What do you think?
Rate this book
Štajga ili put u maglu
Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.
Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.
“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.
Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.
‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.
Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”
Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.
“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.
Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.
‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.
Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”
240 pages, Hardcover
First published March 1, 2021
2 people are currently reading
26 people want to read
About the author
Ivana Šojat
73 books45 followersRođena u Osijeku, gdje je završila gimnaziju (novinarsko usmjerenje) i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam je godina živjela u Belgiji, gdje je završila studij francuskoga jezika. Godinu dana radi kao dopisnik Glasa Slavonije iz Bruxellesa. Već šest godina aktivno se bavi književnim prevođenjem. Suradnik brojnih književnih revija. Napisala zbirku poezije na francuskome jeziku Saint Espoir koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) zbirku je proglasio najboljom od njima pristiglih rukopisa 1999. godine. Godinu dana pisala kolumnu u Magazinu osječkog Glasa Slavonije. Kolumne su kao eseji objavljene u knjizi I past će sve maske. Članica DHK.
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Objavila: Hiperbole, pjesme (Hrašće, Drenovci, 2000.), proglašena najboljim pjesničkim rukopisom na pjesničkim Susretima u Drenovcima 1999.; Šamšiel, roman (Matica Hrvatska, Osijek, 2002.), koji je na Kozarčevim danima u Vinkovcima, 2002. nagrađen Poveljom za uspješnost; Uznesenja, pjesme (Triler i DHK-ogranak Rijeka, 2003.); Utvare, pjesme (Solidarnost, Zagreb, 2005), nagrada Bl. Ivan Merz.; Kao pas, priče (DHK-ogranak Rijeka, 2006.); I past će sve maske, eseji (Alfa, Zagreb, 2006); Sofija plaštevima mete samoću, pjesme (VBZ, Zagreb, 2009.); Mjesečari, priče (Fraktura, Zaprešić, 2009.).
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 8 of 8 reviews
October 31, 2021
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Hrvatske željeznice danas su ruglo transporta. Dok se svijet okreće vlakovima, mi raspolažemo sa starim, zapuštenim vagonima s redom vožnje koji ne poštuje baš nitko, pa ni sama željeznica. Vlakovi gotovo uvijek kasne, kao da se boje doći na odredište. Nekad, nekad su vlakovi bili pojam, a željeznica mjesto kroz koje je dnevno prolazilo tisuće ljudi. Sada, nađe se tu i tamo koji putnik, dok klupe na peronima često zauzimaju beskućnici. „Sve zaudara na ustajalu mokraću i strojno ulje koje kao da pršti iz prastarih motora vlakova prepuštenih Slavoniji.“
Andrija, šef željezničkog kolodvora u Vinkovcima, može osjetiti taj smrad koji se godinama taložio na njegovoj željeznici. Svejedno, on svakodnevno hrli prema njoj, čak i kad ga muči nesanica. Kolodvor je njegovo mjesto, iako je izgubilo na svakom značenju. Taj posao bio je generacijski; ipak, njegovi sinovi svoj su put morali naći negdje drugdje jer na željeznici za njih posla više nije bilo. „Vrijeme teče, prolazi, kao voda rijeke. To je normalno. Starimo, odlazimo, teško se s tim mirimo, no svejedno znamo, vidimo na sebi.“ Šef se željezničkog kolodvora zato povlači sve više u sebe, razmišljajući o danima kada je njegova pozicija nešto značila, kada se trud cijenio i značio napredak.
Sjeća se i alkohola koji je uništavao (i još uništava) gotovo svaku željezničarsku obitelj. Kako drukčije preživjeti kada na prugu dođe netko tko više ne želi živjeti, a vlak se na vrijeme ne može zaustaviti? Ne preostaje ništa drugo nego gledati.
Andrija je svjestan da za njegovog radnog vijeka željeznica može ići samo silaznom putanjom, a on će pred njom do zadnjeg dana ostati nemoćan. Kolika je krivnja Andrije, onoga koji je ostao? Je li on poduzeo sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao vlastitoj djeci sreću u domovini ili jedva prikuplja mrvice za sebe koje mu netko stalno pokušava oduzeti? Je li Andrija očekivao da od budućnosti neće biti (gotovo) ništa? „U maglu, u maglu srljamo kao da ne znamo da je to prašina urušenih gradova, prhut drumova koju podigla su kopita grmljavinom prestrašenih konja.“
Prvotno stvoren iz kazališnog predloška, Ivana Šojat u romanu je odlično portretirala likove te oronule štajge. Njezin stil pisanja i u ovom je romanu izvanredan, a posvećenost romanu i zalaženja u problematiku hvalevrijedna. Provela je sate razgovarajući sa šefom kolodvora u Osijeku, vozila se vlakovima, proučavala različite vrste vlakova i razgovarala sa strojovođama. Između ostalog, u romanu saznajemo zašto vlakovi toliko kasne i što se dogodi kada se netko baci pod vlak.
U opuštenoj atmosferi Ivana Šojat razgovarala je sat i pol u Gradskoj knjižnici Rijeka sa Zoranom Žmirićem koje je prošlo u trenu. Iako im je fokus primarno bio na Štajgi ili put u maglu, dotaknuli su se i njezinih drugih djela, poput Ezana, Emeta i Unterstadta, koji je ujedno i najprevođeniji. Razgovarali su i o Ivaninim prijevodima, kao i o činjenici da sanja na francuskom.
Naravno, nije moglo proći bez pitanja o idućem projektu. Autorica nam je otkrila kako radi na romanu o posljednjoj spaljenoj vještici (da me ubijete ne mogu se sjetiti misli li na Osijek ili na Hrvatsku – nisam spavala 3 mjeseca u komadu, nemojte mi zamjeriti). I iako je Štajga pisana kao fikcija, Ivana i Zoran su stavili naglasak i na itekako stvaran problem masovnog odlaska mladih iz Hrvatske, koji se više nemaju želju vratiti natrag jer osjećaju kako se više neće imati čemu vraćati.
Putujete li vlakom?
Grickajmo knjige zajedno!
Hrvatske željeznice danas su ruglo transporta. Dok se svijet okreće vlakovima, mi raspolažemo sa starim, zapuštenim vagonima s redom vožnje koji ne poštuje baš nitko, pa ni sama željeznica. Vlakovi gotovo uvijek kasne, kao da se boje doći na odredište. Nekad, nekad su vlakovi bili pojam, a željeznica mjesto kroz koje je dnevno prolazilo tisuće ljudi. Sada, nađe se tu i tamo koji putnik, dok klupe na peronima često zauzimaju beskućnici. „Sve zaudara na ustajalu mokraću i strojno ulje koje kao da pršti iz prastarih motora vlakova prepuštenih Slavoniji.“
Andrija, šef željezničkog kolodvora u Vinkovcima, može osjetiti taj smrad koji se godinama taložio na njegovoj željeznici. Svejedno, on svakodnevno hrli prema njoj, čak i kad ga muči nesanica. Kolodvor je njegovo mjesto, iako je izgubilo na svakom značenju. Taj posao bio je generacijski; ipak, njegovi sinovi svoj su put morali naći negdje drugdje jer na željeznici za njih posla više nije bilo. „Vrijeme teče, prolazi, kao voda rijeke. To je normalno. Starimo, odlazimo, teško se s tim mirimo, no svejedno znamo, vidimo na sebi.“ Šef se željezničkog kolodvora zato povlači sve više u sebe, razmišljajući o danima kada je njegova pozicija nešto značila, kada se trud cijenio i značio napredak.
Sjeća se i alkohola koji je uništavao (i još uništava) gotovo svaku željezničarsku obitelj. Kako drukčije preživjeti kada na prugu dođe netko tko više ne želi živjeti, a vlak se na vrijeme ne može zaustaviti? Ne preostaje ništa drugo nego gledati.
Andrija je svjestan da za njegovog radnog vijeka željeznica može ići samo silaznom putanjom, a on će pred njom do zadnjeg dana ostati nemoćan. Kolika je krivnja Andrije, onoga koji je ostao? Je li on poduzeo sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao vlastitoj djeci sreću u domovini ili jedva prikuplja mrvice za sebe koje mu netko stalno pokušava oduzeti? Je li Andrija očekivao da od budućnosti neće biti (gotovo) ništa? „U maglu, u maglu srljamo kao da ne znamo da je to prašina urušenih gradova, prhut drumova koju podigla su kopita grmljavinom prestrašenih konja.“
Prvotno stvoren iz kazališnog predloška, Ivana Šojat u romanu je odlično portretirala likove te oronule štajge. Njezin stil pisanja i u ovom je romanu izvanredan, a posvećenost romanu i zalaženja u problematiku hvalevrijedna. Provela je sate razgovarajući sa šefom kolodvora u Osijeku, vozila se vlakovima, proučavala različite vrste vlakova i razgovarala sa strojovođama. Između ostalog, u romanu saznajemo zašto vlakovi toliko kasne i što se dogodi kada se netko baci pod vlak.
U opuštenoj atmosferi Ivana Šojat razgovarala je sat i pol u Gradskoj knjižnici Rijeka sa Zoranom Žmirićem koje je prošlo u trenu. Iako im je fokus primarno bio na Štajgi ili put u maglu, dotaknuli su se i njezinih drugih djela, poput Ezana, Emeta i Unterstadta, koji je ujedno i najprevođeniji. Razgovarali su i o Ivaninim prijevodima, kao i o činjenici da sanja na francuskom.
Naravno, nije moglo proći bez pitanja o idućem projektu. Autorica nam je otkrila kako radi na romanu o posljednjoj spaljenoj vještici (da me ubijete ne mogu se sjetiti misli li na Osijek ili na Hrvatsku – nisam spavala 3 mjeseca u komadu, nemojte mi zamjeriti). I iako je Štajga pisana kao fikcija, Ivana i Zoran su stavili naglasak i na itekako stvaran problem masovnog odlaska mladih iz Hrvatske, koji se više nemaju želju vratiti natrag jer osjećaju kako se više neće imati čemu vraćati.
Putujete li vlakom?
Grickajmo knjige zajedno!
May 18, 2021
Šojatičina književnost svrstava se u vrhunsku suvremenu hrvatsku književnost. To je ponovno dokazala novim romanom naslovljenim "Štajga ili put u maglu". Roman je to koji se ne pokorava, kao ni mnogi njezini romani, uobičajenom prikazu radnje gdje likovi nešto traže, zahtijevaju, postižu. Ovo je snažan roman koji kroz glavni lik Andrije, šefa kolodvora u Vinkovcima, donosi prikaz stanja današnje Slavonije, problematizira iseljavanje mladih ljudi iz najplodnije (uz Baranju) hrvatske regije; otvara pitanje smisla braka u zaspalom gradu s otuđenim ljudima, propituje položaj čovjeka odvojenoga od sebe sama, koji se grčevito bori s vlastitim demonima poput alkohola i drugih poroka. Ono što je vrhunski odrađeno ovim romanom jest tijek same naracije te odabir forme; narativne epizode sistematizirane su kroz pripovjedača u prvome licu, stoga je opis štajge, željeznice i vlakova još stvarniji, dokumentiraju se takvi narativni kadrovi kroz zaranjanje u Andrijinu mladost (od prvog odlaska na more u bivšoj državi, prvih ljubavi i intimnosti, slušanja Satana Panonskog do Domovinskog rata, ženidbe, danka života koji se plaća starenjem...), a čitatelj se lako uživi u Andrijin pogled na sebe, svijet oko sebe te svoj život. Neizostavno je propitivanje odgoja muške djece, propitivanje odgovornosti vladajućih zbog nemara kojemu se sustavno izložena Slavonija nakon završetka rata s kojim bi imaginarno započinjala naša samostalna hrvatska pripovijest. Šojat potvrđuje vještinu pisanja višeslojnoga romana kroz mnoge tematizirane segmente; stil je opisivanja bogat, metaforičan, u pojedinim dijelovima snovit, a sami sadržaj teksta obogaćen aforizmima te razgovornim stilom, slavonskim žargonizmima, kako bi lokalitet, zajedno sa svojim žiteljima bio još življi, stvarniji. Ne upadajući u zamku patetike, Šojat ovim romanom ponovno obrađuje ozbiljne teme, suptilno kritizira društvenu stvarnost i ovakvom književnošću, osim poticanja čitanja, nastoji potaknuti na - djelovanje.
Vrhunski roman vrhunske autorice.
Vrhunski roman vrhunske autorice.
June 1, 2021
Volim pisce koji se ne boje emocija. Cijelog spektra. Ivana Šojat je jedna od njih.
Više na:
https://www.ziher.hr/stajga-ili-put-k...
Više na:
https://www.ziher.hr/stajga-ili-put-k...
December 10, 2021
Zahvalan dramskom žanru na čitanju ovog romana (knjigu sam pročitao za vrijeme Marulićevih dana u Splitu, kada je i prikazana ova predstava). Iz nehajnog i nemarnog razloga, pobrkao sam Ivanu Šojat s Ivanom Sajko (što može biti uvreda ovoj autorici kad je prozni oblik u pitanju). Roman u prvom planu prikazuje željeznički čvor u Vinkovcima, poznat po svojoj ferkventnosti vlakova. Osamdesetih godina Štajga doživljava svoj vrhunac, propuštajući i do 400 vlakova dnevno. Autorica neusiljeno informira čitatelja (svi oni kritičari koji smatraju kako Šojat nije “dovoljno” opisala poznatu Štajgu ili atmosferu oko tog mjesta, vjerojatno su pogriješili profesiju, kao i stoljeće- jer ovo nije povijesni roman iz 19. stoljeća!). Dakle, povijesna faktografija dozira se u skladu s ritmom likova i njihovom karakterizacijom, u suprotnom, Štajga bi nadišla likove. Likovi (ujedno) predstavljaju Štajgu, no njihova karakterizacija, često se udaljava od same Štajge, što hoće reći da je autorica uspjela precizirati određene povijesti (prikazati osobne identitete u račvanju s kolekvitvnima). Biografija autorice završava obećavajućom rečenicom “ trenutačno živi, radi i širi granice spoznaje.”
May 28, 2025
4.5 ⭐️
Moja prva knjiga osjecke spisateljice Ivane Sojat, ali definitivno ne i zadnja. Odusevljena sam Ivaninim stilom pisanja i jedva cekam procitati njezina druga djela.
Stajga ili put u maglu roman je o propadanju hrvatske zeljeznice, ali samo na onoj prvoj razini. Na onoj drugoj, alegorijskoj, to je roman o propadanju Hrvatske, obitelji i pojedinca. Mlade Hrvatske koja se raseljava po svijetu i odlazi trbuhom za kruhom (hej, pa i sama sam jedna od tih!). Racvanje pruge i putevi kojima nas vodi predstavljaju sve one zivotne odluke i postupke koje su nas dovele bas tu gdje jesmo i cine nas upravo time sto jesmo.
Jako duboko djelo, definitivno otvara vise pitanja, nego sto daje odgovora, savrseno za polemiku.
Razlog zasto nisam zaokruzila na peticu je cisto taj sto cekam da me Ivana zacara do kraja, a prema kritikima i recenzijama, ocekujem da bi roman Unterstadt mogao to i donijeti. Zapravo mi je mrvicu nedostajalo "ono nesto", ni sama ne znam sto tocno, da bude savrsena cista petica.
Preporucam svakako ❤️
Moja prva knjiga osjecke spisateljice Ivane Sojat, ali definitivno ne i zadnja. Odusevljena sam Ivaninim stilom pisanja i jedva cekam procitati njezina druga djela.
Stajga ili put u maglu roman je o propadanju hrvatske zeljeznice, ali samo na onoj prvoj razini. Na onoj drugoj, alegorijskoj, to je roman o propadanju Hrvatske, obitelji i pojedinca. Mlade Hrvatske koja se raseljava po svijetu i odlazi trbuhom za kruhom (hej, pa i sama sam jedna od tih!). Racvanje pruge i putevi kojima nas vodi predstavljaju sve one zivotne odluke i postupke koje su nas dovele bas tu gdje jesmo i cine nas upravo time sto jesmo.
Jako duboko djelo, definitivno otvara vise pitanja, nego sto daje odgovora, savrseno za polemiku.
Razlog zasto nisam zaokruzila na peticu je cisto taj sto cekam da me Ivana zacara do kraja, a prema kritikima i recenzijama, ocekujem da bi roman Unterstadt mogao to i donijeti. Zapravo mi je mrvicu nedostajalo "ono nesto", ni sama ne znam sto tocno, da bude savrsena cista petica.
Preporucam svakako ❤️
September 15, 2021
Zapravo 4.4. Šojatica mi je definitivno jedna od dražih spisateljica na hrvatskom književnom nebu i ovaj roman je samo potvrdio da uistinu zna fenomenalno prikazati želje, misli, strahove ... pojedinca.
August 28, 2022
Odlična knjiga, jako lijepo napisana, s brojnim sjećanjima vezanima za vinkovačku željeznicu, život oko nje te neka prošla vremena. Opis sindikalnog odlaska na ljetovanje u Savudriju - fenomenalan! Najtoplija preporuka :)
August 18, 2021
Odlična!!
Displaying 1 - 8 of 8 reviews