Ponekad se čini kako se samo iskrena emocija isprečila i kako se pesma predala toj niti, inače bi se skotrljala u banalnost. Pokatkad je nit nedovoljno jaka, ali češće je nosiva i istrajna da može po(d)neti značajno teži teret stihova - i potežeg čitaoca. A sâm se u kratkoj periodi(sic!)ponovo sklanjam iza onog što em nije (lako) proverivo, ako je to uopšte moguće proveriti, em što se pojedinačno ili oseti ili se ne oseti: iza iskrenosti i vere u iskrenost. [Izgleda da neosvešćeni Bogi Popović izbiva iz mene - šta fali?! - uz po koju taulotogiju usput...]
Dobro, a na koji način (se Vitomirka Trebovac ne plaši da upravo tako) zavređuje poverenje? Stihov(a)nom jednostavnošću i onim što bi se moglo nazvati gradskom naivom. Otvaranjem i pripuštanjem u intimu - osobito njenu pa sasvim našu. Nerazmetljivošću sobom i vlastitom lirskom topografijom. Jednakim disanjem pesnikinje i lirskog subjekta. Ravničarskim (s)trpljenjem i osećajno proticajnom reljefnošću. Ljubavlju prema "Romanu o Londonu" koji u nekom trenutku spasava život. Jednakim disanjem čitaoca i lirskog subjekta. Retko pogrešivim ritmom u izmeni i suprotstavljanju osećanja. Time da, i kada opsujem, i kada se ogolim, i kada se angažujem, i kada se raznežim, i kada sam rezignirana, i kada verujem u ljude, i kada sam duhovita, i kada..., ja se ne pravim, nego ničem. I da to što čitaš, bude samo to što jesam. Inače se nit tanji i puca.
Ova predivna zbirka poezije napisana u modernom stilu, bez interpunkcijskih znakova, obiluje motivima svakodnevnog života.
Ljudi na ulici, vijesti, prošlost, vožnja biciklom, dani pored rijeke, ljubav, bliskost, smrt, nižu se u stihovima koje najčešće čini samo jedna riječ, i tako teku poput bujice, sve snažniji, da bi se na kraju prosuli u milion kapljica koje prigrle čitaoca, pruže mu utjehu i pokažu koliko je život ponekad teško lijep.
najslađe jedem dok čitam i najbolje čitam dok jedem a volim i pored mora danima bez prestanka kad sam tužna ili izneverena. roman o londonu mi je spasao život za hamsuna sam se udala zauvek zgodno je i kad nekog čekam onda pesma na brzaka na trgu dok se ljudi sapliću o mene dikensa sam čitala samo u kadi pušila sam tada i jedva sam videla slova od vlage i dima a za put biram mali format meki povez i nešto setno malo čitam malo gledam kroz prozor onda dok pečem palačinke da ne stojim džaba kraj šporeta dok se vozim autobusom kad sam ljuta i neću ni sa kim kad sam romantična i volim naglas bernhard u svakoj prilici moja familija to su knjige davićemo se do smrti i nema poente ova pesma može u nedogled disanje i čitanje.
Kakvi su to samo stihovi! To su čitavi prepleti emocija koje će vas obuzeti dok budete uranjali u Vitomirkin svet: na prvi pogled čudan, a zapravo surovo istinit. I plakaćete i smejati se i biti ludi od zaljubljenosti i želeti da ostatak života provedete ispod ćebeta, pokriveni onako preko glave. I bićete zahvalni na svemu što imate, na svemu što vas okružuje, što vam pruža mir...
Ovo je bez sumnje jedna divna zbirka poezije, vjerovatno jedna od boljih koje sam čitala ove godine. Izbor tema, pristupačnost i savremenost jezika i samih tema i motiva, perspektiva iz koje se piše... Evo i nekoliko stihova (istina, izvučenih iz konteksta), da ne bude da pričam samo onako:
"a sve vreme sam mislila dok smo hodali da je najtužnije u smrti ne sama smrt već sunčan dan naspram mračne rake"
"ali nema krpljenja ne možeš pokrpiti rastureno dete nikad"
Više tužna, sjetna i razdorna Vitomirka u ovoj knjizi, više teška, više bolna! 4⭐️, samo jer sam prvo pročitala Dane punog mjeseca, koji su ostavili jači utisak na mene i misao da će sve biti u redu, za razliku od ove knjige u kojoj više imam osjećaj besmisla života!
možda nije baš čista četvorka, ali jeste me na momente dirnula
nisam ja neka publika za poeziju, ali volim da po koji put godišnje presečem sa jednom zbirkom pesama i ova je stvarno bila jako lepa (posebno u onim odeljcima o starosti i bakama i dekama i mamama i detinjstvu. tu je sijala!)
prelepo, nežno, toplo-vetrovito, bolno, sretno, sva osećanja, sve drveće sva deca i svi bicikli u Vitinoj poeziji .... ''a danas mi se čini /mogla bih poludeti / od mirisa lipe / samo ako se opustim / i uopšte / potrebno je stalno / vežbati život / vežbati život ''
subotom ujutru je tako mirno i to je najlepši dan u knjižari neko lenjo otvara vrata dobro jutro džez se jedva čuje kad podignem glavu jedna knjiga kaže usamljenost je čudnovata
Retko, baš retko pišem svoj utisak o knjigama. Ali ovoga puta osećam potrebu za tim. Knjigu sam kupila juče na Sajmu u Beogradu, i počela da je čitam onako "usput", jer sam imala nenadanog viška vremena.
Nakon prve pesme, bilo mi je jasno - ovo je knjiga koja se čita polako. Pročitaš jednu pesmu, pa zaklopiš stranice, pa je lagano "variš." Razmišljaš o pesmi, boriš se sa sopstvenim (o)sećanjima koje je podstakla i izvukla na površinu. Nekad i ona za koja nisi ni znao da ih i dalje imaš.
A opet, pesme su toliko lepe da nisam mogla da prestanem. Nisam mogla polako i jednu po jednu. Čitala sam jednu za drugom, halapljivo i nezasito... I dovršila knjigu u istoj večeri.
Osećala sam se kao kad prebrzo popijem mnogo dobrog vina. Pa mi se vrti u glavi, zuji u ušima, pucam od ljubavi, tuge, sete i svih mogućih i nemogućih emocija. Smejala bih se, i plakala, i plesala, i grlila ljude koje volim, sve odjednom.
Možda jesam dovršila knjigu u jednoj večeri, ali ovo nipošto nije zbirka koja se čita samo jednom. Planiram, kao i dobro vino, da je konzumiram još mnogo, mnogo puta. Ali lagano, umereno, sa uživanjem i sa dovoljno vremena da cenim njenu lepotu i kvalitet.
Vitomirka Trebovac piše u ovoj zbirci o svojoj bolesnoj majci, i o toj posebnoj vrsti usamljenosti ljudi koji deo života provedu u inostranstvu, o čitanju i o sećanju, o ljubavi, i, naravno, o svem tom drveću, deci i biciklima.
Mnogo mi se sviđa kako ređa kontrastna osećanja - gledanje izrešetanih kuća na putu do mora, ili uživanje u kitnjastim ukrasima i zelenoj travi na groblju. U nekoliko stihova pesme prelaze od teških u lake i nazad. Koristi interpunkciju na interesantan način - povremeno, stih se može čitati i kao poslednji deo niza prethodnih stihova, i kao početak sledećeg niza stihova. Piše na način koji je lak za shvatiti i za identifikovati se u naratorki. To dovodi do toga da ponekad upadne u opšta mesta, ali ne previše i ne dovoljno da naruši utisak.
Lubenice, Dunav, bicikli, poezija, šta će čoveku više. Jedva čekam leto.
danas je bila veoma dosadna kišna nedelja, pa sam dohvatila ovo malo remek delo koje mi već duže vreme stoji na "want to read" polici. imam sreće što nikog nije bilo oko mene da me vidi kako se raspadam i kako svaki deo mene ostaje tu na stranicama.
Ne razumem i ne osetim svaku, ali ona koju prepoznam, ona koja mi je bliska instant mi se ureze u dusu. Zauvek cu citati i hvaliti nase devojke!❤️
“… i pomislila sam - opet ja jer sve zene su u meni kao sto su i svi muskarci sve drvece sva deca svi biciklu u meni kao sto je poezija u meni i zacini orijenta ljuti i neprihvatljivi evropskom zelucu u meni su svi brodovi sto idu na sever i topli vetrovi sa juga sva sreca sva tuga sveta u meni je sve u svemu sam ja amin.”
Ne ��itam poeziju, ali kad je pročitam, onda padnem na dupe i kažem da je od sada čitam. Lepši uvod u poeziju nisam mogla da zamislim. Hvala Ireni na poklonu sa Fijuk bazara jedne prolećne večeri u Beogradu ❤️ Hvala Vitomirki na poklonima koje će drugi od mene dobijati.
„ta lipa najvise od svih u ovom gradu mirise za mene“
„ALTER EGO u meni je jedna suma i samonikle lipe kroz stomak mi protice potok u glavi mi je zbunje a u sakama sipak kad podignem glavu hrani me sunce kad legnem zagrli me zemlja ovo sto kao zivim idem na posao kuvam i plivam razgovaram sa ljudima i trudim se da budem.
sve je to uzaludan posao kaze ova senica sto peva mi u grudima.“
„BICIKLIRANJE KROZ ZIVOT
biciklom se mozes voziti kroz jednosmernu ulicu u suprotnom smeru i mozes prelaziti na crveno voziti bez ruku zvizdati okolo mozes imati nekog na paktregeru ko ti drzi torbu ili te stipka dok vozis mozes proci dok svi stoje i mozes proci gde drugi ne mogu na biciklu se moze svasta moze se recimo i lako tugovati jer vetar brzo osusi suze.“
„i topli vetrovi sa juga sva sreca sva tuga sveta u meni je sve u svemu sam ja amin.“
Ne secam se kada me je neka knjiga ovoliko pogodila...ne mogu da se sakupim...i ja sam imala neku sa kojom sam bila van svih kategorija. Koliko divnih, prelepih emocija...izgubila sam sve reci...
kad se noću vraćam kući nebo je zvezdano i mirišu lipe legla bih na livadu i tu bih umrla da ne zažalim setim se babe i dede oni ne bi razumeli tu prepotentnu dekadenciju rešim da živim i onda jutro donese novu sliku.
‘o čitanju’
najslađe jedem dok čitam i najbolje čitam dok jedem a volim i pored mora danima bez prestanka kad sam tužna ili izneverena. roman o londonu mi je spasao život a za hamsuna sam se udala zauvek zgodno je i kad nekog čekam onda pesma na brzaka na trgu dok se ljudi sapliću o mene dikensa sam čitala samo u kadi pušila sam tada i jedva sam videla slova od vlage i dima a za put biram mali format meki povez i nešto setno malo čitam malo gledam kroz prozor onda dok pečem palačinke da ne stojim džaba kraj šporeta dok se vozim autobusom kad sam ljuta i neću ni sa kim kad sam romantična i volim naglas bernhard u svakoj prilici moja familija to su knjige davićemo se do smrti i nema poente ova pesma more u nedogled disanje i čitanje.
‘kuza, dobri duh grada’
ponekad me rastuži to što umiru dobri duhovi gradova svi oni starci što ih srećem pred knjižarom s upornim manirima i gegom u džepu koji nose šešire iz prošlih vremena i demode karo kravate šta čitate danas gospođice, sigurno ne sveto pismo? ili da vam ispričam novi vic? ili moja unuka spetljala se sa jednim gilipterom i taj joj kupuje duvan, zamislite koja svinjarija! onda bakice što uvek utorkom idu na frizuru a tek petkom na igranku u dom penzionera dušo, da li si udata, ako nisi - nemoj! ili ja sam lično sa Kišom sedela, kakvi su tad ljudi bili! i mnogo onih koji pamte daleko i pričaju o tome na način koji vise ne postoji.
sve me to ponekad rastuži i čini mi se da ce kraj kad oni umru, jer ovi tipovi što dolaze i češu jaja dok pričaju sa mnom ne obećavaju mnogo.
‘dance floor’
na hodniku mirišu kolači ali kod nas više nema vremena za nežnost nekad smo crtali sunce u desnom uglu papira sada su gore avioni koje ne vidimo i ne čujemo pretnja tišinom da li se plašiš rata? i ova epoha je samo epoha a ljudi su samo ljudstvo stara priča iste žrtve i po koji podijum veliki plesni podium da igramo dok ne padnemo.
‘raspust’
baba kaže da vreme leti posle tridesete ali da to i nije neka šteta što brže prođe to bolje ne vidi ona život kao nešto izvanredno. sa tom mišlju sedam na bicikl (predratni, sa šipkom, ogroman i zardao, ne dopirem nogama do tla) i krećem ka reci. ponela sam knjigu usput kupujem lubenicu nosim je u korpi i čitav dan jedem, plivam i piškim u vodu. reka je samo moja. uveče se vraćam u selo baba se brinula da se nisam udavila kažem pojela sam celu lubenicu i pročitala celu knjigu dan je brzo prošao noge su mi prijave od prašine zaboravila sam sandale na reci ali nije mi žao bilo je izvanredno.
Slučajno sam je uzela sa police i krenula da je listam pre nekoliko dana. To se završilo tako što sam pročitala svaku pesmu, neke i više puta, razmazala mi se maskara od plakanja i zaista sam čitajući ovi zbirku prešla neki put, koji ne mogu sada da opišem. Možda ću kasnije umeti.
Jelena, hvala ti što si mi je poklonila za rođendan. Uvek pogodiš šta će mi se svideti i jako sam ti zahvalna na tome.
možda i ne treba pisati o starosti i o tome kako sam te kupala i kako si se stidela jer ti dodirujem propalo telo i pegavu kožu oborenog pogleda nemoćna iznenada pričala si kako su ti stopala bila mala i ljupka a pogledaj sad treba umreti ali ni to nije tako lako i dok si mi govorila iznenadio me je miris zarezane olovke nekad iz detinjstva vidim sebe, odjednom sedim u klupi, režem, ali srce ispada onda se setim da su i moja stopala danas mala i ljupka to mi je od tebe pomislim zatvorim vodu tvoje koščato nejako telo moja baba devojčica možda ovo i nije pesma o starosti.
‘živeti danas i uvek’
jedna žena ubijena je u gazi pokušavajući da spase palestinsku kuću imala je 23 godine umrla je i to je nama danas usputna vest dok kuvam ručak u ušuškanoj kuhinju do mene dolaze reči sa radija ubrzo zatim džingl veseli glasovi najavljuju da se život nastavlja bez obzira na smrt madona peva justify my love peku me oči od luka nervira me tup nož otvoriću širom vrata terase jer iznenada mi treba vazduha i onda se buka sa ulice meša sa glasovima iz radija bespomoćni sedam na klimavu stolicu i više nego ikad osetim kako je klimava kako je klimavi držim nož u ruci i žao mi je te devojke žao mi je mene žao mi je svih jer klimavo je.
‘stanje je stabilno’
prvo u levom džepu stiskam tvoju sliku dok hodam gradom kad zvoni telefon plašim se stanje je stabilno šta ti uopšte znači zamišljam te ležiš otečena u toj sobi juče sam otvorila taj orman i zabila glavu u haljine i kostime mogu da prizovem miris tvoje kože u svakom trenutku i način na koji hodaš sitne žive šake koje su sad izbušene svim tim dodacima koji ti pomažu da živiš peti dan kasnije u gužvi odem u wc ljubim tvoju sliku vratim se u dim i ljude povraća mi se od bola molim te preživi da mi budeš mama da ti budem mama.
Ne znam zašto sam ovoliko dugo čekala da se upoznam sa poezijom Vitomirke Trebovac. Prvo što me je privuklo je definitivno sam naslov zbirke, ali riječi unutar nje.. One vam šapuću, dijele zagrljaje i pozivaju vam emocije na površinu. Suze su mi krenule u par navrata. Sigurno ćemo se družiti opet, Vito!
Не знам да ли и ви имате књиге које се грле, које се не испуштају из руку, ово је једна од тих књига на мојим полицама. Ово сунце од књиге сам добила од мог вољеног, прочитала сам је у једном даху, дивноћа!