teže nego o Murakamiju npr.), prisiljavam sebe da to spoznanje nakon čitanja ne ostavim unutra. Da nađem način da ga približim onima koji ga još nisu čitali, ili onima koji ga nisu razumjeli. Ne usuđujem se, pak, reći da ja jesam u potpunosti. Hanif Kureishi, dijete Pakistanca i Engleskinje (što je itekako obilježilo njegov identitet, tj. potragu za njim, odrastanje mladost i cijeli život), pisac, čovjek. I opet se nađem u ćorsokaku i pitam se kojim sam putem trebala poći i šta sam to htjela napisati? Pa se vratim na raskrsnicu od nekoliko puteva, a ni za jedan nisam sigurna da nije ćorsokak i da opet neću zastati. Ako očekujete avanturu i zaplet, rasplet i happy and, onda Kureishi i nije baš idealan izbor za vas. Happy and ne postoji u realnom životu, a njegove su knjige upravo to. U njima samo postoji nada i put kojim se nastavlja potraga za srećom i smislom. Ako očekujete idealne likove, ili pak moralne puritance, onda Kureishi ponovo nije izbor za vas. Njegovi su likovi samo ljudi, grešni, i često izgubljeni, skloni eksperimentisanju drogama, seksualnošću... I iako u tom pogledu imam čvrsto izgrađene stavove kad je u pitanju moj život i moj lični izbor, nisam u stanju da se zgražam niti da mu sudim. Ne mogu suditi nekome ko piše tako iskreno i virtuozno. Ne mogu suditi nekome čijoj se iskrenosti i smislu za humor nadasve divim... „Nešto da ti kažem“ knjiga je nakon koje sam šutjela i potonula na dno sebe, manje nego nakon Austerovog „Izuma samoće“, više nego nakon Murakamijeve „Norveške šume“... Murakami daje Nadu. Kureishi daje nadu. Auster kao da kaže: „Živimo, a smrt je neizbježno tu.“ i nada ponire. Čak iako vjerujemo u život poslije smrti. Znam da sam nakon „Izuma samoće“danima padala na dno sebe... ali, vratimo se Kureishiju! Na površini ovog romana je priča o ubistvu, griži savjesti (kao Dostojevski), prihvatanju samog sebe, o ljubavi, prijateljstvu, umjetnosti... o drogama, sexu, potrazi za identitetom, za smislom. Ispod površine to je priča o samo jednom, o čovjeku. Likovi u romanu traže i pate. Džamal, Mirjam, Henri, Džozefina, Ađita, Mustak, Volf i Valentin (u kojima prepoznajem Kureishijeve prijatelje Georgija i Briana iz „Osluškujući njegovu dušu“). Jedino je Rafi, dvanaestogodišnjak, Džamalov sin, samim tim što je još dijete pošteđen bolne spoznaje o životu koja pritšće sve odrasle likove. Rafi mi je subjektivno najdraži lik u romanu, a njegov odnos sa ocem najemotivniji i najljepši diskurs. Ljepši i od onog o ljubavi. Džamal Kan, psihoterapeut, vraća se unazad trideset godina i prisjeća svoje najveće ljubavi, Ađite, te kobne greške zbog koje ju je izgubio. Ali, da li bi njegov život išao u istom smjeru, da nije bilo tako? Da li bi postao terapeut i osluškivao ljudske duše? U knjizi se isprepliću sadašnjost i prošlost, umjetnost i politika, ljubav i mržnja koji su, spoznat ćemo, gotovo pa jedan te isti osjećaj. Frojd i Čehov, Tačerica i Toni Bler pominju se nerijetko, a Mik Džeger je i sam jedan od, istina sporednih sudionika radnje. Homoseksualci, prostitutke, emigranti, buržuji, radnička klasa... duboka depresija i čista realnost... Traganje za smislom, i borba u prihvatanju sebe i opraštanju samom sebi. Čak je i ubistvo, koje u trenutku pruža nagovještaj da se ipak radi o još jednoj iole komercijalnoj priči, realnost, jer nije počinjeno ni pištoljem, niti nožem, nego je srčani udar nastupio nakon zastrašivanja. Sve je u ovom romanu, iako fikcija, vrlo realno. Sve miriše na Kureishijev život, na njegovo djetinjstvo u predgrađu, i pomalo traumatično odrastanje uz nadimak Paki. Na konstantno iščitavanje knjiga, ali i na, nasuprot nama „knjiškim moljcima“, konstantno iskušavanje i kušanje života, da bi nam, neupitnom iskrenošću prenio svoja iskustva na stranicama svojih romana, priča i memoara. Iako mu zamjeram što se nije dublje pozabavio islamom, (jer islam nije „imati samo jednu knjigu“ kako je negdje „između redova“ nabacio) "dižem mu kapu" na iskrenosti, virtuoznosti pisanja i na humoru, koji nam je u ovom životu punom duboke depresije itekako potreban!
Salute, Kureishi!