P, kao panika. Drhtim. Pariz. Poslednji tango u Parizu. Zamišljam da je mrtav, da leži tu, u dnevnoj sobi: Marlon Brando kleči kraj odra svoje voljene neverne žene i priča joj. P, preživeću. P, kao priča. P, kao pričest. Kao plač. S, strah. Snovi, sin. N, neizvesnost. K, košulje, njegove košulje, ispeglane. P, pakovanje. Peglanje. Z, zauvek. ’Ovaj put zauvek’, kao u onoj pesmi. Z, zbogom. Zvaću te. K, kofer, samsonajt. Kravate. O, oprosti.
U, umreti, uvek, uvuci kragnu. Uvrede.
T, telefon. "Doći ću predveče", rekao je, "ako ti odgovara, da uzmem svoje stvari."
R. Razmislio je, tako je rekao, za sve je bolje da ode.
Za nekoliko sati, doći će, da bi otišao. Strah me je, sada, kad smo se dogovorili, odjednom, strah me je da ga vidim, ponovo, oči u oči, dok ulazi, dok mu predajem kofer, dok uzima svoj život, spakovan i ispeglan. Strah me je da se ne rasturim od te nepodnošljive scene, samo od toga me je strah. Nije me strah od samoće.
Preživeću.
Roman Azbuka mog života mogao bi da bude azbuka svake žene – to je priča o ljubavi, planovima, razočaranju, rasturanju porodice, usamljenosti i pokušaju da se uhvati krpica sreće, da se izbegne proćerdano vreme među licima i viljuškama. Ali pre svega, ovo je priča o tome kako lako zaboravljamo da imamo čega da se sećamo i kako treba da se sećamo da ne bismo zaboravili ono što je važno.
Uzeh knjigu na preporuku bibliotekarke, kaže ljetna, lagana. E pa lagana ne znam da je, nekako nije naporna za čitati, svakako je pitak stil, ali tako neke tuge, a istine u toj tuzi i životu pa eto, rekla bih pogađa dovoljno da se čita i pročita brzo. Nema u ovoj knjizi ništa što pomjera svjetove, nikakve nadrimisli, otkrića, ali ja stvarno volim knjige koje pišu o tome o čemu svi mislimo, ili smo doživjeli, vidjeli, koje kažu to tako prostim i običnim jezikom. Brak koji nije dočekao svojih punih 25 godina se raspao i asocijacijama na slova azbuke prisjeća se života s tim čovjekom. Sve tajne i ogoljene istine, otkrivene laži, zavaravanja i skrivanja.Ćutanja. Evo ova knjiga od mene ima preporuku. Da se razumjemo-nije neka petica, ali eto meni se svidjela knjiga
Cela jedna ljubavna priča od A do Š, nešto kao "The lover's dictionary", samo na srpski način. Kroz različite pojmove dobijamo uvid u jednu ljubavnu priču koja se završila, 25 godina braka kojima je došao kraj. Naizgled možda ne deluje ozbiljno i duboko, ali kroz čitanje zaista vam budi različita pitanja, poput toga ima li ljubav rok trajanja, kako se desi da ona nestane između ljudi među kojima je godinama gorela. Ne znam, ima to nešto specifično u načinu na koji Mirjana piše, mogu da osetim ukus hrane i omirišem sobu, zamišljajući tačno kako je opremljena, kada pročitam njene opise. Ima neki poseban šarm njeno pisanje, ali i dalje mislim da je možda bolje čitati njene knjige sa pauzama između. Ova knjiga ovog januara dobila je svoju adaptaciju u seriju, te planiram da je pratim ponedeljkom na Prvoj, baš me zanima kako su to prilagodili slova azbuke u epizode od 40 minuta. Nije nešto što morate da pročitate, niti najbolja knjiga ikad, ali sam baš odmorila uz nju, a ipak imala utisak da sam nešto naučila i postavila sebi neka pitanja.
Prvi put sam pročitala ovu knjigu pre 4 godine i zbog ideje da se priča ispriča kroz pojmove koji idu azbučnim redom, bila mi je interesantna. Sada kada je čitam neopisivo mi je tužna. Tužna jer su likovi stereotipni i zbog priče koja je na momente toliko patetična i malodušna da mi se nije ni čitalo. Zapravo je tragično kako se odvijaju događaji, a dosta toga je i predvidljivo. Tematika nije daleko od istine i svakako je i dalje aktuelna ta tema braka koji propada kada su deca već velika i finansije stabilne. Mučna tišina, nedostatak komunikacije i gomila prećutanih osećanja, sve lepše od lepšeg :D Dopada mi se kako piše Mirjana Bobić Mojsilović. Dok čitate imate utisak da ste bliski s glavnim likom i ume da dočara atmosferu. Knjiga se čita lako. Postoji par sjajnih zapažanja i citata, a jedan koji me nasmejao je: „Ima divnih brakova, samo ne mogu nijednog da se setim.”
Stil, i način kako je pisala mi se jako svidelo, taj narativ kao da si joj u glavi i slušaš šta misli i kako se seća. Ali, priča ko priča je velika patetika. Nekoliko puta sam htela da joj kažem a jojjjj SABERI SE. A to što je ona isto imala aferu, kao ništa to je ustvari okej. priča ko priča je stvarno smešna, a stil i glas su odlični. isto, stvarno mislim da takva homofobija i mržnja prema "nepismenih" ljudi je jako ružno. jadan Luka, mnogo mi žao njega.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Prva Mirjanina procitana knjiga i odlicna je. Pronadjete se u nekim recenicama koje prolaze kroz glavu ali ostaju neizrecene zbog postede necijih osjecanja, zbog dobrobiti neke, zbog sebe, njega, djece, svijeta. Lagano stivo koje vas sigurno natjera da preispitate neke aspekte svog bracnog zivota.
Prvo sam gledala seriju "Azbuka našeg života" i to me je podstaklo da pročitam knjige po kojima je nastala: "Azbuka mog života" i "Muška azbuka". Dopada mi se što "Azbuka mog života" obrađuje izazove savremenog života kroz razmišljanje jedne žene na prekretnici koja puni 50 godina. Uverljivo je prikazan život, ljudi koji su uspeli da reše finansijske probleme, i tako izbegnuta tema nemaštine koja sumorno boji mnoge savremene romane. Ako ste žena imaćete priliku da uporedite svoja i razmišljanja glavne junakinje, o skoro svim savremenim temama: ljubavi, bračnom životu, vernosti prevari, usamljenosti, plastičnim operacijama, starenju, deci... Skoro kao da razgovarate sa dobrom drugaricom. Ukupan utisak je da je ovo dobra priča, koju vredi pročitati.
Мајка ќе остана сама, откако, нејзини деца ќе заминат во други држави, а сопругот ќе ја остави, поради друга жена. Како ќе продолжи понатаму нејзин живот?
Azbuka mog života je zaista top! Mnogo mi se svidela – priča je zanimljiva, a način na koji je napisana još više drži pažnju. Prava uživancija za čitanje!
Vaši otroci niso vaši otroci. Sinovi in hčere klica Življenja k Življenju so. Po vas prihajajo, a ne od vas. Čeprav so z vami, niso vaša lastnina. Lahko jim darujete svojo ljubezen, toda ne morete jim dati svojih misli, kajti oni imajo svoje misli. Lahko sprejmete njihova telesa, ne pa njihovih duš, kajti njihove duše že prebivajo v hiši jutrišnjega dne, ki je vi niti v svojih sanjah ne morete obiskati. Lahko si prizadevate, da boste takšni kot oni, toda ne trudite se, da bi oni ravnali kot vi. Kajti življenje ne teče nazaj in se ne ustavlja ob tem, kar je bilo včeraj. Vi ste lok, iz katerega so kot žive puščice izstreljeni vaši otroci. Lokostrelec pa vidi cilj na poti neskončnosti in On s svojo močjo napenja lok, da bi Njegove puščice mogle leteti hitro in daleč. Naj napetost, ki jo ustvarja v vas Lokostrelčeva roka, rodi veselje, kajti kakor ljubi puščico v letu, tako ljubi tudi lok, ki miruje. (Kahlil Gibran, libanonsko-ameriški pisatelj, pesnik in filozof (1883–1931). Citat je iz knjige Prerok, Mladinska knjiga, 2006, prevedel Lojze Bratina (opomba prevajalca)).
"... o tem molčimo, kot molčimo o vseh bistvenih rečeh - pogovarjamo se o pomembnih zadevah, računih, zabavah, politični situaciji, pomanjkanju denarja, toda o čustvih, strahovih in sumih se ne pogovarjamo, to ni seksi, ni prijateljsko, je uvod v gnitje in propadanje. Molk je zlato."