4 brave

by Željka Horvat Čeč

Naslov knjige 4 brave vrlo precizno naznačuje o čemu se u knjizi radi. Iza 4 brave mora da je dobro zaključana neka trauma. Broj 4 iz naslova sugerira da se radi o najtežoj vrsti traume, jer je iz djetinjstva, iz doba kada se brojevi još pišu znamenkama.

4 brave donose priču djevojčice, infantilne pripovjedačice kojoj se u pisanju još miješaju standard i dijalekt, čija je sintaksa jednostavna…, o njezinu odrastanju i školovanju od prvoga do šestoga razreda, u međimurskom selu, u razdoblju 1991 – 96. Njezina „krivnja“ je u tome što ne ide na vjeronauk kao sva druga djeca, te što su neki članovi njezine obitelji bili članovi Saveza komunista, baš kao i dobar dio Hrvata prije toga doba presvlačenja uvjerenja i nove gorljivosti.

Knjiga sadrži i nešto dirljivog i prijetećeg dokumentarnog materijala, školskih sastavaka, izrezaka iz novina, „pisama smrti“, koji pokazuje stanje ugroženosti i praksu ugrožavanja.

Ova knjiga je zapravo nešto kao Velika bilježnica Agote Kristof. S tim što je 4 brave napisala Željka Horvat Čeč, ime koje više nećete zaboraviti.

Genres: Fiction, Read For School

136 pages, Paperback

Published January 1, 2016

About the author

Željka Horvat Čeč rođena je 1986. u Čakovcu. Objavila zbirku priča Kauboj u crvenom golfu, zbirke pjesama I zvijezde se smiju krhkosti i Moramo postati konkretni (finalista nagrade Kamov; Booksin izbor 6 najboljih knjiga objavljenih u 2015. godini). Uvrštena u antologiju mladih pjesnika regiona Meko tkivo i dobitnica je nagrade Ulaznica 2013. godine. Pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Živi u Rijeci, organizira književne tribine Pisac i građanin, a za 2016. priprema knjigu proze radnog naslova Crtice sa sela, bez svinje.

Reviews

[Daniel Radočaj · Rating 4 out of 5]

1. Naslov previše podsjeća na film „4 sobe“ s kojim, srećom, knjiga baš i nama previše veze.
2. Tematski, nešto između Kose posvuda i Hotela Zagorje.
3. Ne znam zašto knjiga nije predstavljena kao dječja?! Ako bi se izbacile dvije-tri prisutne psovke (ne nužno) tekst bi se vrlo opravdano mogao okarakterizirati kao „junior-biblioteka“; npr. I „dnevnici“ Adriana Molea obrađuju, često, ozbiljnije teme od „ustaša & četnika“ pa su uvršteni u dječju literaturu. Dodatno u prilog „dječjeg“ idu i popratne „ilustracije“ (točnije, novinski isječci, preslici školskih bilježnica…).

4. Knjiga je strukturno i tematski simpatična, nešto kao dječja knjiga za djecu i odrasle. Vrijedi je pročitati. Svaka navedena zamjerka ne ide autorici već uredništvu.
5. Pohvala za dizajn naslovnice!

[Vanja · Rating 5 out of 5]

Odrasli mogu dati mnoge interpretacije događaja, ali istina je da ne mogu prenijeti prave doživljaje onako kako to vide djeca. "4 brave" upravo je takva zbirka isječaka, kratkih impresija događaja djevojčice u malom međimurskom selu u razdoblju od 1991. do 1996. Teško joj je i vidi da se (uglavnom) djeca prema njoj ponašaju drugačije ali ne shvaća potpuno zašto. Zato što su im doma tako rekli, pa nisu djeca sama na to došla. A zašto su im tako rekli? Njena je obitelj "nepoželjna" jer su u Jugi bili u Partiji i nisu vjernici. Ali, došao je rat, i stvari su se okrenule. Partija i nevjera više nisu poželjni. "Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gore ustaje." I oh, kako samo ustaju. Dječje oči donose činjenice i čuđenje, dok je na čitatelju da tekst dobro iščita i shvati što se tu zapravo događa.

"Jovica" mi je bila nekako najdraža i najsnažnija pričica.
"Išao mi je na jetra taj Jovica. Evo promijenio je ime i sad je sve u redu. Htjela sam mu reći pa pička tebi materina, zašto tebi ne govore komunjara i ne crtaju križeve po čelu, Srbine jedan. Ali nisam. [...] Jovica je imao plavu kosu, pjegice na licu i malo krivi nos. Sve je to nevažno ako si svake nedjelje na misi i ako daješ novce za crkvu."

Djevojčica Željka se svim silama želi uklopiti, u toj mjeri da odluči odlaziti na vjeronauk i krstiti se, pa i promijeniti ime kako bi od sebe odagnala riječ "komunjara".

Osim samih zadrikivanja, djevojčica se dotiče tema odnosa u obitelji, prijatelja, škole, rođaka, običaja na selu. Najdraže mi je bilo kada je spomenula kako su pravili pištolje od dasaka, kvačica i čepova, staklenke u koje su lovili skakavce i onaj plastični duh... Kakav povratak u 90-e! I sve je to tako vješto ispričano, tako potresno a opet dječje naivno, da ostavlja dojam kao da joj se to stvarno dogodilo, kao da su to autobiografski zapisi. Vjerujem da barem nešto predstavlja stvarnu bazu za ovo djelo (ali nadam se ne baš sve).

"Kažu da se možeš na svašta naviknuti. Mara jaže da se Jula navikla da je Feri tuče. Nju valjda njegove šake uopće više ne bole."

"Nasmiješeni ljudi odlaze u Njemačku a nama ostaju ovi nadrkani koji brzo hodaju po bolničkim hodnicima i klepeću klompama."

"I kako se sad to broji? Uče li Srbi u školi da umru za domovinu i idemo li onda u isti raj? Ili dovojeno da ne bude i u raju rat?"

[Maja · Rating 5 out of 5]

[4.5.]
Kompleksna u svojoj jednostavnosti