Grafički roman „More je bilo mirno“ je sjajan primer kako moderna književnost može da zaživi i u obliku koji će u prvi plan istaći sve njene najbolje segmente, dajući joj novu dimenziju. Tanja Stupar Trifunović (scenario) i Tatjana Vidojević (crtež) uspešno pobijaju sve predrasude o stripu i formu modernog grafičkog romana dižu na viši nivo. Teško je odvojiti gde jedna autorka završava posao a druga preuzima. Ovakvu simbiozu je gotovo nemoguće pronaći. Reči na tablama su svedene, oštre i emotivne. Priča je lična – o gubitku (gubicima), razočaranjima, sećanjima i toksičnoj vezi. Tekst i slika su komplementarni, pa tek sagledavanjem i jednog i drugog dolazi se do potpune asimilacije u neraskidivu celinu i poruku. Ono što se može konstatovati sa aspekta književne i strip kritike jeste da su u svakom pogledu briljirale grafičkim romanom „More je bilo mirno“. Komplementarnost ove dve autorke ide do neshvatljive simbioze, bez trunke dihotomije, kao da je grafički roman delo jednog autora a ne tandema. (iz recenzije strip kritičara Nikole Dragomirovića).
Edicija Džambas, 84 strane, kolor, format B5, tvrdi povez.
Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost u Banjaluci.
Dosad je objavila knjige poezije Kuća od slova (Zadužbina "Petar Kočić", Banjaluka-Beograd, 1999), Uspostavljanje ravnoteže (KOV, Vršac, 2002), O čemu misle varvari dok doručkuju (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008) i izbor iz kolumni Adornova svraka (Zalihica, Sarajevo 2007).
Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, mađarski, danski, francuski i malajalam jezik.
Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH u 2007/08, nominovana je za Književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award), gdje se našla u užem izboru u okviru kojeg je autorka nagrađena rezidencijalnim boravkom u Beču.
Knjiga Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije 2009. godine.
Roman Satovi u majčinoj sobi joj je pribavio Nagradu Evropske unije za književnost 2016, treće mjesto na konkursu za Zlatnu sovu i uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi.
Fantastičan crtež i grafička rešenja koja vrlo sugestivno prate priču, priču koja je mogla da bude duža i rečitija. Međutim, čak i ovako, strip je više nego vredan pažnje.
Strip „More je bilo mirno“ na divan način spaja poetski izraz sa vizuelnom umetnošću. Ovaj spoj funkcioniše toliko skladno, da možda nije pogrešno reći da je poezija sama po sebi u nekom od svojih obličja vizuelna umetnost, te da ovo delo nije spoj dveju umetnosti već samo jedan njihov jedinstveni iskaz.
“Svako ostavljanje za mene je mala smrt.“
Priča se nalazi smeštena između dve krajnosti – oca, koji je otišao „s onu stranu“, i neimenovanog partnera koji se sve vreme udaljava i odlazi. Povezuje ih protagonistkinja koja pokušava da ostane celovita uprkos prekidima ovih odnosa.
Iako kratka, priča koja se nalazi ovde veoma je slojevita, krećući se između toplih uspomena i hladne sadašnjosti.
Motiv pecanja je sjajno izabran kako bi oslikao ove odnose. Odnosi snaga tu nisu i ne mogu nikada biti ravnopravni. S jedne strane, reč je o radnji nakon koje samo jedna strana ostaje živa, ukoliko je izvršena do kraja.
S druge strane, dok čitava igranka (ribo)lova traje, oslikava se jedan toksičan odnos u kom je samo protok vremena u kome se ne dešava ništa taj koji razdvaja lovinu od neminovnog kraja. Hladan dodir ribe iz detinjstva istovetan je hladnom dodiru sadašnjeg partnera.
„Kako možeš istovremeno biti i ruka i udica i ulovljena riba.“
Ilustracije u stripu su maestralne i u potpunosti prate ton priče i pojačavaju, potcrtavaju svaku boju i nijansu teksta kog u samom stripu nema mnogo – ali ga ima taman koliko bi trebalo da ga ima.
Na kraju, nije jednosmisleno rečeno kako se priča završava, ali je nagovešteno da su rane (bile one od udica ili emocionalne), zarasle tek nakon odlaska.
Rekla bih da je ovo grafička novela koja se čita i vizuelno upija tek iz nekoliko puta. Priča teče kroz mračna, ispreturana i uznemirujuća priviđenja, kao na ivici između sećanja i sna, a nit koja ih spaja je nostalgija za izgubljenim. Reči su probrane, a ilustracije naizmenično pastelnih i tamnih paleta. Autorke vešto vode čitaoca kroz sećanja uz blage dodire sa sadašnjošću, a ova kratka novela za sobom ostavlja doboka i teška osećanja.
S obzirom da je priča kratka i zapletena, nije za svakoga. Preporučujem je osobama koje su željne udubljivanja u skrivene detalje i značenja iza ilustracija, kao i onima koji imaju strpljenja dok se priča polako odmotava.
stvarno mi nije jasno što smo zapeli da usvajamo termin "grafička novela", ljudi, bre, strip je potpuno legitimna vrsta umetnosti, može biti duboka, poetski nadahnuta, promišljajuća. elem, fakat je da se ovo treba upijati iz više puta. odlična razmera teksta i crteža, jedan doživljaj, raspoloženje u koje uranjamo, ljuljuškanje u talasu nemirne vode.
tanja stupar trifunović je odličan primer jednog marljivog razivjanja u svom umetničkom glasu, radujem se sledećim koracima u njenom stvaralaštvu, ma kuda je odveli.
ovo delo je komadić sveta koji ostaje upečatljiv u moru hiperprodukcije. nešto što sa sobom nosi osećaj koji se pamti, šta ćeš više?
Grafički vizualizovana poezija. Jedno nesvakidašnje iskustvo u kojem savršeno uzajamno-prožimajuće slike i reči izdižu ovo delo izvan tradicionalnih žanrovskih poimanja, na taj način dajući novu dimenziju pojedinjačnim izrazima od kojih je sačinjeno.