Podeljen na petnaest poglavlja, kao svojevrstan dnevnik u petnaest slika, "Tiho teče Misisipi" zaokružuje priču o jednoj državi, stoleću i ideji, nudeći nam poražavajući intimni bilans njihovog kraja. U prozi se prepliću istorija i intima, lično i ideološko. Pisac nas uvodi u živote marginalnih, neimenovanih i nevidljivih aktera, u kraj jednog veka i raspad jednog društva.
Vladimir Tabašević (1986) rođen je u Mostaru pod punim imenom Bošnjak-Tabašević Vladimir, od oca Hrvata i majke Srpkinje. Uoči građanskog rata na prostorima bivše Jugoslavije, sa majkom prelazi u Beograd. Učiteljica mu u prvim razredima osnovne škole samoinicijativno iz imena briše očevo prezime Bošnjak. Autor je knjiga poezije Koagulum (2010), Tragus (2011), Kundak (2012) i Hrvatski kundak (2014) i romana Tiho teče Misisipi (2015). Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč (prezupc.com). Živi na periferiji Beograda.
Opasno je Tabašević talentovan. Ali kao što je to često slučaj sa talentovanim, pa još i inteligentnim bićima, biti „opasno talentovan” nije samo privilegija, već i opasnost po sebi i to ne samo zbog (ne)ispunjavanja očekivanja, već i zbog tereta dara. Dodatan problem je ako se neko drži gordo jer se onda ubija svaki mogući napredak. Čini se, a voleo bih da ovde grdno grešim, da je Tabašević apsolutno nezainteresovan za bilo kakvu vrstu korektiva i da svaki savet unapred baca u koš za otpad. Umesto saradnje, pa i zajedništva, što da ne, i sa urednicima i sa čitaocima, on inokosno provocira, bode, pršti, šišti dok ga je, tobože, baš briga što je druge briga za ono što on radi. I to bi nekome moglo da deluje kao sasvim zadovoljavajuće neproblematično – jer pisac nije ni sebi ni drugima dužan da dođe do ičega, on, štaviše, ni ne zastupa sebe, već, ukoliko želi, daje šansu svom tekstu da živi. Zato je ogromna razlika između toga da li neki tekst postoji u rukopisu ili je publikovan – u prvom slučaju moguća je ušuškanost, dok je u drugom izloženost nužna. Objavljivanje je ulaženje u javni prostor, a javni prostor povlači sa sobom i svojevrsnu odgovornost poteklu iz same činjenice javnosti. Ne mislim ovde na angažovanost, koliko na dužnost prema svom tekstu, za koji gotovo uvek postoji mogućnost da bude bolji, naročito ako možete nešto što retko ko može – da ujedinite prepredeno, oporo i praskavo pisanje, da izložite i ukrotite golemi jezički rusvaj, vratolomno vrištite, tepate i ponižavate haos teksta. Tabaševićev tabadžijski lirizam je od retke sorte i treba da bude i shvatan kroz pesničke, ne prozne aršine. Ko traži prozu ovde, mora da bude razočaran, a svi oni koje raduje događaj-u-jeziku, radovaće se, jer čak i neumerenosti, neusklađenosti i jezički promašaji „Misisipija”, mogu da ushite. Ovo je, dakle nesumnjivo, lirski roman, sa značajnim postekspresionističkim nanosima, gde su sveži jezički obrti i paranoidni narativni tokovi u komšiluku sa popkulturnim intertekstom, seksualnom frustriranošću i traumatičnim autonarativima. Na jednom mestu i šamari i suptilnosti i nešto što vrvi od želje za novim i rizik od uvlačenja od manirizma. A opet, uprkos svemu tome, kao da se baš u ovom romanu prvencu nalazi nešto vrednije od ostala dva. „Zabluda Svetog Sebastijana” ima sjajne momente, čak izuzetne, ali „Tiho teče Misisipi” poseduje neku jedinstvenu energiju, koja se samo u tračcima kasnije prepoznaje. Vrlo mi je zanimljivo kako Jasmina Ahmetagić, na primer, tvrdi da je Tabašević najbolji roman „Pa kao” – koji mi se, nakon čitanja sva tri, čini najslabijim, i o tome je napisala i jedan fin rad u svojoj knjizi o paranoji u književnosti.
Osim vašara jezika, naći će ovde neko i zamagljujuće, ali i vrlo zanimljive stranice o nacionalizmu, maskulinitetu, mahnitostima, ljubavi, porodici, nepripadanju i, uvek, muci. Jezik je jedini put da se muka preskoči.
Inače, iskrsla mi je ovde fascinantna tema za istraživanje – hronotop plaže u srpskoj književnosti: od Toše Manojlovića (Centripetalni igrač), preko Andrićevih pripovedaka (Žena na kamenu), do Tabaševića, svašta se tu može naći i kazati. Naravno, treba razgraničiti plažu i obalu, o obali ima mnogo više reči, ali plaža je specifičniji prostor nego što bi se to nekome moglo učiniti i to ne samo sa knjižne strane.
Vladimir Tabašević je mladi pisac koji drugu godinu zaredom stiže do užeg izbora za Ninovu nagradu. Da to nisam znao, ne verujem ni da bih se zainteresovao za njega, a iskreno me je začudilo što je Tiho teče Misisipi bio u užem izboru prošle godine.
Što opet ne znači da je roman loš. Na svega 120 stranica, Tabašević piše o urušavanju porodice i države, neprekidno obigravajući oko velikih tema, ali ne uspevajući da poentira. Pripovedački stil je zanimljiv, podsetio me je na roman Bezumlje, što znači da su rečenice duge, često i preko cele stranice, bogate metaforama i pesničkim slikama. Povremeno se u njima ukaže neko pametno zapažanje ili poređenje, ali u opštem narativnom haosu, brzo se gube i padaju u drugi plan.
Roman nije ostavio naročit utisak na mene, prosto se našao na listi pročitanih knjiga, pa se zato nadam da će Pa kao biti drugačiji.
i misisipi i pa kao su genijalne knjige, obe sam proplakala i čitala u dahu. ako nešto volim u prozi to je dobra poezija, a ovo je više od dobre poezije-proze. i priča o jeziku, i priča o muško-ženskim zapetljancijama, o još zapetljanijim čvorovima porodice, o kvascu nacije i, pre svega, priča o jugoslaviji, a da se nijednom ne pominje jugoslavija, potopljena valovima zajedno sa onim koji je pokušavao preplivati misisipi zbog ljubavi. a na književnom nebu potopljene jugoslavije vladimir tabašević je za mene i pisac i spisateljica broj jedan!
Не знам шта ми је са овим експлозивним метафорама, али књига је минско поље! Сулуда и прегуста, концентрација емоција по реченици је једва издржива. Луцидна. Метафоре су хаос и то гомилање значења и играње језиком... Не знам како бих оценила пошто ми сензибилитетом није баш блиска, али ме је разбуцала, буквално су овде речи као сачекуше.
Kilometarski kadrovi ispresecanih dugačkih, neretko baš dugačkih rečenica koje gutaju strane i nemaju tačke. Bogate, lirske, samopouzdane, tek ponekad preko granice potrebnog, čitaju se u dahu ili se ostave odmah. Introspektivna mapa razbacanih sećanja pomalo izgubljenog glavnog aktera, introvertni vrišteći dnevnik samopriznanja, porodičnih trenutaka, ličnih promašaja i pogodaka junaka koji to nije. Predvečerje raspada jedne države, jednog sistema, jedne porodice i možda jedne ličnosti. Emotivno naglašena bez viška patetike, sa preokretima koji prijaju, sa iščašenošću koja grebe, sa početkom koji se pamti na plaži nekog mora, i sa krajem koji boli lepo i tromo. Roman kojeg ću zauvek, kao i većina čitalaca pamtiti po tome što je Suncu dao lično ime, i što ga je sa tim imenom popeo na potpuno novi književni nivo.
Prema prozi Vladimira Tabaševića teško je biti ravnodušan. Ona vam se ili svidi na prvu loptu, i onda uživate u stilskom i jezičkom oneobičavanju i sugestivnom pripovedanju, ili vam se ne svidi uopšte, zbog čega je kasnije doživljavate kao pretencioznu i diletantsku, a njegov jezik kao bulažnjenje s uma sišavšeg. Meni se, recimo, svidela. Prvo sam pročitao "Pa kao", pa onda "Misisipi" i mogu bez dvoumljenja da kažem da mi se ovaj potonji, iako je zapravo on objavljen prvi, čini boljim. Nekako je kompaktniji, celovitiji, zaokruženiji, višeslojniji i jezički mnogo efektniji nego "Pa kao". Priča kao priča nije ništa posebno, ali mi se čini da je autor i imao želju da ona ostane u drugom planu, a da u prvom bude struktura samog teksta. Usuđujem se reći da je Vladimir Tabašević poetički prilično osvešćen autor i da će svoju najbolju knjigu tek napisati.
Denijevo detinjstvo ili bilo čije, šta ono vredi u trenutku kada nema sa kim da se igra, pridržava lastiš, tapše u ritmu Mirno teče Misisipi, skakuće sa dečacima i devojčicama, iako su one previše jake jer brže rastu, a Deni ne želi kući jer tamo se nalaze oni koji ne razumeju poentu skakanja u bazen, ili more, da je tu jedan ceo proces,a ne samo taj skok, ima tu i uma i podrške, vežbe, unošenja sebe i učenja i sebe i svega tu ima, i on Romano je znao sa puno pažnje da ga podržava dok je skakao u bazen, on Deni, dok je, on Romano, radio kod gospodina P., i posvećivao mu svu očinsku pažnju, darivao ono što ne zavisi od novca ili ugleda, već od ljubavi i umeća, i znao je da poklon znači sve, jer ako ga nema onda nisi ništa, i samo jedan skok, onaj kaskaderski, na pravu stranu, iako u filmu jaše za Turke, a nije Turčin, a vodi se kao Srbin, a nije Srbin, ali sve to nije važno, važan je njegov osmeh kad ugleda poklon i on pada i dok pada, prolazi život na ono leto kada je Deni bio samo klica i embrion u Dininoj dubini, i dok je Ludić, orator i doktor u pokušaju, prijatelj i onaj koji vreba iza ugla na nestanak Romanovog osmeha i radosti zbog iznenadne klice koja se zakačila, onaj zbog koga igre traju dugo i ne ide kući, ali dečak ne bira da li će osmeh devojčice koja ide u Kanadu ili Romanov osmeh biti osmeh života, ili će sa radošću poleteti u zagrljaj naših kavgi hiljadugodišnjih, koje nose boje krvi, u sukobima koji se protežu preko sukoba prikazanog u filmskom sukobu u kome Romano zbog poklona lepo pada, nežno, da ne upropasti nešto, i stigne da kupi poklon i stigne na vreme i zbog koga ni sada, a ni tada nije stalo vreme, iako je i tada, kao i sada neki dečak ostao bez osmeha jednog oca koji nije imao dukate ili položaj u službi, ali je bio sve u očima jednog dečaka, ali reditelj, ili bog, je rekao kroz usta Fredi Merkjurija Show must Go on, i život je nastavio dalje.
Zadovoljan sam knjigom, prezadovoljan, knjiga je po mom ukusu, knjiga je fantastična, rečenicom, značenjem, osećanjima koje izaziva u grudima, originalnošću.
Shvatio sam u međuvremenu da me ove zvezdice nerviraju i da knjige ne zaslužuju numeričke ili zvezdaste ocena, to je apsurdno. Ne znam kako sam do sad sledio ovu poganu ideju, biće da sam bio u zabludi.
Tiho teče Misisipi je odlična knjiga, koja ima svoje nedostatke. Čini mi se da je radnja zatrpana stilom kojim je roman ispisan i da je povremeno poteško prokljuviti ko šta, kako i sa kim tu radi. Stil je poletan, progresivan, zanimljiv, i to daje romanu nekakvo ubrzanje, kao turbina koja sama od sebe ubrzava. Ima pojedinih metafora koje pomalo strče i nekako su nezgrapne.
Ono što je meni bitnije jesu osećanja koja su sabijena u jeziku i pogotovo stanje detinje nevinosti koje se provla��i kroz ceo roman i negde pri kraju eksplodira kao tempirana bomba. Oseća se neka čudna tuga koja prati sve što je u knjizi izrečeno i koja, čini mi se, i stvara neku čudnu lepotu što je ova knjiga nosi u sebi.
Mnoštvo dodirnutih tema koje se jedna u drugu pretaču, idu ka sledećoj i tako u nedogled. Duge rečenice ne dozvoljavaju vam da prekinete čitanje ako vam se izrečeno ne sviđa; prosto nakon zareza morate doći do tačke. Život, život je sadržan u ovoj knjizi, haos života, nezadovoljstvo i sreća pomešani u ljudskoj svakodnevici. Tek retko osetila sam da je preterano vulgarno, ali to je stvar ličnog ukusa. Preporuka, ali samo za uporne.
Mislim da nikada ovo ''liked it'', kako Goodreads definiše tri zvezdice, nisam mogla bolje da primenim na delo. Taman toliko. Da kažem da mi se nije dopalo, ne mogu, jer je u romanu bilo tako lepih momenata koji uspevaju da se uvuku pod kožu kao što samo dobra književnost može. S druge strane, udavih se u jeziku, u dugim - ali baš dugim rečenicama, nepresušnom toku svesti i ritmu koji ne jenjava od početka do kraja knjige, a koji sam sve teže pratila kako je moje čitanje odmicalo. Kao što napisah, dopalo mi se. Poreći ovom romanu lepotu bio bi greh. Ali sam stil kojim je napisan, makar u mom slučaju, suviše je bio gust i neprohodan da bih mogla u potpunosti da se prepustim pripovedanju.
Prvo sam čitala Pa kao, a potom Misisipi. Čitajući Pa kao, najpre sam doživela šok, pa odbijanje (praćeno upitanošću: "Šta je ovo? Književnost ili sprdnja?"), a potom sam počela da prihvatam, shvatam i da zaista uživam. Mislim da mi se Misisipi dopao za nijansu više samo zbog toga što sam već bila spremna za stil ovog autora. Odlična knjiga, fantastičan prvenac. Bravo! :)
Svašta sam čuo o Tabaševiću, a verovatno ponajmanje o njegovom pisanju. A da piše zna, sudeći po ovoj knjizi. Inače nisam previše lud za prozom koja naginje više ka lirskom, ali ovde je Tabaš sklepao odličan ritam koji tera da se pasusi čitaju u dahu, makar bilo potrebno povremeno se vratiti i pročitati ih još jednom da se razluče neke stvari.
Ovde je stil taj koji priču, inače veoma jednostavnu, izdiže iznad proseka. I nemam problem s tim, cenim svaki vid eksperimentisanja. Tabašević ume da se igra sa rečima, sa njihovim značenjem, i sa njihovim rasporedom u rečenicama, koje često zauzimaju cele pasuse. A kad se pročita prvi pasus može da se stekne slika kakav će celi roman da bude. I živo me je interesovalo da li će tu caku da gura do kraja i da li će biti uspešna, i izgurao je do kraja i bila je uspešna. Ima momenata kad je malo više nabrijan, što bi rekli mladi - edgy, i kao da je na kraju malkice izgubio nit, ako se može govoriti o niti u ovako razbacanoj naraciji, ali ipak mogu reći da sam ovim Tabaševićevim prvencem zadovoljan.
Neki delovi ove knjige su izuzetni, pojedine recenice potpuno sveze i vidjenje sveta oslikano zilet-preciznim slikama. Drugi delovi bi imali koristi od malo vise strukture, pomogli bi da ova knjiga ne bude samo umetnostpisanja-zarad-umetnostipisanja, vec i da citaoc moze lako da odgovori na vecno pitanje 'Sta je pisac hteo da kaze ovom knjigom.' Ocigledno mnogo toga, a mozda i previse za tako tanku knjigu, te se stoga nizovi dogadjaja redjaju kao kosmar koji nema previse smisla ni razloga. Uprkos tome, zboj pojedinacnih inspirativnih slika, da je ovo jedna od boljih knjiga koje sam procitala ove godine.
Vrlo je verovatno da je ovom romanu trebalo da se pristupi sa malo više pažnje, a ne u trenucima odmora između sve posustalijih napada na Novakovićkin "Johann's 501" i još uvek relativno motivisanog čitanja "Junk DNA". Tanka knjiga ne podrazumeva uvek i lake (i s lakoćom saopštene) misli. Jebi ga.
Главни јунак је дечак, младић и цео роман је написан дечјим језиком, гласом приповедача, који је и сам дечак, незрео, несрећан и зао, слабашан и бесан, који жуди за љубављу и припадањем. Овај роман је вапај и одушак некога немоћног без заштите, ко све мора а не може сам. И на крају остаје тишина у којој тихо тече Мисисипи.
Slušala sam intervju sa Tabaševićem nakon izdavanja ove knjige. Dopao mi se, mudar čovek, inteligentan, a i simpatičan... Zbog tog intervjua odlučim da pročitam knjigu. Navijam unapred za roman. Želim da bude sjajan. Želim da ostavi utisak koji je ostavio autor. Pomalo strepim da će biti suviše ...mmm... suv, intelektualan, da će me ugušiti. Ipak, to se ne dešava! Srećna sam! Iznenađena čak! Ni traga od krutosti i krtosti na prvim stranama. Dapače! Iznenađuju me i duge rečenice, uživam u tim misaonim brzacima koji traju po dve strane. Onda naiđem na divna osveženja u vidu originalnih, oštrih, poređenja! Sjajno! Radujem se jer roman ispunjava moje potajne želje... Međutim, počinje da me umara... Te rečenice, osećam, na silu su produžene. Ne želim sebi da priznam, ali sve mi postaje usiljeno, naporno. Poput mentalnog iživljavanja. Dakle, većim delom pisanje je sjajno, ali postoje delovi koji mi nikako ne prijaju jer deluju neuverljivo, iznuđeno. Poenta? Neću pamtiti ovaj roman. Tri dana nakon čitanja više nisam imala pojma ko je tu kome šta i zašto. Pamtim lik Romana, koji je ostao nedorečen, neubedljiv, znam da se nešto igralo sa simbolikom imena lekara, ali nemam pojma šta, u krajnjem slučaju, to je potpuno nevažno, šta je na kraju bilo s klincem pojma nemam... Mislim da je roman prerano završen. Da bi se na 3-4 mesta moglo ubaciti po još koja desetina strana, da se pojača poneka motivacija, da se jače objasni lik, da dobijemo neku radnju. Možda bih nakon toga imala šta da kažem. Ovako – zaborav je prebrz.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Nakon čitanja ovog romana spontano se nameće poređenje sa romanom Pada Avala Biljane Jovanović. Sličnost je ne samo tematska, već i u žustrini, maštovitosti i asocijativnosti pripovedanja, a nadasve u psihologiji glavne ličnosti. Tabašević je zaista, u ovom smislu, muška verzija Biljane Jovanović. Međutim, njegovo pripovedanje je slabije, nervozno je i dosta se preliva van "korita", rasplinjava u manje-više praznim dosetkama, nema emocionalni intenzitet, nema umetničku snagu koju ima Biljana Jovanović.