Knjiga Prsa u prsa pouzdan je vodič kroz naplavine i događaje “koji su stizali na otok i uporno ga ostavljali osamljenim”, ali istodobno i nama čitateljima-turistima, nama s kontinenta, izvan ruba mora – ostavlja dovoljno mjesta za ushit, zabrinutost, ali i drukčiji odgovor. Čitatelj knjige Prsa u prsa motren je i zahvaćen kao onaj koji dolazi, uznemirava, mijenja, troši i uzima s valutom, putovnicom u džepu mnogo toga zdravo za gotovo. Nije gotovo, počelo je, i promjene koje su na djelu dotiču u prizorima i kadrovima ovih tekstova i onoga tko ih ispisuje i onoga na koga se odnose. Riječ je o knjizi zaokruženih priča, eseja, o literarnoj igri složenoj od prostora i prolaznosti. Vremena koje definitivno nestaje i koje tek u tragovima zatječemo, kao što zatječemo i sebe: na trajektu, u moru.
Riječ je o tekstovima u kojima progovara, govori, grinta i prigovara zajedničko “mi” novom (rječniku) poretku održivog i neodrživog razvoja. Prostor pisanja knjige naizgled je otočna soba, soba s mirisima, pamćenjem mora, soli i ribe, ali njezina je važnost u prisutnosti čovjeka, ribara, muškarca koji ispisuje ono što se na njegovoj koži utiskuje, tetovira. Prsa u prsa angažirana je i nedvosmisleno pisana knjiga u obranu otočnih, dakle ljudskih vrijednosti, kvalitete života i, istodobno, literarni dnevnik nestajanja jednog svijeta u osvitu robovlasničkog turizma.
Prsa u prsa zbirka je novela, kratkih priča ili bolje rečeno crtica nastalih prepričavanjem događaja iz prvog (autorovog) lica. Ono što ih povezuje je sam narator, ali i lajtmotiv, otok Vis. Sama građa zbirke kroz mnoštvo likova, veoma specifičnih događaja te, najposebnije od svega, autorovog pogleda i komentara tih događaja i likova prikazuje problematiku, ali i ljepotu, života u i oko otoka te života otočana koji su vječno obilježeni time da na neki način otok nose u sebi. Dok ovo nije prva zbirka ovakve tematike, ističe se iznošenjem promijena jedne male zajednice zahvaćene u valu globalizacije, modernizacije i prije svega, sve veće turističke izloženosti. Crtice nikako nisu namijenjene isključivo jednoj grupi ljudi poput stanovnika izoliranih zajednica ili stanovnika otoka, makar to bio i Vis, dapače, posebna mana, a ujedno i vrlina svake priče je što je nijedan čitaoc neće shvatiti na isti način, odnosno pronaći će njenu vrijednost i poruku (kojima djelo obiluje) u nečem drugom. Jedina zamjerka djelu je što nakon nekoliko desetaka stranica postaje malčice predvidljiva u smislu ponašanja svojih likova u određenim situacijama, međutim i to je dio njene posebnosti, što svakom rečenicom biva ono što i treba biti, zapis jednog malog pučinskog otoka koji u sebi sadržava plača i smijeha koliko bi stalo u 20 ovakvih knjiga, plača i smijeha savršeno preslikanog, bez zadrške ili primjesa, na svaku stranicu Prsa u prsa.
“Evo, nakon tri mjeseca malo smo zastali da uhvatimo zraka i da još jednom zaključimo kako smo i ovo ljeto prepustili drugima i još se dobro potrudili da im bude onako kako je nama bilo kad smo bili mali i sami. I ne pokušavamo se oprati od dima i pare i svih onih nepoznatih mirisa i krema koji su još u zraku, jer nastavak slijedi, i svake je godine sve duži, kao da smo mi to tražili. Što se nas tiče, najradije bismo da sva ova pompa i promenada traju dvadeset dana, kao u dobra stara vremena, i da se svi sretno vrate tamo odakle su došli, a nas da ostave na miru, da i mi uhvatimo malo boje i radosti. Sjedimo na svojoj šentadi i pitamo se jesmo li sretni i zadovoljni ovakvim životom, nakon što su nam svi ovi bjelosvjetski ljudi i gospoda došli pokazati kako se zapravo uživa.”
Probably the first book I decided not to read till the end. Not sure whether he's trying harder to make his own people look more stupid than they are or make everyone else look more shallow... Some scenes are true to the letter but constant repetition of the theme is honestly quite tiring.