Germany, 1975. Two women near the end of their lives come together at the bedside of an old man, after having spent the last fifty years vying for first place in his heart. While one of the 20th century's greatest minds slumbers in the grip of nightmares, the two enemies sit in a nearby room and declare a truce. One is the man's wife, a woman who has always played her role as the devoted mother and the obedient, bourgeois Hausfrau to the Great Man and the tyrannical husband. The other is his former student and lover, nearly twenty years his junior. She is the Jewish intellectual consumed by her clear-sightedness. He is the brilliant and famous philosopher, now tormented by his Nazi past. In this wide-ranging score, each performer has an individual theme, yet each shares some of the notes of the others. But, above all, this fugue for three voices reveals the mark of the greatest tragedy of the for the characters are Martin Heidegger, his wife Elfriede, and Hannah Arendt. Catherine Clément skillfully paints a chiaroscuro portrait of forbidden love, recreating a famous love affair while turning the subtle intricacies of philosophy into memorable, enduring fiction.
Catherine Clément (born February 10, 1939) is a prominent French philosopher, novelist, feminist, and literary critic. She received a degree in philosophy from the prestigious Ecole Normale Supérieure, and studied under such luminaries as Claude Lévi-Strauss and Jacques Lacan, working in the fields of anthropology and psychoanalysis. A member of the school of French feminism, she has published books with writers Hélène Cixous and Julia Kristeva.
Godina je 1975. Stara gospođa, Hanna Arendt, dolazi u posjet svom učitelju i nekadašnjem ljubavniku Martinu Heideggeru koji je sada bolestan starac, a dočekuje je njegova supruga Elfride. Slijedi razgovor dviju žena: Elfride, supruge i Hanne, nekadašnje ljubavnice. Kroz taj razgovor saznajemo o prirodi međusobnih odnosa ova tri lika te o njihovoj prošlosti i sadašnjosti. Ponešto saznajemo o Martinu i njegovoj prošlosti i iz njegove perspektive, preciznije iz njegovih snova koji mu dolaze dok on, star i bolestan, leži u susjednoj sobi jedva svjestan svijeta oko sebe. Osim o međusobnim odnosima, saznajemo i o političkim prilikama 20. stoljeća te o filozovskim razmišljanjima dvaju poznatih filozofa, Martina H. i Hanne A. Taj dio romana mi je i najzanimljiviji. Primjerice, dio Martinovog života koji se odnosi na njegovu nacističku prošlost i razmišljanja Hanne Arent o pojmovima banalnosti i radikalnosti zla. Citati: “Zlo je uzdizanje kolektivnih vrijednosti na štetu pojedinca” “... Ali nema radikalnog zla. Postoje tek savjesni kotačići. Postoji samo ravnodušnost. Banalnost. I one će ponovno ubijati.” Radnja se svako malo seli u prošlost i to nekronološkim redom, a mi polako slažemo „sličice iz prošlosti“ u smislenu cjelinu. Razgovarajući, likovi na neki način ponovno proživljavaju svoju prošlost, a slušajući jedna drugu i same slažu cjelovitu sliku svojih života. One po prvi put razgovaraju potpuno otvoreno i iskreno. Optužujući ton, kojim Elfride optužuje Hannu da je razarateljica bračnog života, a Hanna Elfridu da je zavela Martina da se prikloni nacizmu, polako prelazi u pomirljivi ton razgovora da bi na kraju između njih dvije zavladao mir, oprost i konačno opraštanje, rastanak. Dakle, dvije suparnice, potpuno različite karakterno, kulturološki i ulogom koju su odigrale u Martinovu životu (jedna je supruga, kućanica, recimo malograđanka, Njemica, antisemitkinja, a druga je ljubavnica, svjetska žena, filozofkinja; Židovka itd.) međusobno se mrze i optužuju da bi se pred kraj života pomirile. Sve u svemu, roman je zanimljiv jer se radi o biografijama poznatih filozofa 20. stoljeća. No, nisam se emotivno zbližila s romanom. Zato što mi se ne sviđa Martinov sebičan i predominantan odnos prema supruzi i ljubavnici. On i jednu i drugu koristi. Supruga mu je sigurno utočište, mir i red koji mu je potreban za njegov rad, njegova velika razmišljanja. Ljubavnica mu je eliksir mladosti i intelektualna družica koju koristi na drugi način. Njih dvije svojevoljno se stavljaju u podređen položaj. Obje mu se toliko dive da mu se prepuštaju i bore se za njegovu naklonost, a ja se pitam u čemu je štos. „Ljubavni trokut“ kao radnja ovog romana dominira nad svim drugim vrijednim informacijama i filozofskim mislima koje možemo iz romana iščitati. Kvalitetno djelo, ali nije mi priraslo srcu.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Bătrâna înainta cu greu, ţinându-şi strâns umbrela. În rafale, ploaia torenţială îi biciuia obrajii ridaţi, îi şfichiuia fustele, răvăşea florile de gura-leului din grădină. Cu un deget, ea apăsă soneria de la intrare.
La capătul aleii, casa părea pustie. O a doua încercare rămase fără răspuns. Exasperată, bătrâna bătu în panourile de lemn, strigând un nume. Elfride! Elfride! Am sosit!
Un pas târşit. Zăvorul tras. La adăpost, pe verandă, cealaltă bătrână apăru.
— Dumneata eşti, zise Elfride fără să se clintească. Nu te aşteptam atât de devreme, Hannah.
— Spune, ce tornadă! În plină lună august!
— O furtună de vară, constată Elfride, fără să facă un pas.
Cuprinse cu privirea grădina udă, florile rupte şi pe bătrâna cu nas acvilin, cu pantofii plini de noroi, cu pungi sub ochi, cu acelaşi aer de capră încăpăţânată dintotdeauna.
— Oare nu vezi că plouă, Elfride? reluă Hannah pe un ton aspru.
„Hannah Arendt, evreica arogantă, americanca”, gândi Elfride. „O previn? Nu. Nu, e rândul ei să sufere.”
— Stai, vin!
Timpul necesar să ia o umbrelă, s-o deschidă cu o încetineală calculată, să traverseze grădina. Hannah simţea că explodează.
— Semeni cu un căţel ud, zise Elfride. Hai. Scuză-mă.
Ţinute strâmb, umbrelele se izbeau una de alta. Hannah o aplecă pe a ei, mormăind.
— N-am făcut-o dinadins, spuse Elfride cu un oftat.
— Ia-o înainte, zise Hannah. Te urmez.
— Ca de obicei, murmură Elfride.
Bătute de ploaie, cu paşi mici, merseră împreună. „Elfride Heidegger, nemţoaica, cea legitimă”, gândi Hannah. „Cea care ţine închisă uşa şi mă lasă afară. Am să-l văd oare, în sfârşit, în linişte?”
— Iată-ne ajunse, zise stăpâna casei. Pune-ţi impermeabilul în cuier şi scoate-ţi pantofii. Ai să găseşti papuci…
— Oh, ştiu. Unde e el?
— Vrei să-l vezi imediat?
— Dar… Da, sigur, răspunse ea surprinsă.
„Mi-o propune din proprie iniţiativă! gândi Hannah. Este oare bolnav? Ar fi profitat ca să-mi interzică accesul. Nu. E altceva.”
Não sabia, e só me apercebi mais tarde, que este romance não versa sobre personagens fictícias, mas tem como protagonistas os filósofos Martin Heidegger e Hannah Arendt, que foram amantes, assim como Elfride, a mulher do primeiro. Um romance que, tendo como enfoque o dia do último encontro entre Hannah e Martin, e o estabelecer de tréguas entre as duas mulheres da vida do filósofo, aborda o judaísmo, factos que levaram ao Holocausto, os seus intervenientes e a criação de Israel. E também uma perspectiva do alemão que, inscrito no partido de Hitler, não fazia ideia das atrocidades que se passavam, que também abomina. Sempre através dos acontecimentos da vida dos três, nas lembranças trazidas pelo diálogo que se estabelece entre as duas mulheres. Interessante!