Roman Bernardijeva soba se bere kot netipična proza, saj v njem ne gre toliko za dogajanje kot za kondenzirano jedro zgodbe (soba, jadranska magistrala, zapuščeni mercedes, morje, Ocean), ki je našla avtorja, s tem pa tudi bralce. Že v podnaslovu knjige je nakazano, da se moramo, na ravni doživljanja, v to pisanje potopiti ob pomoči glasbe, ga razumeti kot glasbo samo. Gre za preplet proze in poezije, pripovedi in refleksije, zvokov in slik, razmišljanj, barv, oblik, za pejsaž mesta in obzorje oceana. Pripoved ne teče linearno, ampak prekinjeno, ponavljajoče, z upoštevanjem številnih stranpoti in naključnih srečanj. Knjiga s svojo formo neklasične pripovedi se morda nedejavno upira sistemu, v katerem živimo, in izraža resignacijo v ponorelem svetu izbir. Bernardijeva soba je tako 'svoja soba' vsakogar, če mu jo je dano imeti. Soba za sanjarjenje o velikosti in (ne)pogubnosti ledenega Oceana.
Slobodan Tišma je odrastao u Vojvodini. Književnost studirao u Novom Sadu i Beogradu. U mladosti se bavio konceptualnom umetnošću i rok muzikom.
Bio je urednik u Indexu, Poljima i na Tribini mladih. Kao dugogodišnji saradnik sarađivao je na Novosadskoj televiziji, u emisijama Kulturni magazin, Videopis i Sazvežđe knjiga.
1977. objavljuje svoj pesnički "masterpiece" u Letopisu Matice Srpske pod naslovom "Vrt kao to" i privremeno napušta književnost.
Krajem sedamdesetih intenzivno se upušta u rokenrol i osniva grupu "La strada". Početkom osamdesetih je pevač u grupi "Luna" koja se prilikom izdavanja debitantskog albuma "Ogledalo lune", nažalost, raspada. Sa obnovljenom "La stradom" izdaje istoimeni album 1986. godine. Kada se 1989. godine i "La strada" konačno rasformirala, Tišma se povlači iz javnosti.
Svoju prvu pravu knjigu objavljuje krajem pete decenije života. Iz štampe izlaze zbirke poezije Marinizmi (1995), Vrt kao to (1997), kao i Urvidek (2005), zbirka priča za koju dobija Nagradu Stevan Sremac. U književnim časopisima povremeno objavljuje dnevničke zapise pod nazivom "Blues diary."
Godine 2009. za izdavačku kuću Laguna objavljuje roman "Quattro stagioni", za koji 2010. dobija Nagradu Biljana Jovanović.
Godine 2011. objavljuje roman "Bernardijeva soba" (izdavač Kulturni centar Novog Sada), za koji dobija Ninovu nagradu 2012. godine.
Godine 2014. objavljuje zbirku intervjua i novinskih napisa "Velike misli malog Tišme "(izdavač GNB Žarko Zrenjanin).
Prvi utisak: nešto između Albaharija i Valjarevića, samo malo slabije.
Vrijedi pročitati, makar i samo zato da bi se konstatovalo da nije čemu. Ipak, nije ni potpun promašaj. Onako, mlako, na nivou većine ovovijekovnih romana nagrađenih Ninovom nagradom.
Pretpostavljam da knjiga dobija na značaju kad je čita neko kome je Tišma muzički uzor. Meni baš i nije, iako sam nekad volio poslušati Ogledalo Lune.
Jedan od čudnijih izbora za NIN-ovu nagradu. Knjiga se čita brzo, stil je interesantan, ali sam junak je možda previše čudnjikav, daleko od anti-heroja, za koga ipak nalaziš simpatije. Kod Tišme ili si začuđen ili osećaš nekavo sažaljenje prema glavnom junaku.
Više mi je drago što je Tišma dobio priznanje, nego što mi se sviđa sama knjiga. Volim Lunu i La Stradu, pa to ti je.
Neobična priča o neobičnom glavnom liku ispričana u prvom licu. Dobitnik je Ninove nageade za 2011 godinu i zbog toga me je i privukla. Ne znam što sam očekivala, ali mi se dopala, posebno stil pisanja. Pomalo konfuzna, traži kontinuitet u čitanju.
Za razliku od prethodno pročitane "Luzitanije" Dejana Atanackovića, Tišmin roman ima priloženo "uputstvo za upotrebu", u obliku pogovora Maje Solar koja nam daje jedan od ključeva za razumevanje ove knjige. Ali, ukoliko niste familijarni sa Situacionističkom internacionalom i njenim viđenjem umetnosti, neće vam taj pogovor biti od velike pomoći. Više će vam pomoći poslednje poglavlje u kome je sam Tišma bukvalno prepričao roman, u kratkim crtama, opisujući jedva postojeću radnju koja se odvija u realnosti. Međutim, glavna radnja ovog romana se odvija u mislima glavnog junaka, koje su zbrkane kao i svačije, i ne prate prostorno-vremenski kontinuum. Snaći se u svemu tome nije lako pa je najbolje ni ne pokušavati. Treba se samo prepustiti priči koja teče, baš onako kako se glavni junak prepušta svojoj priči. Čitalac iz svega toga može da izvuče nešto za sebe, ali je to "nešto" teško definisati.
Ipak, Iako, Ali - od samog početka propadanje u jedinstveni stil Tišme gde svaka misao biva poreknuta sledećom, suprotstavljena i poništena, a zatim ponovo potvrđena narednom. Sva ta dvoumljenja glavnog junaka, nedoumice i nemogućnost odluke kao da pretpostavljaju jedinstveno kvantno stanje u kojem je jedini izbor zadržati oba izbora kako bi bila moguća alhemija njihovog pretvaranja iz jednog u drugi. Iz čokolade u zlato u govno i nazad u čokoladu. Sve to istovremeno. Odbijanje ega i vlasništva, umetnost življenja u odricanju kao jedina sloboda pokoravanja univerzumu, Okeanu i sagledavanju večnosti. Odbijanje figure oca, ostavljenost od figure majke, nepripadanje religiji, pa opet prolazak kroz ritualno razapinjanje samo da bi i ono naknadno postalo banalizovano i obezvređeno kao turistička ponuda u letnjim mesecima. Snovi kao unutrašnja stvarnost, kao sistem vrednosti, kao jedina mogućnost unikatnosti. Biti greška u sistemu znači poreknuti sistem. Ipak, iz sistema se ne može pobeći, sistem te odbacuje i gasi. Jedina šansa je vežbanje streličarstva kao fokus ka cilju, kao delić nade ka povratku.
Ne volim da ocenjujem knjige koje nisam do kraja ili u celosti pročitao, ali ovaj put sam napravio izuzetak. Jednostavno, nisam mogao, a ni želeo, da nastavim sa mučenjem samog sebe čitajući roman koji me ni najmanje nije zaintrigirao.
,,Roman koji je kantata raspričava se kao muzika - i na planu doživljaja. Reč je o prozno-poetskom melanžu, pripovesti i refleksijama, muzici i slikama, alhemijskim pretapanjima događaja, razmišljanja, boja i oblika, nameštaja, sobe, grada i okeana. Naracija nije linearna, nego isprekidana, muzikalna, ponavljajuća, dijalektička; ne putanja, nego mnoštvo skretanja i susretanja". Već kod ovog opisa trebalo je da mi bude jasno da ovaj roman nije za mene, ali odlučio sam da mu dam šansu - i odustao sam kod, otprilike, trećine romana. Nisam više mogao da nastavim sa rovarenjem po glavi glavnog junaka koji je, blago rečeno, nesnađen.
Glavni junak, Pišta Petrović, nema nikakvu kontrolu nad svojim životom. Jedino što ima su njegove zbrkane misli koje i dominiraju ovim romanom. Kada oduzmemo njegove misli, ostaje radnja romana koja može stati na par stranica i prepričana je u poslednjem poglavlju. Njegovo ponašanje je u najmanju ruku čudno - trpi nepoznate iriantne ljude u svom stanu, spava u napuštenom autu u kome oseća potrebu da lizne volan itd. Jedino do čega mu je stalo jeste vrlo vredan nameštaj, dizajn čuvenog hrvatskog arhitekte Bernarda Bernardija, koji Pišta sklanja u jednu sobu koju drži pod ključem. Apsolutno nikakvu emociju nisam osetio prema glavnom liku, nije me bilo briga šta će se sa njim na kraju dogoditi.
Ono što je za mene bio krajnji okidač da prestanem da čitam, odnosno da preskočim ostatak romana i pređem na poslednje poglavlje, jeste ničim izazvan i potpuno nepotreban opis psećeg izmeta:
,,umalo da nisam stao u kereće govno. Sveže, još se pušilo, blistajući svojom rumenom oker bojom na jutamjem suncu. Nisam imao nameru da ga uklonim, nisam želeo ništa da imam sa tim govnetom, ali upomo sam ga motrio u strahu da ne ugazim u njega. Menjalo je boju, osušilo se i potamnelo, postalo je tamno-braon, skoro cmo. Zatim je počelo da bledi i na kraju se pretvorilo u gomilicu krečnjačkobelih kuglica. Nestalo je odvratnosti, skoro da sam ga mogao uzeti u ruku kao nešto dragoceno."
S obzirom da je roman nagrađen NIN-ovom nagradom, polazim od toga da je možda problem u meni kao čitaocu koji ne ume da prepozna kvalitet i umetničku vrednost koju ovo delo (možda) poseduje. Zato ću (velikodušno) oceniti sa dve zvezdice umesto jedne, što mi je u početku bila namera.