Seme mraka

by Iva Kolega

Iris je domaćica i majka troje dece koja živi u tipično disfunkcionalnoj porodici. Njena starija ćerka Dijana prekinula je kontakt s porodicom nakon što je rodila dete u četvrtom razredu srednje i sa dečkom otišla u Hamburg. Mlađa Julija, kojoj su roditelji kupili stan u gradu da ne bi dugo putovala do škole, posećuje porodicu samo kada joj otac to izričito naredi. I dok on, sve više izložen stresu na poslu, utehu nalazi u alkoholu i mlađim ljubavnicama, emocionalno zapostavljana Iris uglavnom je zaokupljena prelistavanjem crne hronike i brigom o desetogodišnjem sinu Luki.

Kada pročita vesti o jednom, a potom i drugom silovanju, koja su se desila u gradu, Iris počinje da sumnja u svog muža: u to vreme nije bio kod kuće, a vratio se krvave odeće, sa ogrebotinama na telu. Da li je njen Saša monstrum o kome ceo grad priča? Ophrvana strepnjom, Iris doslovno iščekuje sledeće silovanje, život joj se pretvara u pakao, a konačno otkriće istine strašnije je od svega što je mogla zamisliti.

Genres: Thriller, Contemporary, Psychological Thriller, Crime

296 pages, Paperback

First published October 25, 2018

Reviews

[Tonkica · Rating 4 out of 5]

Naizgled jedna sasvim obična obitelj od pet članova živi iz dana u dan i pokušava u svakom novom pronaći nešto dobro, svatko na svoj način. Najstarija kći Diana je s kćerkicom i dečkom svoju sreću otišla pronaći u Hamburgu prekinuvši sve doticaje s obitelji. Mlađa Julija daje sve od sebe kako bi si srednju školu koju pohađa u drugom mjestu napravila što podnošljivijom, dok najmlađi desetogodišnji Luka trenutno ima najbolju prijateljicu Lanu i trenira rukomet što mu predstavlja cijeli svijet.

Otac Saša radi i skrbi za svoju obitelj pa mu sve to predstavlja veliki stres koji pokušava smanjiti alkoholom i ljubavnicama. Majka Iris je kućanica koja za zadatak ima održavati kućanstvo, brinuti se o Luki i u međuvremenu čitati samo loše vijesti i krimiće, te pratiti raznorazne serije. Što ovu obitelj ipak ne čini običnom predlažem da provjerite sami jer ćete još dugo razmišljati o njihovoj priči inspiriranoj stvarnim događajima.

Cijeli osvrt pronađite ovdje: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...

[Ante Vojnović · Rating 4 out of 5]

Kava.
Cigareta.
Crna kronika.

Ne zvuči baš kao idealna jutarnja rutina. Ali nekome je to sve što ima. Netko mora uz prvi gutljaj kave i prvi dim cigarete pročitati grozne vijesti da bi sam sebe zavarao i pomislio kako je u njegovom životu još i dobro, s obzirom na sve probleme koji muče druge ljude.
Iris koristi crnu kroniku kako bi zamaglila svoju stvarnost, jer ljudima koji su imali tu nesreću da napune retke crne kronike je gore.

Iako joj je jedna kćer rodila već u srednjoj školi i po završetku iste odselila van države u nepoznat svijet i s njom komunicira skoro pa nikad, dok se druga kćer školuje u drugom gradu i kući dolazi samo kad mora, a komunikacija s njom je jednako slaba- ljudima u crnoj kronici je gore.
Iako bi njezina snaga trebala biti usmjerena na plahog desetogodišnjeg sina, Iris je iscrpljena. Jer živi s mužem koji svoje poslovne neuspjehe liječi potocima alkohola i nebrojenim ljubavnicama. Jer će Iris radije šutke oprati ruž i krv s muževe košulje nego skupiti stvari i pobjeći s djetetom što dalje od njega. Jer je u slijepoj ulici, jer nema kud. Uostalom, ljudima u crnoj kronici je i dalje gore nego njoj.

Izgleda da Iris ne može još dublje potonuti u zonu sumraka u kojoj se nalazi, sve dok ne naiđe na vijest- gdje drugo nego u crnoj kronici- o brutalnom slučaju silovanja. Pitanja se roje u glavi, kockice se polako slažu... živi li Iris s monstrumom gorim nego što je bila svjesna?
Čitajući najavu za ovaj roman, čitatelj bi se lako dao zavarati i svrstati Sjeme tame u isti koš s romanima tzv. domestic suspense trilerskog podžanra, čijoj masovnoj popularnosti svjedočimo posljednjih nekoliko godina kroz naslove kao što su Nestala, Djevojka u vlaku, Par iz susjedstva, Ne vjeruj svojim očima,... popis bi se mogao nastaviti do unedogled.
Ipak, po mnogočemu Sjeme tame iskače iz kalupa po kojem su mnogo popularniji romani pisani.
Ne postoji neka misteriozna pojava, događaj iz prošlosti ili počinjeno gnjusno djelo čije detalje i okolnosti otkrivamo kako se približavamo kraju romana.

Sukladno tome, Sjeme tame ne ulazi u onaj klasični kalup whodunnita u kojem tražimo krivca čiji su postupci pokrenuli lavinu nesretnih događaja koji su obilježili, ali i okončali neke živote.
Nema ni neke klasične misterije i upitnika poviše glave. Sve su karte otkrivene na stolu, sve je jasno kao dan. Iva Kolega nijedan od navedenih elemenata nije koristila kao prepoznatljivi šok faktor koji nam preokreće sve ono u što smo dotad vjerovali.

Ne, ništa od navedenog nisam pronašao u romanu Sjeme tame. Ali pronašao sam nešto što je još gnjusnije od svega navedenoga- čime opravdava etiketu trilera, pa čak i horora- zato što je inspirirano istinitim događajima i ljudima koji su sve to proživjeli. Zato što udara u ono što držimo jednom od najvećih svetinja- obitelj.

Ima li što gore od obitelji u lošem braku? Od obitelji koja je talac jednog čovjeka i njegove volja koja ovisi o određenoj količini alkohola, (ne)uspješnim transferima novčanih sredstava i raspoloženju u kojem se nalazi monstrum koji u njemu obitava?

Žena u lošem braku. Podčinjena, bez vlastitih primanja, bijeg od vlastitog muža ne vidi kao opciju jer je cijeli njezin život u potpunosti oslonjen na njega, u njoj je stvoren osjećaj da će odlaskom od njega izgubiti sve, dok bi odlaskom zapravo najviše dobila i najvrjednije sačuvala- svoj život i život svoje djece. Tako je lako naći se u situaciji gdje se žene kao Iris osuđuje s pitanjima što još uvijek radi s čovjekom koji joj zagorčava život. Nagledali smo se toga, svi mi koji smo barem jednom u novinama ili na portalima naišli na vijesti sličnoj ovoj kakva je priča Irisine obitelji.

Iz ovog romana vrišti pitanje: Imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Kao društvo, imali smo tu hrabrost više puta, okrenuli smo glavu, gledali smo te žene, nismo ih vidjeli, jer nismo htjeli ili nismo mogli vidjeti s čime se te žene i ta djeca suočavaju u vlastita četiri zida koja bi trebala predstavljati sigurnost. Zato mi je drago da romani kao što je Sjeme tame postoje. Romani koji razbijaju šarene iluzorne balone, koji će ukazati nekome da čak i njegova prva susjeda prolazi kroz slično, romani koji će ukazati nekome da skupi hrabrosti zadržati pogled jednom kad primijeti da nešto ne štima, romani koji će barem nekoga potaknuti da pruži ruku i pokaže izlaz. I ono što je najbitnije, potaknuti nekoga da zakorači i učini onaj težak, ali prijeko potreban korak.

[Učitaj se! | Martina Štivičić · Rating 4 out of 5]

Roman 'Sjeme tame' roman je za koji mi je čak nekoliko ljudi reklo da ga jednostavno nisu mogli dovršiti. Da je pretežak, u smislu da tema romana nije za svačiji želudac. Jedna prijateljica rekla mi je kako ga je doista željela pročitati, ali da se nije mogla natjerati da ga izgura do kraja. Na pitanje zašto, rekla je da joj je, kao majci malog djeteta, roman bio prestrašan. Nije se usudila saznati kraj i svjedočiti svemu kroz što su još morali proći njegovi likovi.

Doista, slažem se, ovaj roman nije za svačiji želudac. Ne kažem to zato jer opisuje nezamislivo odvratne scene komadanja tijela ili tako nečega - strašne scene kakve viđamo u horor filmovima. Ne, horor ovog romana je taj što se bavi obiteljskim nasiljem i zlostavljanjem unutar obitelji, a obitelj o kojoj je riječ nije negdje tamo, na hladnom skandinavskom sjeveru ili u mraku američkog getoa, već tu, kod nas, u susjedstvu.

Možda je najstrašnija stvar kod ovog romana upravo onaj navod na koricama koji kaže da se roman temelji na istinitim događajima. Teže je čitati o užasima za koje znaš da postoje 'tamo negdje vani', ako se ono 'tamo negdje vani' smjestilo praktički tebi pod prozorom. I još imaš potvrdu da se to doista negdje, nekome, dogodilo.

Roman nas upoznaje s članovima jedne obitelji: Iris, Sašom, Dianom, Julijom i Lukom. Iris je zanemarena kućanica, Sašina supruga i majka troje preostalih likova navedenih u prethodnoj rečenici. Iris je duboko nezadovoljna svojim životom, a kako bi se osjećala bolje, svakodnevno prati i čita vijesti iz crne kronike - jer život joj zacijelo nije baš tako strašan ako postoje sve te gore stvari koje se svakodnevno događaju drugima.

Saša je tip koji je navikao da sve bude po njegovom, tip osobe koja ne želi da mu supruga radi, kako na poslu ne bi mogla upoznati druge ljude zbog kojih bi njega zanemarila, bez obzira na to što on nju svjesno zanemaruje cijelo vrijeme, zabavljajući se s gomilom različitih ljubavnica. Saša voli imati kontrolu nad svime i svima u svojoj obitelji, u kojoj se mora znati tko je gazda. A ako netko to u nekom trenutku ne bi znao, Saša će ga rado podsjetiti - na koji god način smatrao najpogodnijim.

Diana je najstarija kći Saše i Iris, buntovna djevojka koja je prvom prilikom uspjela pobjeći od kuće, udavši se za svog dečka Enesa i odselivši s njim u Njemačku. S obitelji se rijetko čuje, a kući ne dolazi gotovo nikada. Julija je srednje dijete u obitelji, srednjoškolka kojoj su roditelji kupili stan u gradu kako ne bi morala putovati do škole u drugi grad. Ni Julija ne dolazi kući baš često, izbjegavajući tu obvezu izgovorima o učenju i slično. Luka, najmlađi sin, još je dječak, i jedini je koji je Iris preostao da za njega brine.

Svoje dijelove zajedničke priče, kao i svoje samostalne priče, ispričat će nam svi ovi likovi.

Priča počne Irisinom sumjom da, nakon što u crnoj kronici vidi vijest o silovanju jedne djevojke, koje se dogodilo blizu njihove kuće, Saša nije samo netko tko se povremeno grozno odnosi prema njoj samoj, već da postoji mogućnost da je Saša puno veći monstrum no što je ona uopće u stanju vidjeti. Pogotovo kad pronađe njegovu odjeću prekrivenu krvlju dan nakon što se dogodilo silovanje o kojem je čitala. No, kako će se ubrzo ispostaviti, Iris nije bila u stanju vidjeti puno toga - a i ne samo ona - a ono što se događa u njenoj blizini puno je strašnije od bilo čega što je mogla pročitati u crnoj kronici.

Iva Kolega sjajno je posložila ovu mračnu priču i njome izgradila izvrstan psihološki triler, ne štedeći nas sirove istine o nečemu što se svakodnevno odvija negdje oko nas, a što mi nismo u stanju (ili to ne želimo) vidjeti. Puno strašnija stvar od zločina koji je ovdje opisan je činjenica da postoje ljudi koji će od njega okrenuti glavu na drugu stranu, praviti se da nisu ništa vidjeli, ili u tišini čekati da prođe. Dodajmo na to još i naš vrli pravodsudni sustav, koji, ako već nešto i učini, to učini prekasno, učini premalo ili ne učini dovoljno. U slučajevima obiteljskog nasilja, ono što žrtva najčešće dobije od naše zakonodavne i pravne države koja bi ju trebala štititi, je rečenica bivše ministrice Murganić: 'Tako vam je to u braku.'

"Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći - prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prije toga prijavila."

Iva Kolega smjelo nam postavlja pitanje koje cilja 'ravno u glavu': imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Doista, koliko nas bi imalo tu hrabrost? Možda, nakon čitanja ove knjige, bar malo više nego do sad. Upravo zato su nam knjige poput ove potrebne: ne da nas zastraše i zapanje, već da nas natjeraju da otvorimo širom oči kada promatramo svijet oko sebe, posebno svoje susjedstvo, i da, kada nešto uočimo, na to reagiramo. Koliko ljudi pati u tišini svojih domova koje dijele s monstrumima koji su 'na van' obični, dragi susjedi; koliko je obitelji koje nešto razara iznutra, nemoćnih da se tim same izbore? Ako nam ova knjiga pomogne da na vrijeme uočimo barem jednu, obavila je lavovski posao.

Sjeme tame rasti će i klijati samo ako na njega nitko ne obraća pažnju. Treba pronaći hrabrosti da otvorimo oči i to mu ne dopustimo.

[Nataša Bjelogrlić · Rating 4 out of 5]

Kompleksne socijalne teme kakve je ovdje spisateljica otvorila jednu po jednu, šokantno i transparentno govoreći o silovanju, zlostavljanju djece, finansijskoj zavisnosti u braku, nemoći žene da se suprostavi suprugu i zaštiti djecu, samo su naizgled tu "ušuškane" u žanr psihološkog trilera koji čitaocu omogućava da roman čita brzo, možda pomislivši, ovo se dešava tamo negdje ali suština je poražavajuća, ovaj  roman jeste jedna velika drama koja čitaoca štipa i vrlo brzo vraća u stvarnost, jer kako mi da ne prepoznamo barem nekog od likova iz najbližeg okruženja. Kako da se ne poistovijetimo sa tim svakodnevnim temama i da nam se želudac ne zgrči od datih psiholoških profila zlostavljača ali i žrtava.

[Tamara CitamGledamSlusam · Rating 3 out of 5]

Znam da je ispirirano istinitim dogadajima i to ga cini jos mucnijim. Svega je previse, ne u losem smislu, ali jednostavno je pretesko uopce doci do kraja ovakve knjige. Svaka cast na hrabrosti napisati nesto ovakvo. Meni je ipak bilo malo prepotresno. Mnoge su me situacije naljutile, neke likove jednostavno ne mogu razumijeti, ali valjda to tako bude. Preporucam procitati, ali pripremite se.

[Đorđe Bajić]

Seme mraka nije tek jedan u nizu klonova Devojke iz voza i sličnih romana, već delo koje poseže za žanrovskom matricom, modifikuje je i progovara o temama koje mnogi pisci izbegavaju i koje se još uvek doživljavaju kao tabu. Iva Kolega ne zadovoljava se ponavljanjem postojećih obrazaca. Iako je najavljen sintagmom „psihološki triler“, roman Seme mraka je više studija likova nego tipični whodunit. Misterija postoji, s tim da to nije vrsta misterije karakteristična za žanr. Na početku se ne dešava ubistvo ili nestanak, postavka je na prvi pogled suptilnija, manje ubojita. Ali kako se knjiga bliži završnici i maske počinju da spadaju, čitalac polako postaje svestan svog intenziteta užasa u kom žive junaci ovog romana.

Kompletan tekst: https://citymagazine.rs/clanak/city-m...

[Amy Dal · Rating 4 out of 5]

Strašno da strašnije ne može biti.
Nije za svačiji želudac.

[Barb · Rating 1 out of 5]

*ovaj osvrt također je postavljen i na mom Instagram profilu @bubasbookshelf


Napomena: ovaj osvrt izražava moj doživljaj romana i probleme koje sam uočila u njemu. Silovanje, pogotovo djece, smatram apsolutno monstruoznim činom koji je za svaku osudu, ali smatram da knjiga ne smije biti pošteđena kritika samo zato što progovara o škakljivim temama. Upravo suprotno, smatram da bi se knjige koje loše pristupaju istima trebale kritizirati jer trivijaliziraju patnju kroz koju žrtve prolaze.
Ovaj sam osvrt odlučila napisati malo drugačije nego što ih inače pišem. Roman Sjeme tame pročitala sam prije dva dana u jednom komadu i završivši s čitanjem osjećala sam takvu ljutnju zbog loše utrošenog vremena.
Postoje knjige poput Divne propasti koju sam ranije spominjala koje su toliko loše da su zabavne. Sjeme tame nije jedna od takvih knjiga - ovo je knjiga koja želi da ju se shvati ozbiljno, a to jednostavno nije moguće. Tijekom čitanja sam nekoliko puta morala odložiti knjigu, ne zbog teške teme, već zbog lošeg stila i izvođenja situacija. No krenimo ispočetka.
Najava na poleđini knjige obećava jedan sasvim drugi roman. Obećava triler, strah jedne žene da joj je suprug silovatelj o kojem pišu novine i navodi da joj se život pretvara u pakao dok iščekuje sljedeće novine.
Silovanja o kojima se ovdje govori bila su dva i nisu bila toliko značajna za radnju koliko se možda čini. Prvo se dogodilo na samom početku knjige da bi bilo gurnuto pod tepih i s vremena na vrijeme isplivalo na površinu čisto da podsjeti čitatelja da se dogodilo. Drugo silovanje zbog kojeg je Iris posumnjala na Sašu dogodilo se na 65% posto romana i opet mu se nije dalo previše pažnje osim pokojeg komentara kako gradom hara silovatelj i da se njezina kćer mora paziti. Ostatak romana uglavnom je sveden na svakodnevne jadikovke glavnih likova, pet članova obitelji oko koje se vrti radnja. Jedna od njih je i već spomenuta Iris, žena koja je svjesna da živi s monstrumom - suprug joj je nevjeran, alkoholičar je, s vremena na vrijeme je siluje i ne zvuči baš kao da joj to pretjerano smeta. Većinu vremena.
Smeta joj kad joj se prijateljica izjada zbog problema na poslu pa Iris razmišlja o tome kako je ona ta koju bi se trebalo žalit i s kojom bi trebalo suosjećati, da je prijateljica ta koja bi trebala nju tješiti, a ne obrnuto. Irisina muka u tom užasnom braku svedena je na: "Oh, jadna ja, ali barem imam sređenu kuću i ne radim jer nam suprug donosi hranu na stol."
Ono što mi je najviše zasmetalo kod njenog lika bila je reakcija kad joj je sin rekao da je vidio oca i sestru, otac je bio gol, sestra je plakala i kasnije mu rekla da ništa ne govori mami jer otac ima pištolj i mogao bi ih sve ubiti. Irisina reakcija na to bila je potpuno racionaliziranje toga, uvjeravanje same sebe da je Luka sve to izmislio zbog neke druge priče koja je krenula kružiti po školi iako je znala kakva je Saša osoba i iako je znala što je sve sposoban učiniti. Njena reakcija kad joj je druga kćer, Diana, rekla da su ona i sestra prijavile oca za silovanje bila je dernjava. Vikala je na njih što su to učinile i za što su ga prijavile. Pretpostavljam da je autorica kroz Irisin lik htjela prikazati ženu koja se osjeća zarobljeno u braku s nasilnikom i koja ne vidi izlaz iz te situacije. Međutim, stvorila je glupu, zajedljivu, pasivnu ženu koja je osuđivala svih oko sebe i odbijala pogledati istini u oči.
Saša je bio savršen prototip monstruma, no jedino njegova poglavlja nisu bila pisana u prvom licu već u drugom. Razlog ovog stilskog izbora nije mi jasan ni nakon što sam pročitala čitav roman.
Julija je bila jedini lik s kojim sam barem malo suosjećala, jedino su njena poglavlja bila ta koja su izazivala kakav-takav osjećaj gađenja, no i ona je na kraju napravila jako glupe izbore koji nisu imali pretjerano puno smisla.
Diana je dosta propatila kao lik, patnja koja se da naslutiti negdje pri samom početku romana na vidjelo je izašla na samome kraju u jednom poglavlju, svedena na svega nekoliko stranica jako šturo prepričanog, praznog teksta sa zaključkom da želi što prije otići iz ove zemlje, što dalje od njenih primitivnih ljudi.

Na stranu sada patriotizam i ostale stvari, ali ovakav slijed misli došao je na kraju poglavlja iz vedra neba, ničim motiviran, osim možda kao željena kritika društva koja ne drži vodu jer nije društvo to koje je zatvorilo oči na strahote koje su joj se događale, već je to bio obiteljski problem o kojem nitko van njihove kuće ništa nije znao. Barem se tako dalo iščitati iz romana.
Tu je onda Luka čija mi karakterizacija možda i najviše smeta. Ljudi trebaju shvatiti da djeca - pogotovo desetogodišnjaci - nisu glupi, da ne razmišljaju u jednostavnim rečenicama i da ne govore i jednostavnim rečenicama. Manja djeca bi još i mogla proći s takvom karakterizacijom, ali svatko tko je proveo vremena s djecom školskog uzrasta znaju da ona govore i razmišljaju jako kompleksno, samo ne s istom razinom zrelosti kao odrasle osobe.
Uz lošu, jako lošu karakterizaciju likova, veliki problem ovog romana bio je i stil kojim je pisan. Sve je bilo suhoparno, svedeno na usputno pripovijedanje kao da vam netko prepričava kako mu je bilo na ljetovanju. Nema emocija, nema straha, nitko od likova nije trpio velike posljedice od strahota koje su im se dogodile. Patnja kroz koju žene prolaze, teror i strah, svedene su na usputne komentare i alat za izazivanje šoka kod čitatelja, time trivijalizirajući i umanjujući stvaran horor kroz koji žene(i muškarci) u takvim vezama i odnosima prolaze. Ta trivijalizacija najbolje se ogleda u Irisinom liku, Diana i Julija imale su malo drugačiji tretman koji je ipak imao osjećaj odrađenosti reda radi nego stvarne, iskonske karakterizacije lika.
Roman Sjeme tame za svoju je središnju temu uzeo nešto na što se - i kod nas i u svijetu - još uvijek gleda s dozom nevjerice i okrivljavanja žrtve. Iako su autoričine najmere možda bile iskrene i dobronamjerne, tema je u ovom romanu toliko loše odrađena da čini puno više štete nego koristi. Nikome ne preporučujem čitanje ovog romana ako želite pokrenuti dijalog o temi silovanja u obitelji, bolje je uzeti neki novinski članak i ispovijest žrtve takvih monstruoznih činova.

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

Da, Iva Kolega je zaslužila 10 zvjezdica jer je sve ovo napisano j&%$#("! ... stravično i moguće. Ne, ne znam nikoga takvog ali nakon svih crnih kronika ovako nešto bi me dotuklo, ne i iznenadilo. I to je autorici najveći "krimen". Počnete je čitati kao fikciju, udobno zavaljeni na kauč, a zatim korak po korak prepoznavati moguću stvarnost sve bješnji i bješnji.

Iva je pisala toliko vješto da će sav normalan svijet vrisnuti, s gađenjem sve odbaciti, posvaditi se s likovima, otjerati ih u ..., zatvoriti oči, ostaviti roman nedovršenog čitanja ne želeći znati kraj. A baš to su činili i njeni likovi, zatvarali oči.
"Sjeme tame" nam je šamarčina do boli jer smo svi uvjereni da smo osobno heroji koji sve odmah prepoznaju, koji milosti ne traže niti bi je dali, koji obaraju protivnika u prvoj rundi i psujemo autoricu zašto i njima nije dala tu "našu snagu".

Kolega je napisala djelo za sadašnjost i budućnost, baš kao što su svojevremeno napisani i Gimnazijalka i Djeca s kolodvora ZOO. Teško da će itko pročitati ovaj roman dvaput, ali jednom bi morali. I nikad nikom nećete moći reći da ste je zaboravili.

[Tihana Knjigožderonja · Rating 4 out of 5]

http://bit.ly/fokussjemetame

Iris je najobičnija kućanica koja dane provodi brinući o mužu Saši i sinu Luki. Brinula bi ona i o kćerima, ali Diana se odselila u Njemačku s dečkom i djetetom, a Julija ide u školu u drugom gradu. U međuvremenu puši i surfa Internetom. Ne radi, jer Saša brine o obitelji i donosi hranu na stol. Saša skrbi za obitelj. Ali, Saša pije. I Saša ima ljubavnice.

Saša voli biti glava obitelji, voli biti glavni, voli upravljati svime, pa čak i ženom i djecom. Oni uvijek moraju znati gdje im je mjesto i tko ima glavnu riječ. S obzirom da on zarađuje, onda on ima i pravo odlučivati o njima, za njih. Ima pravo urlati na djecu, ima pravo popiti koliko god želi, ima pravo na svakodnevne afere, ima pravo prisiliti ženu na seks, ima pravo na sve i ne mora se nikome opravdavati. Ipak je on Aleksandar Veliki.

Surfajući Internetom, Iris pročita vijest o silovanju u njenom mjestu. Dogodilo se na mjestu gdje su svojevremeno išle i Diana i Julija. Iako tamo više ne idu, pogađa ju činjenica da se to moglo dogoditi i njenim kćerima. Ono što ju još više uznemirava je činjenica da u to vrijeme Saše nije bilo kod kuće, a kući se vratio s krvavom odjećom i ogrebotinama.

Zna da ga ne smije pitati odakle su, jer bi mogla izvući deblji kraj. Međutim, optužbe padaju jedna za drugom…. „Tko živi u mraku taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu. Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu? Što ako je to nešto zbilja grozno? Je li tada ipak bolje ostati i živjeti u mraku?“

Obiteljsko nasilje. Svi znamo da postoji. Ipak, o njemu se šuti. Naravno, slušaju se predmeti o obiteljskom nasilju, povremeno slušamo na vijestima o tome, organiziraju se prosvjedi, no koliko osoba zapravo može pobjeći od obiteljskog nasilja? Koliko osoba mora biti nasilna da bi dobila kaznu i otišla iza rešetaka? „A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno. Evidentirano. Zabilježeno. Imaju te na oku. Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prijavila.“

Što je s okolinom? Često se susrećem s rečenicama tipa: „da meni netko to napravi, ja bih ga odmah prijavila i otišla iste sekunde.“ Zvuči vrlo jednostavno, zar ne? No, koliko je „jednostavno“ okrenuti broj i reći policiji: muž me pretukao ili muž me silovao? Kako to reći obitelji? Kako se suočiti s činjenicom da vam osoba s kojom ste obećali biti u zdravlju i bolesti dok vas smrt ne rastavi želi učiniti nažao?

Gdje otići? Kako početi otpočetka? Kako se u potpunosti maknuti od nasilne osobe? Na koji način?

Koliki strah osoba može proživljavati dok razmišlja o nasilnim činovima, ali i o bezizlaznim situacijama? S obzirom na tromost i sporost naših državnih tijela, osoba se ne može osloniti na pomoć i zaštitu od država, kada će osoba vrlo vjerojatno biti brzo puštena na slobodu (ako ju uopće uhite) i kada može sve opet ponoviti. Ponovno i ponovno.

Što kada su u igri djeca? Kako objasniti djetetu da im je roditelj nasilan? Da osoba koju idealiziraju čini takve strašne stvari? Hoće li ta osoba onda postati strašilo ili uzor od kojeg će dijete učiti?

A osobe izvan obitelji koje su itekako svjesne situacije? Zašto oni ne naprave prijavu? Zašto ne poduzmu nešto? Zašto ne reagiraju?

Strah.

Strah.

Strah.

Svi se mi bojimo. Boji se žrtva, boje se svjedoci. Strah paralizira.

Može li se nešto promijeniti?

Grickajmo knjige zajedno!

[Tanja · Rating 5 out of 5]

Strasna knjiga, strasna. U soku sam.

[Biserca Knjige u srcu · Rating 3 out of 5]

Vrlo teška priča o odnosima unutar disfukcionalne obitelji, iskreno ne znam što misliti o ovome i što čovjeku, ocu,suprugu dođe da radi ovakve stvari. Sjeme tame skroz razdrma psihu čitatelja.

[Milena Milikić Milenković · Rating 3 out of 5]

Za ovu knjigu treba imati stvarno jak zeludac...

[hele.b.ook · Rating 4 out of 5]

📌 Šokantno, teško, potresno i nažalost realno! Teško je uopće zamisliti da na svijetu ima ljudi i obitelji koje zaista vode ovakav život i imaju ovakve sudbine. Čitajući knjigu, u nekim momentima, doslovno sam razrogačila oči i u nevjerici lagano imala onaj "isusebože" izraz lica. Određeni likovi, zbilja su me poprilično naljutili svojim ponašanjem, stavom i razmišljanjem. Čovjek se zapita kakvi smo mi to ljudi i koliki je zapravo postotak psihopata i sociopata na ovom svijetu koji smatraju da su normalni i da je sve to što rade zapravo - normalno. Ljudi koji zbog straha i bojazni za vlastitu egzistenciju možda zbog sebičnosti ili zbog straha i kukavičluka zatvaraju oči i prave se kao da je sve u redu i da sve baš tako mora biti. Ova knjiga je definitivni mindkiller.

📌 Citat koji mi je zapeo za oko:

"Blago tom umrlom. Zašto ga svi oplakuju, kad su živi oni koje treba žaliti"

[andreicareads ✨ · Rating 3 out of 5]

3,5 ⭐️
i moj već izlizani, i meni samoj iritirajuć, komentar, ali nepogrešivo točan - znala sam o čemu je tu riječ čim sam pogledala korice i synopsis.
(samo ne baš do zadnjeg detalja)

[Klara · Rating 4 out of 5]

Pročitala sam o čemu se radi u knjizi – ima elemenata misterija i kriminalistike, "let's go!" Ali iskreno, nisam bila spremna na ono što se događa u knjizi. Ako imate problem s čitanjem o temama kao što su silovanje, pedofilija, nasilje u obitelji i mizoginija, pripremite se jer knjiga obrađuje te teme.

Knjigu sam pročitala u jednom danu – doslovno mi je bilo teško ispustiti je iz ruku koliko me zanimalo što će se sve dogoditi i kako će završiti. Moram reći da me kraj, iako sam ga već naslutila na pola knjige, svejedno šokirao. Tijekom cijelog čitanja bila sam: "Iris, otvori oči i makni se odatle, molim te, za tvoje dobro i za dobro tvoje djece! Ovo nije normalno!" Ne želim spoilati kraj, ali i tada sam mislila: "Iris, nisi normalna, potraži pomoć i makni se od njega."

Nitko u knjizi nije normalan, svi imaju svojih problema, neki ajde neke normalnije, ali ova obitelj... Ajme meni, ništa od toga nije normalno. Kada netko odraste u takvom okruženju kao Iris i Saša, teško je očekivati da će biti bolji bez pomoći, ali svejedno, ne vjerujem što se sve događa u toj knjizi.

Najviše me potreslo što sve to što je opisano u knjizi predstavlja svakodnevicu mnogih obitelji i žena. Smatram da ljudi trebaju pročitati ovu knjigu kako bi im se otvorile oči i osvijestili se o tome što se i dalje događa oko nas.

[Sanja · Rating 5 out of 5]

Wow! What to say? I just finished reading this book which left me completely speachless.

Its easy written, reader follows few days in family T., each day described and lived as one of the family members - husband Aleksander - short Saša (Sasha), wife Iris, older daughter Diana, younger daughter Julia and the youngest, brother Luka. Every day is told in "I" form, but the storyteller changes.

Iva writes about dark topics, not mentioned enough in our society, often considered shamefull, as it is alcoholism, raping, physical violence, mental violence and pedophilism. I must say, it is strong book with strong message and I loved it. Felt sorry for Iris and at the same time felt a bit judging too. How can you be so blind, woman?! Characters are described very well, you can almost taste Diana's anger and determence, Julia's fear, Luka's innocence.

NOT FOR ONES WITH BAD STOMACK!!!

"Što je zapravo gore - biti sama, ili da te muž nakon dvadeset pet godina braka ostavi zbog mlađe? (…) Koliki je uopće nečiji prag za trpljenje sranja?
Odmah će se naći cijela četa onih koji će jedva dočekati da ti kažu kako si potrošila tolike godine života na nekoga tko te zapravo nikada nije volio. Jer da te volio, onako istinski, nikad te ne bi ostavio. Pritom će osjećati zadovoljstvo zato što oni nisu rastavljeni, već su i dalje u braku, u kome će možda ostati do kraja života, ali najmanje zbog ljubavi. Toliko je drugih razloga koji nisu ljubav, a zbog kojih ljudi nemaju hrabrosti prekinuti neki odnos. Takvi će prvi moralizirati."

[Å. T. · Rating 4 out of 5]

Ovo definitivno nije knjiga koju ću preporučiti drugarici uz kafu i pričati o njoj.. Šokantna je i o njoj ću pisati samo po fb grupama..
Ovde su ljudi već sve napisali i ne bi imala mnogo dodati.
Iris je definitivno najomraženiji lik ikada.
Knjigu pričaju svako za sebe, svi likovi iz porodice. Sašin deo je naporan i iritantan zbog načina na koji se on kao sebi obraća i prepričava mu svoj dan.
A Iris priča veći deo. Slepa i gluva za stvari koje joj se pred nosom dešavaju, ona se bavi tuđim problemima i mukama.
Od početka se zna ko je krivac u ovoj knjizi.
Kraj je šokantan!!! Kao i činjenica da je ona negde, u celoj knjizi, tražila opravdanja za njega. Čak i kad se je saznala kakva zlodela je napravio, ona je ostala u kontaktu s njim!! Nezamislivo bolesno totalno!!

Najgori momenat je to da sam svesna da ljudi imaju probleme ovog tipa i da žene (ne sve!) nemaju izbora i da jednostavno moraju svoje jadne živote voditi u bolesnim brakovima. Zbog sigurnosti, zbog dece, zbog toga što nemaju gde, i ono najčešće, zbog toga šta će narod reći, to je kod nas na Balkanu jedna od bitnih stavki!!!
Svakako ovo nije knjiga za ljude sa slabim želucem. Jedna sam od njih, ali me je vukla do kraja da je pročitam. Da li mi je žao što sam je pročitala, nisam sigurna, ali znam da je definitivno zaboraviti neću.

[Ivana Hrček · Rating 4 out of 5]

Pročitala sam je u jednom dahu i u nekoliko navrata iskreno zgrozila. Iako svaki akter u knjizi opisuje događaje iz svoje perspektive nekako je najveći deo posvećen Iris - njenim razmišljanjima, njenim opravdanjima, njenim sumornim životom nevoljene i odbačene žene koja je tu da bude pokorna i dobra majka.

Kada se saznaju odvratne stvari koje se događaju iza zatvorenih vrata jedne porodice uvek se postavlja pitanje odgovornosti onih koji su imali "moć" da tragediju spreče, ali su Ipak odlučili da okrenu glavu i odaberu opravdanje ili ignorisanje.

Ova knjiga vam omogućava da proniknete u razmišljanja osobe koja je uradila upravo to - okrenula glavu. I pored prvobitne želje za osudom, kada se zagrebe ispod površine, dobijamo uvid u to kakvu posledicu na ličnost i ponašanje može imati dugogodišnje psihičko i fizičko zlostavljanje jedne žene kojoj je oduzeto sve.

[Jovana Andžić Pavlović · Rating 4 out of 5]

U opisu piše triler mada je suštinski jedna snažna, teška drama o porodici gde imamo uvid u razmišljanje svakog člana porodice (roditelji i troje dece). Naime svako poglavlje napisano je iz ugla jednog od likova i tako ulazimo u psihu svakog od njih dok se klupko lagano odmotava i naslućujemo potresne detalje. Iva je time veoma vešto dočarala psihologiju svakog lika pružajući nam direktan uvid u njihov unutrašnji monolog i motive koji ih nagone na zbivanja tokom par dana u koje je smeštena radnja. 4.5/5 od mene i velika velika preporuka!

[Natalie · Rating 5 out of 5]

Knjiga po istinitom događaju...

Sjedim, čekam i gledam kroz prozor tupog pogleda zbog ove knjige. Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Svi smo nebrojeno puta čuli za ovakve zločine, priče, bilo u vijestima, bilo od osoba koje poznamo. Ali sve je to drugačije dok nam netko ovako ne napiše, kao jednu brutalnu, jezivu priču koja se dogodila blizu Zadra....

[Vlatka Basioli · Rating 5 out of 5]

Jedna od rijetkih knjiga koju sam nakon čitanja poželjela zapaliti.

I to ne zato što je loše napisana, štoviše, napisana je odlično. Treba biti vrlo vješt pisac da se uvjerljivo može iskazivati radnja iz prvog lica različitih likova, na način da svaki lik ima svoj glas, svoj način pripovjedanja, svoje stavove i vizuru, bez da se nalikuju jedno na drugo. Autorica to radi maestralno. Pisati iz vizure Oca u drugom licu briljantan je potez i rekao je više o njegovu karakteru od bilo kojih riječi.

I sadržaj, koliko god potresan, zaokuplja pažnju i drži je od prve do zadnje stranice. Preokret na kraju mi je osobno bio predviljiv, ali samo zato što sam očekivala nešto šokantno - kako i sam omot nalaže - a što ima šokantnije od ovakvog kraja? ... Dodiše, iako sam ga naslućivala od prve polovice knjige, ipak me uspio odalamiti posred face, kao da je iskočio iza ugla, a ne da sam ga gledala kako se približava.

Ono što je šokantnije od obrata je ono zbog čega sam poželjela zapaliti knjigu. Surova istina i svakodnevica toliko žena i mladih djevojaka, ono što dolazi nakon zlostavljanja i odrastanja u nasilnim obiteljima, među lošim roditeljima, ona nemogućnost da se prekine krug nasilja i izliječi trauma, već se iz jedne skače u drugu... Savršeno prikazano i jezivo istinito. Istinski horor ojeg ovaj roman pokazuje.

Čestitke autorici. Njeno pisanje stvarno je vješto i radujem se i drugim romanima (ili se ne radujem, više ni sama ne znam).

[☀️ · Rating 3 out of 5]

Ne znam koju bi ocjenu uopće ostavila ovoj knjizi. Ne znam kad mi se zeludac ovoliko dizao… Autorica progovara o mučnoj temi zlostavljanja onih najvrijednijih - djece. I još jezivije je to što je inspirirano istinitim događajem… Iako je klasificirana kao triler meni više naginje obiteljskoj sagi. Riječ je o jednoj obitelji u kojoj je otac apsulutni džikan kakvoga svijet nije vidio, majka trpi sve i zatvara oči i nema točku pucanja, najstarija kći biježi od svoje obitelji, srednja ih donekle trpi, a sin je najmlađi i ne razumije težinu situacije. Gadosti i prizore koje sam ovdje pročitala nisu za svakoga! Osim što progovara o tako osjetljivoj temi i čitaš ju ne jer je dobar triler nego jer je morbidno i jednostavno te vuče dalje. Radnja sama po sebi nije pretjerano napeta, predvidiva je i dosta se toga da zaključiti brzo. Priznajem bio je jedan, bar meni šokoantan preokreti. No, stil pisanja i samo pripovijedanje mi nisu ostavili dubok dojam kakav bi trebali. I nejasno mi je zašto svaki član obitelji prepričava radnju u prvome licu, a Saša u drugom? Također glavni pokretač radnje su sil*vanja po gradu koja UOPĆE nemju veliki utjecaj na samu radnju pa mi je tu taj dio, kao da je ostao nedorečen. ALI pročitala sam ju u dva dana tako da…

[Дуња Лозук · Rating 5 out of 5]

Autorka koja, da je sa engleskog govornog područja, bi do sada sigurno osvojila top liste na američkom i britanskom Amazonu. Žanr kaže: psihološki triler. Ovaj roman je daleko više od šablona po kojem mnogi danas pišu trilere. Iva Kolega smelo i vešto pripoveda i hvata se ukoštac sa veoma mračnim temama. Piše o porodici koju je progutala tama iz koje se retko ko izvuče. Piše o porodici koja na prvi pogled može izgledati kao prosečna porodica sa prosečnim problemima. Iza zatvorenih vrata se, međutim, kriju užasi iz najgorih noćnih mora. Treba imati hrabrosti i napisati ovakav roman. S druge strane, treba imati hrabrosti i pročitati ga. Tema koju mnogi izbegavaju. Ono što ostavlja najjači utisak u ovoj knjizi je psihologija žrtve, nasilnika, kao i onih koji guraju glavu u pesak pred neizbežnom istinom. Kada pročitate poslednju stranicu i zatvorite knjigu, zapitajte se – na šta biste vi bili spremni da sačuvate iluziju savršene porodice? Knjiga na koju ćete sigurno imati burnu reakciju, topla preporuka.

[Petra Valković · Rating 4 out of 5]

Ovaj roman došao mi je kao šamar brutalne i surove stvarnosti. Knjiga je koja šokira, propituje i uznemiruje. Progovara o nasilju u obitelji, fizičkom i psihičkom, te nam kroz pet članova te obitelji daje uvid u psihu svakog od njih. Ponekad je bilo teško, čak i preteško čitati o stvarima koje se, nažalost, sve češće događaju, a manje prijavljuju, što iz straha, što iz onog vječnog "što će drugi reći", " bit ćemo obilježeni i odbačeni" i sličnog. Postavlja pitanje koliko dugo čovjek može okretati glavu, koliko dugo ne reagirati na zlo koje se događa. Mislim da je autorica imala dovoljno hrabrosti pisati o nečemu što je još uvijek kod nekih tabu tema i nešto što se zataškava. Ovo nije klasični psihološki triler. Već se ispočetka daje naslutiti tko je negativac u cijeloj priči. Ja sam ovaj roman doživjela kao "studiju" zlostavljača i zlostavljanih i drago mi je da sam ipak pročitala knjigu do kraja nakon inicijalnog šoka jer bih tako zatvorila oči pred temom o kojoj je prevažno govoriti i o kojoj se ne govori dovoljno.

[Marko Jotanović · Rating 3 out of 5]

Roman "Seme mraka" je uglavnom iznevjerio moja očekivanja, nije strašan i težak koliko se čini, pojedini događaji su veoma banalni i čak očekivani. Pisac je koristio veliki broj vulgarizama, pretpostavljam sa ciljem da djelo bude realnije, ali su oni uglavnom nepotrebni. Nema previše radnje, sve je svedeno na jauke o promašenosti života. Pisan je po istinitom događaju, i mislim da bi se od takve podloge mogao napisati mnogo bolji psihološki triler koji čak može preći u horor!
Scene silovanja koje podstiču Iris na razmišljanje o Saši nisu dovoljno razvijene, čak se samo provlače kroz djelo kao manje bitni, lajt motivi.
Mislim da unutrušnja bol i rascjep kod likova, pogotovo Iris, nisu dovoljno obrađeni i razvijeni, njene reakcije su suviše banalne.
Sinopsis je obećavao, ali je roman dao potpuno drugačiju sliku. Tema je odlična, ali kao da pisac nije imao dovoljno inspiracije ili motivacije da napiše nešto što će biti upečatljivo .
Ovako napisan, u pitanju je samo prosječan roman, ni po čemu izuzetno poseban.

[Anna]

Svaka meni čast što sam ovo pročitala do kraja!
Ostaće neocenjena jer ne znam koju bih ocenu dala...
Mogu samo da nabrojim šta sam sve osećala dok sam ovo čitala, to je sve.
Gađenje, nervoza, napetost, još gađenja, drhtanje ruku, bes, ljutnja, bes, još gađenja, šok, divljenje, čuđenje, opet gađenje, konstantan grč u stomaku, ostala sam bez teksta, sa bujicom misli i glavoboljom.
Toliko me iritirao lik Iris, da sam pričala sa knjigom i došlo mi je da je lično prebijem iz sveg onog besa. Za Sašu neću da komentarišem, njega bih...ma ne, bolje ću da ćutim.

Čim je autorka uspela da izazove takvu bujicu emocija, rekla bih da je dobro obavila posao i verno prenela priču iz uglova svih likova. Bravo za to!

[Valerija · Rating 3 out of 5]

Teška i mučna tema. Moja ocjena je trojka zbog Iris. Jednostavno ako sam i imala imalo suosjećanja prema njoj nestalo je saznanjem da nije stala u obranu djece, osobito kad je saznala za zlostavljanje. Znam da je teško suditi osobe koje se nađu u takvoj situaciji, ali sam njen čin mi izaziva mučninu...

[Jelena Dmitrović · Rating 3 out of 5]

Jedna od najtežih knjiga koje sam ikad pročitala. Za ovu knjigu treba imati želudac... A tek kad sadržaj spojiš sa činjenicom da je pisano po istinitom događaju, onda nakon čitanja imaš migrenu dan peti danas... Ja sam se pokajala što sam je čitala, iskreno.

[Dragana Zečević · Rating 4 out of 5]

Realno,pred kraj priče vidimo koliko je ovo zapravo jedna teška knjiga. Posebno jer je knjiga inspirisana stvarnim događajem.
Zločin nad zločinima,makar ja to tako gledam.