What do you think?
Rate this book
Od sedam do tri
Kapor nas u romanu Od sedam do tri izveštava o sudbini Olivera Jovanovića, tako da se na fonu svih gorko-ironičnih opaski o ZUKID-u razvija priča o raspolućenosti glavnog lika između želje da zaštiti porodicu i želje da se ne proda institucijama koje prezire.Književni fenomen Mome Kapora prisutan je u našoj književnosti više od dve decenije.edan od najčitanijih naših pisaca, neobičnom neposrednošću i lakoćom osvaja pažnju čitalacke publike, pišuci na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti naših vremena i njihovih protagonista.Kaporovo umeće fascinacije zasniva se na različitim znanjima i istančanim darovima opažanja i rasčlanjavanja stvarnosti i oblika života, njegovih pojavnih formi i dubina.Svedočeći uvek iz vremena, Kapor našem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamćenja i likova oblikuje njegove junake i obeležava njihovu sudbinu.
218 pages, Paperback
First published January 1, 1973
13 people are currently reading
118 people want to read
About the author
Momo Kapor
123 books270 followersMomčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist, painter, and short story writer. Several successful films have been based upon his novels.
Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 17 of 17 reviews
September 19, 2024
jako je dobro krenulo i jako se dobro zavrsilo…sredina se moze prelistati uz kaficu
March 7, 2018
Previše Čehova i Kafke. Imam osećaj kao da su sve pripivetke Čehova ovde razrađene do najsitnijih detalja, te mi se čini da je previe teško za čitanje...teško i naporno i bespotrebno. Avaj, to je samo moj ukus, nadam se da ko drugi ima doda nešto drugo.
August 15, 2023
Deveta knjiga koju sam pročitala ove (2023.) godine je „Od sedam do tri“ Mome Kapora. Naravno, ocjenjujem je sa čistom peticom. ⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️, kao i obično vješto provlačio riječi u opisivanju situacija, karaktera, događaja do u tančine, tako davno, a ipak toliko aktuelno i danas, četiri decenije kasnije. Neke dijelove sam čitala drugima, a većinu toga bih podvukla, srećom, tu su raznobojni stikerčići pa je knjiga i dalje kao nova. Čitajući njegove knjige uvijek mi je bilo žao što nisam imala priliku i da ga lično upoznam. Primjećivao je stvari i opisivao ih kao rijetko ko, imala sam utisak kao da čitam isprintane vlastite misli u vezi nekih situacija, ili kao da sjedim sa nekim dobrim prijateljem i usput razmjenjujemo utiske i filozofiramo, kako bi to neki rekli. ;)
Prepisaću dio onog što je pisalo na koricama – Roman „od sedam do tri“, koji se pojavio davne 1980. godine, prateći život glavnog junaka nezadovoljnog svojim poslom, opisuje suptilne mehanizme koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji, kao i posljedice koje monoton i neispunjen život ostavlja na ljude koji nemaju hrabrosti da ga promijene. Na duhovit i njemu svojstven način, autor uvodi čitaoca u temu koja je već dodirnuta u romanu „Ada“ (kojeg sam pročitala više puta), a ovdje razvijena u centralnu nit oko koje je izgrađena knjiga.
Takođe, u predgovoru, njegova kćerka Ana piše sljedeće:
„U mehanizmu činovničke službe, naime, osnovno duhovno stanje je – čekanje“. Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bolja), ili u budućnost koja će, navodno, ispraviti sve nepravde.“
Kada smo moja sestra Jelena i ja bile sasvim male, autor ovog romana radio je od sedam do tri. Iako je bilo davno, pamtim dobro te godine. Neki trenuci iz detinjstva se tako snažno urežu u sećanje da nas prate ostatak života.
Kancelarija se nalazila u Knez Mihailovoj ulici, pa je na posao uvek odlazio pešice jer smo stanovali u blizini.
Ali, s vremenom, posao je počeo da mu oduzima sve više energije, a on nije uspevao da se odluči da dâ otkaz jer je imao vrlo razvijen osećaj odgovornosti i brinuo se da li će samo od knjiga moći da izdržava porodicu. Da nije bilo naše majke Ane, sigurno bi još dugo radio od sedam do tri i možda bi završio kao glavni junak ove knjige“
...
„Od sedam do tri je roman o činovničkom životu i o laganom umiranju onih koji nemaju hrabrosti da rizikuju i slede svoje strasti.
To je surova analiza kanelarijske hijerarhije, neiskrenih odnosa i borbe za veću platu i vlast, ali u isto vreme i suptilna priča o tome kako ljudska duša strada kada ne živi u skladu sa istinskim željama.
Svako ko pročita ovu knjigu upitaće se, kada zaklopi njene korice, da li zaista živi život o kom je maštao ili je, pomiren sa sudbinom, pristao da bude ono što su drugi od njega očekivali. Zbog toga „Od sedam do tri“ nije samo priča o jednom promašenom životu već i poziv da se suočimo sa sopstvenim strahovima i prepustimo nepoznatom, bez strepnje i sa verom u srećan kraj.“
Prepisaću dio onog što je pisalo na koricama – Roman „od sedam do tri“, koji se pojavio davne 1980. godine, prateći život glavnog junaka nezadovoljnog svojim poslom, opisuje suptilne mehanizme koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji, kao i posljedice koje monoton i neispunjen život ostavlja na ljude koji nemaju hrabrosti da ga promijene. Na duhovit i njemu svojstven način, autor uvodi čitaoca u temu koja je već dodirnuta u romanu „Ada“ (kojeg sam pročitala više puta), a ovdje razvijena u centralnu nit oko koje je izgrađena knjiga.
Takođe, u predgovoru, njegova kćerka Ana piše sljedeće:
„U mehanizmu činovničke službe, naime, osnovno duhovno stanje je – čekanje“. Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bolja), ili u budućnost koja će, navodno, ispraviti sve nepravde.“
Kada smo moja sestra Jelena i ja bile sasvim male, autor ovog romana radio je od sedam do tri. Iako je bilo davno, pamtim dobro te godine. Neki trenuci iz detinjstva se tako snažno urežu u sećanje da nas prate ostatak života.
Kancelarija se nalazila u Knez Mihailovoj ulici, pa je na posao uvek odlazio pešice jer smo stanovali u blizini.
Ali, s vremenom, posao je počeo da mu oduzima sve više energije, a on nije uspevao da se odluči da dâ otkaz jer je imao vrlo razvijen osećaj odgovornosti i brinuo se da li će samo od knjiga moći da izdržava porodicu. Da nije bilo naše majke Ane, sigurno bi još dugo radio od sedam do tri i možda bi završio kao glavni junak ove knjige“
...
„Od sedam do tri je roman o činovničkom životu i o laganom umiranju onih koji nemaju hrabrosti da rizikuju i slede svoje strasti.
To je surova analiza kanelarijske hijerarhije, neiskrenih odnosa i borbe za veću platu i vlast, ali u isto vreme i suptilna priča o tome kako ljudska duša strada kada ne živi u skladu sa istinskim željama.
Svako ko pročita ovu knjigu upitaće se, kada zaklopi njene korice, da li zaista živi život o kom je maštao ili je, pomiren sa sudbinom, pristao da bude ono što su drugi od njega očekivali. Zbog toga „Od sedam do tri“ nije samo priča o jednom promašenom životu već i poziv da se suočimo sa sopstvenim strahovima i prepustimo nepoznatom, bez strepnje i sa verom u srećan kraj.“
July 24, 2023
"Budiš se sa strahom u srcu, baš kao dete kome su rekli da će ga u školi ispitivati iz svih mogućih predmeta; odlaziš na posao, a telo se buni protiv straha što se ugnezdio u glavi. Neki dobijaju čireve na stomaku, drugi su neprestano uznemireni i ustreptali, treći pate od gastritisa, osećanja teskobe, glavobolja i klonulosti; bolesti kojima nijedan lekar ne ume da pronađe pravi uzrok. Spolja gledano, sve se odvija ne može biti učtivije. Neko sa strane, ko ne poznaje kancelarijski život, ne primećuje ništa čudno u tom strašnom košmaru u koji je gurnut siroti službenik. Ne primećuju ništa ni njegovi prijatelji, niti porodica, pa često ni on sam. Samo telo beži u bolest vičući: "Upomoć!" dok mirno teku sastanci i šušte, šušte akta. Usred civilizacije, zagarantovanih sloboda i ljudskih prava, jedan mali diktator drži te u ropstvu najperfidnijim sredstvima!"
🕖🕒 Ovaj roman predstavlja relevantno delo koje na izuzetno sugestivan način pruža kritički osvrt na birokratski sistem i njegove posledice na pojedinca. Iako je od objavljivanja romana prošlo bezmalo četiri decenije, zapravo se ništa nije promenilo u funkcionisaju pojedinca u radu unutar birokratskih struktura.
Glavni junak romana je osoba koja je nezadovoljna svojim poslom, što je situacija s kojom se mnogi i danas mogu poistovetiti. Kroz njegovu priču prikazani su surovi mehanizmi koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji i kako ona može usmeriti život pojedinca ka monotoniji i neispunjenosti.
🕖🕒 Kapor koristi duhovit i sarkastičan stil kako bi dočarao atmosferu i karaktere u radnom okruženju. Čoveka- zarobljenika u okovima administrativnog sistema čiji život postaje besmislena rutina. To je činovnički čir koji se neprestano puni gnojem. Znamo vrlo dobro i šta biva kad usled nagomilanog „trpila" taj čir perforira. Onda naš junak koji je već zašao duboko u ralje birokratskih makaza, to nezadovoljstvo prenosi i na članove svoje porodice.
"Posle mnogo godina, saznao sam da su oni što se na poslu ponašaju kao pravi tirani- kod svojih kuća manji od makovog zrna. U životu ipak ima neke ravnoteže; mi što čitavog života trpimo pre podne despotizam moćnih, pretvaramo se posle podne u prave kućne despote!"
🕖🕒 Kapor nas podseća da je život previše dragocen da bi bio žrtvovan na oltaru tuđih očekivanja. Pitanje, da li živimo onako kako zaista želimo ili smo postali marionete u rukama tuđih očekivanja i zahteva, ostaje otvoreno. Preporučio bih ovaj roman svakome ko se zapitao o sopstvenom životu, i onome ko teži da hrabro zakorači u promene koje će mu omogućiti istinsko ostvarenje i zadovoljstvo.
"Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište.
I baš ta ljubav, koja nam pruža osećanje da smo izuzetna čeda sreće, koja nas spasava i uliva nam nadu, odvodi nas izdajnički u zasedu. Zbog nje ćemo se odreći slobode i pristati na dirinčenje od sedam do tri, samo da je održimo nekako u životu."
🕖🕒 Ovaj roman predstavlja relevantno delo koje na izuzetno sugestivan način pruža kritički osvrt na birokratski sistem i njegove posledice na pojedinca. Iako je od objavljivanja romana prošlo bezmalo četiri decenije, zapravo se ništa nije promenilo u funkcionisaju pojedinca u radu unutar birokratskih struktura.
Glavni junak romana je osoba koja je nezadovoljna svojim poslom, što je situacija s kojom se mnogi i danas mogu poistovetiti. Kroz njegovu priču prikazani su surovi mehanizmi koji vladaju u činovničkoj hijerarhiji i kako ona može usmeriti život pojedinca ka monotoniji i neispunjenosti.
🕖🕒 Kapor koristi duhovit i sarkastičan stil kako bi dočarao atmosferu i karaktere u radnom okruženju. Čoveka- zarobljenika u okovima administrativnog sistema čiji život postaje besmislena rutina. To je činovnički čir koji se neprestano puni gnojem. Znamo vrlo dobro i šta biva kad usled nagomilanog „trpila" taj čir perforira. Onda naš junak koji je već zašao duboko u ralje birokratskih makaza, to nezadovoljstvo prenosi i na članove svoje porodice.
"Posle mnogo godina, saznao sam da su oni što se na poslu ponašaju kao pravi tirani- kod svojih kuća manji od makovog zrna. U životu ipak ima neke ravnoteže; mi što čitavog života trpimo pre podne despotizam moćnih, pretvaramo se posle podne u prave kućne despote!"
🕖🕒 Kapor nas podseća da je život previše dragocen da bi bio žrtvovan na oltaru tuđih očekivanja. Pitanje, da li živimo onako kako zaista želimo ili smo postali marionete u rukama tuđih očekivanja i zahteva, ostaje otvoreno. Preporučio bih ovaj roman svakome ko se zapitao o sopstvenom životu, i onome ko teži da hrabro zakorači u promene koje će mu omogućiti istinsko ostvarenje i zadovoljstvo.
"Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište.
I baš ta ljubav, koja nam pruža osećanje da smo izuzetna čeda sreće, koja nas spasava i uliva nam nadu, odvodi nas izdajnički u zasedu. Zbog nje ćemo se odreći slobode i pristati na dirinčenje od sedam do tri, samo da je održimo nekako u životu."
July 23, 2017
Fantastičan roman, zadnjih 5-6 strana mi je malo pokvarilo utisak jer nekako odudaraju od ostatka i u suštini su sasvim bespotrebne, ali sve u svemu ne utiču nešto naročito na samu poentu.
U današnje vreme, ljudi se pitaju, šta nam se to desilo, kako smo se toliko iskvarili za jedno relativno kratko vreme? Ovaj roman daje odgovor, počevši od besmislenog birokratskog aparata koji melje pojedinca, pa do zapošljavanja preko veze, kreveta, izmišljanja radnih mesta, dovođenja nesposobnih kadrova na vlast, opšteg nerada i nemara...Takođe je ovaj roman i patologija jedne melanholično-depresivne svakodnevnice, stvaranje jednog specifičnog domaćeg splina.
Od sedam do tri je bilo ono nekadašnje radno vreme, otuda i naziv ovom romanu. U Kaporovom delu postoji i ono vreme od tri do sedam kada bi u suštini čovek trebalo da bude svoj na svome, da se opusti i odmori u krugu svoje porodice, ali kako ako se problemi sa posla nose kući?
Ovo je priča o običnom malom čoveku, o sistemu koji počinje da truli, o sistemu vrednosti u kojem se naziru prve pukotine, o mentalitetu koji se postepeno degeneriše. Ovo je priča o nama.
U današnje vreme, ljudi se pitaju, šta nam se to desilo, kako smo se toliko iskvarili za jedno relativno kratko vreme? Ovaj roman daje odgovor, počevši od besmislenog birokratskog aparata koji melje pojedinca, pa do zapošljavanja preko veze, kreveta, izmišljanja radnih mesta, dovođenja nesposobnih kadrova na vlast, opšteg nerada i nemara...Takođe je ovaj roman i patologija jedne melanholično-depresivne svakodnevnice, stvaranje jednog specifičnog domaćeg splina.
Od sedam do tri je bilo ono nekadašnje radno vreme, otuda i naziv ovom romanu. U Kaporovom delu postoji i ono vreme od tri do sedam kada bi u suštini čovek trebalo da bude svoj na svome, da se opusti i odmori u krugu svoje porodice, ali kako ako se problemi sa posla nose kući?
Ovo je priča o običnom malom čoveku, o sistemu koji počinje da truli, o sistemu vrednosti u kojem se naziru prve pukotine, o mentalitetu koji se postepeno degeneriše. Ovo je priča o nama.
July 19, 2019
Ovu knjigu sam čitala kao srednjoškolka i žalila službenike zarobljene u radnom vremenu od 7 do 3 misleći, to se meni neće dogoditi. Evo me, 25 godina kasnije, zarobljena radnim vremenom i kancelarijom. Sve ovo što je Momo napisao i opisao sedamdesetih godina, još uvek važi i svako može da prepozna likove oko sebe. Odlična knjiga!
May 19, 2023
I sada, 43 godine poslije, stanje u društvu i državnom službovanju je isto, ama isto. Čitala sam i prepoznala i sebe i kolege u tim dnevnim, činovničkim, birokratskim i sindikalnim momentima, i malo mi se plače - mada Kapor to ne dozvoljava, cinično i zasmijavajuće boja svaku stranicu.
July 10, 2023
Pročitala sam je, u jednom danu, jer ima taj fenomen da u isto vrijeme pokazuje život nekog od čovjeka a i raspliće priču glavnog junaka, pa me zanima šta ima za reci cijelom društvu, ali ne zanima i kakav će kraj doživjeti taj junak. Daleko od toga da sam krajem malo razocarana, malo jesam, ali daleko od toga da knjiga nije bila prava. Ovo mi je prvi susret s Momom i zasigurno ću mu se vratiti još koji put.
July 12, 2013
Великолепен разрез на обществото ни, бюрократичното. Ярък и смел образ на оскотяването на нормален интелигентен човек, доведен до отчаяние от Системата. Не сме мръднали ни на йота, още от 80-те години на миналия век и защо само от миналия ... А пътят, пътят не е посечен ...
Read
September 1, 2013It is astonishing how things repeat in life... Nothing has changed in the bureaucracy and administration since Communist era...
Apparently it does not matter where you work in the Balkans'countries'administrations or the European ones...
Apparently it does not matter where you work in the Balkans'countries'administrations or the European ones...
August 24, 2022
4.5/5
Tragokomična kritika birokracije. Posebno je tužno što nema većih razlika između 1973. kad je roman napisan i 2022.
Tragokomična kritika birokracije. Posebno je tužno što nema većih razlika između 1973. kad je roman napisan i 2022.
July 20, 2020
Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bila bolja), ili u budućnost, koja će, naravno, ispraviti sve nepravde.
September 15, 2023
“Primetio sam da retko ko ume da uživa u svakom svom danu, da ne čeka ništa, tačnije da živi sada i u ovom trenutku, ne bežeći pod okrilje prošlosti (koja je uvek bolja), ili u budućnost, koja će, navodno, ispraviti sve nepravde.”
❤️
❤️
November 11, 2021
O pracy w biurze. Bullshit Jobs na wesoło (i trochę smutno).
June 29, 2023
Sve je to fino "upakovao" Kapor, onako kako on to samo zna,
alii....nešto ipak fali. Ili smo navikli na njegove "jače" knjige samo.
alii....nešto ipak fali. Ili smo navikli na njegove "jače" knjige samo.
November 5, 2023
Kapor nepogrešivo pogađa misli i živote svih nas. Svi smo u njegovom štivu tako ogoljeni, jasni, teški a laki. Svi smo nepogrešivo sami.
December 10, 2016
probably the best book i've read this year. 4/5 stars because of some misogynistic and homophobic comments, but other than that... wow.
Displaying 1 - 17 of 17 reviews