Čitajući ovo djelo, stvara se osjecaj da ga je Mani pisala u dahu. Da stigne dovršiti. Ispada da je tako i bilo. Kako je napisano, tako se i čita - udahnem na prvoj stranici i izdahnem na posljednjoj. Mozda nije vrhunske stilske vrijednosti, mozda se ne razmeće citatima i dubokoumnim kontemplacijama, ali ostavlja čitatelja u mislima razbacanim na nekoliko fronti. Jedna je ljubavna priča. Tipična Manina, jedino ljubav u svom savršenom i apsolutnom obličju. Nista manje od toga nije dozvoljeno. Ona je ljubavnica, prevarantica, supruga, luđakinja, umjetnica, djevojčica...sve je u cilju ljubavi. A onda ono jos dublje i vrlo zabrinjavajuće. Presjek vremena i pogled na umjetnost u našoj zemlji. Osjetila sam grč i tugu sto sad nemam 80 godina jer to bi značilo da sam živjela u to vrijeme slobode kad se od umjetnosti moglo živjeti, kad se moglo sjesti u svoj sportski autić i odsjesti nekoliko dana u Veneciji ili bilo gdje na svijetu, kad je umjetnost imala svrhu i slobodu, a seks nije bio teret i tabu. Zavidim Mani jer je uspjela živjeti za umjetnost, za ljubav i strast. Tužna sam sto nase vrijeme tesko da ce vise iznjedriti takve sveobuhvatne intelektualce poput Seneke i Mani, neopterećene podobnošću i sustavom koji žive samo za taj osjecaj apsolutne slobode.
S velikom tugom počela sam čitati ovu knjigu jer znam da je zadnja :( Zato sam stalno odgađala započeti s čitanjem. I kad napokon jesam, nisam mogla stati čitati.... ne znam to objasniti, ali ja jednostavno obožavam njene knjige. Snaga i strast s kojom piše rijetko se nađe, možda zato što uglavnom piše o svojim iskustvima. I tako je ovu zadnju knjigu posvetila svom drugom i bivšem mužu, svojem najboljem prijatelju, a ponekad i izvoru najveće boli i tuge. I nije nikoga štedjela, ponajmanje sebe. Preporučam svima koje zanima život u Zagrebu krajem 1970-ih, pa sve do 2015. godine, pogotovo među umjetnicima, u filmskoj industriji i novinarstvu. Falit će mi...
„Novac ne donosi sreću, ali je s njim lakše biti nesretan.”
„Sada te razumijem i sada ti mogu reći kako sam na neki način radosna. Znam da je radost samo još jedan oblik tuge. Možda i onaj snažniji. To je, uostalom, slično kao i u ljubavi.”
I nakon ove knjige biti će teško početi čitati novu. Obuzela me cijelu; Luz i Luv, svi likovi su kao svi mi, kao svatko od nas ponaosob i kao cjelina, kao ja... Tuga, sreća, ljubav, čežnja, ljutnja, žudnja, ljubomora, strah, svaka riječ na svome mjestu.
“-Vazmi ćeri ovaj škartoc, unutra je nešto šoldi, e, jer ti ćeš ćerce, znan te, ti ćeš živit tu, u cilom stanu, sićat ćeš se, ti ćeš se zauvik njega sićat, a lipo san ti govorila da ćete privarit, lipo, e sad kada su finili Mare bali ti ćeš ostat tute, a to ti oće reć da njemu tribaš platit neka kupi niki mali apartamenat u šufitu, e, opet u šufitu, on ne zna nego šufit. Onda ćeš mu lipo dat ove šolde i druge ča će se nikako skupit. Lipo, na ovi ili oni način. I to priko avokata, da piše crno na bilo. Tako će barenko ti tavan, kada više nimaš Jabukovac, barenko će on biti tvoj.”
Knjiga u kojoj se nižu sve emocije koje čovjek može osjetiti u jednoj vezi. Fantastična! Postoji li još koja knjiga osim Fališ mi u kojoj se spominje Gorki?
„Ne razgovaraju, ne čuju se, vide se samo tu i tamo, izdaleka. Prolaze neke godine. Ni on ni ona ne znaju koliko je vremena prošlo otkad nisu zajedno.“
„Vraćaju se Luz i Luv zagrljeni prema svom hotelčiću. Osjećaju neku vrstu međusobne intimnosti. Kao nikada ranije. Bliski su nekako i duhovno i emotivno. Kao da su se odbacili pa onda opet iznova prihvatili. Čini im se da se međusobno ne mogu više zaboljeti. Ne mogu se povrijediti, poniziti, iskoristiti, izmanipulirati. Nema straha, njih se dvoje ove noći u Veneciji zajedno osjećaju sigurno. Misle kako nemaju više što riskirati, mogu biti i u vezi i izvan veze, svejedno. Dobro im je, ničega se više ne boje. Možda bi se napokon mogli i zabavljati. Slobodni su kao ptice.“
„I kada sve skupa zbrojim, zapravo, sve to s nama je ništa, uvijek ista priča, on je čovjek mog života, a ja sam možda bila žena njegova života. To je to, samo što nikada nismo uspjeli sretno živjeti zajedno. Svejedno, moj je opći dojam kako je naš život bio doslovce urnebesan. I u isto vrijeme, doslovce stravičan. Osjećala sam se ponekad kao kraljica, ponekad kao prosjakinja. Ne mislim u materijalnom smislu, premda i u tome je bilo tako. Mislim u smislu života, onog svakodnevnog. Ponekad sam živjela život punim plućima. Ponekad sam bila sva složena od čemera. Čekala sam da se Luv vrati. S posla. S puta. Od druge žene. I sada, što?“
„Sada panično želim natrag. Želim natrag svoj život. Želim ono što je nepovratno izgubljeno. Želim ono što sam imala, bilo je tu, cijelo vrijeme je bilo tu, to je bio moj život, a ja ga nisam prepoznala. Nisam u njemu uživala koliko sam mogla. I što ću k vragu sada?“
U slijedu toga, mislim ja, u tim ranim jutarnjim satima kada se vraćam s pola iz Fortune, kako glagol “voljeti” ima veze bas s glagolom “čekati”. Onaj koji je spreman čekati, taj voli…