Izgleda da je od samog bremena čovečnosti,jedino teže to breme nositi u tuđini, u samoći, hladnom sivilu, beznadežnom crnilu, predgrađa u Londonu, ili nekom drugom, blještećem evropskom glavnom gradu, nebitno je.
Utoliko je tužniji ovaj roman kada se čita sa znanjem da je ovo bila svakodnevnica Miloša Crnjanskog koji je sa svojom ženom Vidom otišao u London, zbog neslaganja s jugoslovenskim komunističkim režimom. Jedan od najvećih intelektualaca prve Jugoslavije, oteran, prognan, u tuđini.
Do samog kraja sam se nadala nekom obrtu, srećnom kraju za Rjepnina, koji mi je, i pored toga što objektivno nije neki bogzna koliko dobar čovek, neverovatno prirastao za srce, budući da sam poslednjih mesec dana čitala ovo i, spoznavši svu njegovu tugu i osećaj samoće, osetila da ga poznajem lično. Ovo mi je drugi put da čitam Crnjanskog i sve mi se nešto čini da je tražiti srećan kraj u njegovim delima, samo jedno puko traženje igle u plastu sena, u moru neraskidivih slamanja srca čitaocu...šta ćeš.
"Zvona zvone iznenada. Dockan je za ma šta. London će, jednog dana, opet biti očišćen, opran, neće više biti u ruševinama; biće i proleća u njemu, biće i veselja, ali ne za nas."