What do you think?
Rate this book
Đavoli dolaze
- GenresShort Stories
253 pages, Paperback
First published January 1, 1986
62 people want to read
About the author
Miodrag Bulatović
28 books21 followersMiodrag Bulatović was a Serbian novelist and playwright. He began in 1956 with a book of short stories, Đavoli dolaze ("The Devils Are Coming", translated as Stop the Danube), for which he received the Serbian Writers Union Award. His best novel was, however, The Red Rooster Flies Heavenwards, set in his homeland of north-eastern Montenegro. This was translated into more than twenty foreign languages. Bulatović then stopped publishing for a time, to protest interference in his work. His next novel, Hero on a Donkey was first published abroad and only four years later (1967) in Yugoslavia. In 1975, he won the prestigious NIN Award for novel of the year for People with Four Fingers, an insight into the émigré's life. The Fifth Finger was a sequel to that book. His last novel was Gullo Gullo, which brought together various themes from his previous books.
Bulatović was known "for his fierce Serbian nationalism, which earned him the enmity of other ethnic groups in Yugoslavia, and he was an official of Serbia's Socialist Party." His candidature for the President of the Association of Writers of Yugoslavia in 1986 was rejected by Slovenian, Kosovan, Montenegrin and Croatian branches of the Association contributing to the subsequent dissolution of the Association in 1989.
Bulatović was known "for his fierce Serbian nationalism, which earned him the enmity of other ethnic groups in Yugoslavia, and he was an official of Serbia's Socialist Party." His candidature for the President of the Association of Writers of Yugoslavia in 1986 was rejected by Slovenian, Kosovan, Montenegrin and Croatian branches of the Association contributing to the subsequent dissolution of the Association in 1989.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
September 25, 2025
Temeljita ironija dijaboličkog naslova koja se očitava onoga trenutka kada se Bulatovićeva zbirka-prvenac sklopi mogla bi se ogledati, s jedne strane, u tome da kada đavoli nahrupe unutar ovozemaljskog, nabasavaju na osobeni sloj ništičnjaka koji ne samo da ne zavređuje mogućnost spasenja, nego, paradoksalno, nije dostojan ni paklenog stradanja. Budući da restlovi njihovih duša nisu potrebni nikome, čini se i da vražja kažnjenička kolonija biva besposlenom.
Tako je posve simptomatično što je ulazna priča u egzistencijalno-apsurdnom duhu naslovljena kao "Izlazak iz kruga". Budući da u opsegu kružnog bezizlaza likovi bivaju zatočeni i zatomljivani, postoji samo ulazak/ubačenost. Ne čudi stoga ni to što je Bulatoviću jedno vreme u opticaju bio oprečniji naslov "Đavoli odlaze", pošto i ovako može delovati da su demoni odavno protutnjali i pokupili sve ono što je vredelo poharati.
Na drugoj liniji interpretacije reflektuje se da je zazorni svet Bulatovićevih likova infernalan po sebi: pakao na "doljnjijem" nivou ne postoji. Đavoli dolaze (iz nas samih), jer smo pod narativnom lupom hipertrofirani
"mi" izokrenuti oni. Pomenuta vizura u sebi bi mogla sadržati i ponešto od gnosticizma, a na nju se intertekstualno naslanja biblijsko-jovovski sloj, epigramski potenciran, mada ga ima i unutar pojedinih narativa (videti npr. pripovest "Tiranija"). Figurativno: čini se kao da je Jahve napustio prvobitnu opkladu - jer ju je, just sayin', izgubio - prepustivši đavolu da pored telesnog preuzme celog uzoritog. Samo što ponovljena istorija postaje lakrdija, tragedija groteska, a Jov bilo ko odavde. On, međutim, nije bezrazložno prizvan, s obzirom na naturalističko-fiziološki aspekt patnje: kada mu oduzmu sve materijalno, Jovu počinju da skrnave po anatomiji.
Bulatović je majstor da nam deformaciju telesnog i defiguraciju post-Jov likova (ogrožavajući je) poetizuje i (poetizujući je) ogrozi. Osećaj je ambivalentan, zato što sa svojom bizarno-morbidnom imaginacijom Bulatović nije pisac za baš svačiji stomak, naročito imajući u vidu na koje se sve načine njegovi poluljudi, aveti i izglobljenici, bogalji i umobolnici, lažne mesije, fingirani revolucionari i jalovi umetnici, insektolike kreature i kadaverozni tipovi najrazličitijih profila - jednom rečju društveni trulež - gnjecave, rastaču, talože i gibaju se kroz pripovedne svetove "Đavola". A, uz to, osobita pripovedna ironija, inače leži u tome što nam posmatrani iz donjeg rakursa, svi oni izgledaju višim i većim.
Uprkos tome što je iz Bulatovićeve "Pandorine kutije" odbegla nada a što se jasno zrcali u svakoj priči ponaosob, baš kao što je to očigledno i u njihovoj sumi [kuc-kuc, đavoli dolaze po svoje!; eto i frazeološkog pogleda na naziv kolekcije], čitalac ne treba da očajava kako, uprkos svemu, ulazeći u Bulatovićeve krugove ipak nije ostavio svaku nadu. Pruženo mu je sasvim dovoljno tamne prozo-poezije, lizirovane groteske i nadahnute (auto)parodije. I tmastog, opresivnog humora uz to, svakako. A to je, valjda, dovoljno da se izdrži zaptivenost, jer, naposletku, šta je čitalac da toliko mari(š) za nj?! Da se ne pozovem na onaj tiranskiji, završni Jov-citat! koji u korenu saseca bilo kakvu epistemologiju.
P.S. Malo književno-istorijske relevantnosti: "Đavoli dolaze" su za kontekst srpske proze i njenih evolutivnih lukova prevratnička zbirka "mudovito" objavljena 1955, a Bulatović, nedvojbeno, za priču čini ono što Popa i Pavlović čine za poeziju, o čemu nesporno govori podsticaj na nahodeće autore crnog talasa u književnosti i filmu, ali i ne samo na njih (moglo bi se o ovome taljigati naširoko). Istovremeno, Bulatović nije samonikao - koji stvaralac to jeste?! - iako po svojoj eruptivnosti može delovati tako. Strani: Biblija, Dante, Rable, Gogolj, Dostojevski, Kafka, Fokner, egzistencijalisti... Domaći: narodno stvaralaštvo, Stanković, Nastasijević, Rastko, Krleža, Vasić ("Resimić dobošar"), Andrić (recimo: "Anikina vremena" , "Mara Milosnica"),...
Istodobno "Đavoli" su nukleus odakle (na)dolaze sva kasnija Bulatovićeva dela i u kome se sustiču i nagoveštavaju neki važni motivi i postupci karakteristični za njegov opus. Primerice, jasno je da iz pripovesti "Crn" proističe roman "Heroj na magarcu", kao što je indikativno da iz postupka ciklizacije nekolikih pripovedaka ("Insekti", "Ljubavnici", "Tiranija", "Zaustavi se, Dunave") proishodi strože uvezivanje narativa u pripovednom vencu "Vuk i zvono". Brojgelovska istovremenost radnji u pripovestima "Crn" i "Tiranija" najavljuje analogan postupak u "Vuku i zvonu", odnosno "Crvenom petlu",baš kao što su pojedini likovi replike ovih drugih (Živan i Ivan alterniraju u Srećka i Ismeta) ili karakteristični motivi (recimo, berbersku sapunicu iz "Dunava" koja se priviđa psihički grozničavom Branku u "Petlu" će zameniti maslačak i pomerena Mara). Marginalni tip smutljivca Paje ("Dunav") mogućno anticipira emigrantsko meso iz "Četvoroprstaša" i tako "letnji dan do podne.
PPS. Lični favoriti? Uglavnom sve kraće pripovetke - naročito "Insekti" (divota lažnog uskrsnuća, divotno parodiranje značaja umetnosti i pozicije umetnika i kakva performans-sahrana) i " Zaustavi se, Dunave" (sjajno dočarana paranoja i uprizorenje sumornih gradskih pejzaža kroz uveličane detalje i "vrlo malo svetlosti", jer Sunca ionako više nema, ima samo sijalicâ!) - budući da je kroz njih narativna energija kanalisanija a groteska uobručenija koliko se valja da bi ostala groteskom. Naravno, kod Bulatovića je primarnije građenje tegobno-gadljive atmosfere, nauštrb osnaživanja zapleta, ali se ovi u kraćim narativima nikada ne gube iz vida.
MINI-LEKSIKON:
Najdraži motiv? Prazan list iz "Tiranije", jer je najveći užaš nemogućnost da se ovi likovi na bilo koji način ovekoveče i aboliraju kroz umetnost. Milane, i kad si impotentan, ti si avangarda!
Varirani motiv-heroj? Za ovo čitanje: oči. Obratiti pažnju čime se i kako pune/prazne.
Oskar za telesnu mutaciju? U ovoj izvedbi ide čoveku sa bradavicom umesto nosa (neka oprosti supružnik iz "Tiranije").
Dostojan režiser? Recimo rani Gaspar Noe, šifra: vrtimo se. :)
Tako je posve simptomatično što je ulazna priča u egzistencijalno-apsurdnom duhu naslovljena kao "Izlazak iz kruga". Budući da u opsegu kružnog bezizlaza likovi bivaju zatočeni i zatomljivani, postoji samo ulazak/ubačenost. Ne čudi stoga ni to što je Bulatoviću jedno vreme u opticaju bio oprečniji naslov "Đavoli odlaze", pošto i ovako može delovati da su demoni odavno protutnjali i pokupili sve ono što je vredelo poharati.
Na drugoj liniji interpretacije reflektuje se da je zazorni svet Bulatovićevih likova infernalan po sebi: pakao na "doljnjijem" nivou ne postoji. Đavoli dolaze (iz nas samih), jer smo pod narativnom lupom hipertrofirani
"mi" izokrenuti oni. Pomenuta vizura u sebi bi mogla sadržati i ponešto od gnosticizma, a na nju se intertekstualno naslanja biblijsko-jovovski sloj, epigramski potenciran, mada ga ima i unutar pojedinih narativa (videti npr. pripovest "Tiranija"). Figurativno: čini se kao da je Jahve napustio prvobitnu opkladu - jer ju je, just sayin', izgubio - prepustivši đavolu da pored telesnog preuzme celog uzoritog. Samo što ponovljena istorija postaje lakrdija, tragedija groteska, a Jov bilo ko odavde. On, međutim, nije bezrazložno prizvan, s obzirom na naturalističko-fiziološki aspekt patnje: kada mu oduzmu sve materijalno, Jovu počinju da skrnave po anatomiji.
Bulatović je majstor da nam deformaciju telesnog i defiguraciju post-Jov likova (ogrožavajući je) poetizuje i (poetizujući je) ogrozi. Osećaj je ambivalentan, zato što sa svojom bizarno-morbidnom imaginacijom Bulatović nije pisac za baš svačiji stomak, naročito imajući u vidu na koje se sve načine njegovi poluljudi, aveti i izglobljenici, bogalji i umobolnici, lažne mesije, fingirani revolucionari i jalovi umetnici, insektolike kreature i kadaverozni tipovi najrazličitijih profila - jednom rečju društveni trulež - gnjecave, rastaču, talože i gibaju se kroz pripovedne svetove "Đavola". A, uz to, osobita pripovedna ironija, inače leži u tome što nam posmatrani iz donjeg rakursa, svi oni izgledaju višim i većim.
Uprkos tome što je iz Bulatovićeve "Pandorine kutije" odbegla nada a što se jasno zrcali u svakoj priči ponaosob, baš kao što je to očigledno i u njihovoj sumi [kuc-kuc, đavoli dolaze po svoje!; eto i frazeološkog pogleda na naziv kolekcije], čitalac ne treba da očajava kako, uprkos svemu, ulazeći u Bulatovićeve krugove ipak nije ostavio svaku nadu. Pruženo mu je sasvim dovoljno tamne prozo-poezije, lizirovane groteske i nadahnute (auto)parodije. I tmastog, opresivnog humora uz to, svakako. A to je, valjda, dovoljno da se izdrži zaptivenost, jer, naposletku, šta je čitalac da toliko mari(š) za nj?! Da se ne pozovem na onaj tiranskiji, završni Jov-citat! koji u korenu saseca bilo kakvu epistemologiju.
P.S. Malo književno-istorijske relevantnosti: "Đavoli dolaze" su za kontekst srpske proze i njenih evolutivnih lukova prevratnička zbirka "mudovito" objavljena 1955, a Bulatović, nedvojbeno, za priču čini ono što Popa i Pavlović čine za poeziju, o čemu nesporno govori podsticaj na nahodeće autore crnog talasa u književnosti i filmu, ali i ne samo na njih (moglo bi se o ovome taljigati naširoko). Istovremeno, Bulatović nije samonikao - koji stvaralac to jeste?! - iako po svojoj eruptivnosti može delovati tako. Strani: Biblija, Dante, Rable, Gogolj, Dostojevski, Kafka, Fokner, egzistencijalisti... Domaći: narodno stvaralaštvo, Stanković, Nastasijević, Rastko, Krleža, Vasić ("Resimić dobošar"), Andrić (recimo: "Anikina vremena" , "Mara Milosnica"),...
Istodobno "Đavoli" su nukleus odakle (na)dolaze sva kasnija Bulatovićeva dela i u kome se sustiču i nagoveštavaju neki važni motivi i postupci karakteristični za njegov opus. Primerice, jasno je da iz pripovesti "Crn" proističe roman "Heroj na magarcu", kao što je indikativno da iz postupka ciklizacije nekolikih pripovedaka ("Insekti", "Ljubavnici", "Tiranija", "Zaustavi se, Dunave") proishodi strože uvezivanje narativa u pripovednom vencu "Vuk i zvono". Brojgelovska istovremenost radnji u pripovestima "Crn" i "Tiranija" najavljuje analogan postupak u "Vuku i zvonu", odnosno "Crvenom petlu",baš kao što su pojedini likovi replike ovih drugih (Živan i Ivan alterniraju u Srećka i Ismeta) ili karakteristični motivi (recimo, berbersku sapunicu iz "Dunava" koja se priviđa psihički grozničavom Branku u "Petlu" će zameniti maslačak i pomerena Mara). Marginalni tip smutljivca Paje ("Dunav") mogućno anticipira emigrantsko meso iz "Četvoroprstaša" i tako "letnji dan do podne.
PPS. Lični favoriti? Uglavnom sve kraće pripovetke - naročito "Insekti" (divota lažnog uskrsnuća, divotno parodiranje značaja umetnosti i pozicije umetnika i kakva performans-sahrana) i " Zaustavi se, Dunave" (sjajno dočarana paranoja i uprizorenje sumornih gradskih pejzaža kroz uveličane detalje i "vrlo malo svetlosti", jer Sunca ionako više nema, ima samo sijalicâ!) - budući da je kroz njih narativna energija kanalisanija a groteska uobručenija koliko se valja da bi ostala groteskom. Naravno, kod Bulatovića je primarnije građenje tegobno-gadljive atmosfere, nauštrb osnaživanja zapleta, ali se ovi u kraćim narativima nikada ne gube iz vida.
MINI-LEKSIKON:
Najdraži motiv? Prazan list iz "Tiranije", jer je najveći užaš nemogućnost da se ovi likovi na bilo koji način ovekoveče i aboliraju kroz umetnost. Milane, i kad si impotentan, ti si avangarda!
Varirani motiv-heroj? Za ovo čitanje: oči. Obratiti pažnju čime se i kako pune/prazne.
Oskar za telesnu mutaciju? U ovoj izvedbi ide čoveku sa bradavicom umesto nosa (neka oprosti supružnik iz "Tiranije").
Dostojan režiser? Recimo rani Gaspar Noe, šifra: vrtimo se. :)
February 22, 2025
Ova knjiga je, kao celina, iz mene isisala želju za čitanjem. Kad knjigu od 200 strana čitaš 2 meseca, to nešto govori ili o toj knjizi, ili o tebi u momentu čitanja. U mom slučaju, mislim da su donekle oba u pitanju, ali mislim da i dalje više zasluge za to dvomesečno mučenje ima ova knjiga.
Bio sam optimističan u početku, budući da su u pitanju kratke priče, međutim upravo ta činjenica je samo pogoršala celu situaciju jer se taman investiram dovoljno u konkretnu priču, i onda tu istu završim. Iako se likovi iz većine priča preklapaju, postoje određeni problemi.
Najveći problem je što ima mnoštvo likova koji se pojavljuju dovoljno često da zapamtim da postoje, a opet su nedovoljno upečatljivi da bih stvorio bilo kakav utisak o njima osim da su nezadovoljni svojim životima (ili me je knjiga ubila u pojam, pa opet nisam imao potrebu da primetim bilo šta osim toga). Takođe, odokativno polovina priča dešava se unutar kafana koje deluju hermetički i stvaraju osećaj klaustrofobije (zadimljeno, memljivo, u suterenu i puno plesni, itd.). I da, okej, cela knjiga i prikazuje taj neki društveni sloj, ali ja baš nemam želju da čitam o njima (da sam malo mlađi, možda bi me vukla i ta priča o čitanju o ljudima sa margine, ali sad mi je to samo naporno).
Prve dve priče, kao i poslednje dve (koje su zapravo jedna, podeljena na dva dela) su pristojne. Ostalo je, kao što sam već napisao mučenje. Izuzev, priče pod nazivom Ljubavnici koja je zaslužila poseban pasus, jer me je ona sjebala do te mere da ova knjiga ipak zaslužuje ocenu 2.
Ljubavnici je toliko poremećena priča, napisana dovoljno direktno, bez mrcvarenja glupim, apstraktnim rečenicama koje čine da se trudim da preko istih što pre „preletim“. Neću da spoilujem, samo ću napisati da je ovo jedna od bolesnijih priča koje sam pročitao jer je sama radnja heavy as fuck, a na to dolazi Bulatovićev stil pisanja koji ovde nije doveden do apsurda već je doziran kako treba i to čini ovu priču jezivom (opet, ne želim da spoilujem, ali sam osećao jebenu teskobu u stomaku tokom čitanja (a i nakon)).
Bio sam optimističan u početku, budući da su u pitanju kratke priče, međutim upravo ta činjenica je samo pogoršala celu situaciju jer se taman investiram dovoljno u konkretnu priču, i onda tu istu završim. Iako se likovi iz većine priča preklapaju, postoje određeni problemi.
Najveći problem je što ima mnoštvo likova koji se pojavljuju dovoljno često da zapamtim da postoje, a opet su nedovoljno upečatljivi da bih stvorio bilo kakav utisak o njima osim da su nezadovoljni svojim životima (ili me je knjiga ubila u pojam, pa opet nisam imao potrebu da primetim bilo šta osim toga). Takođe, odokativno polovina priča dešava se unutar kafana koje deluju hermetički i stvaraju osećaj klaustrofobije (zadimljeno, memljivo, u suterenu i puno plesni, itd.). I da, okej, cela knjiga i prikazuje taj neki društveni sloj, ali ja baš nemam želju da čitam o njima (da sam malo mlađi, možda bi me vukla i ta priča o čitanju o ljudima sa margine, ali sad mi je to samo naporno).
Prve dve priče, kao i poslednje dve (koje su zapravo jedna, podeljena na dva dela) su pristojne. Ostalo je, kao što sam već napisao mučenje. Izuzev, priče pod nazivom Ljubavnici koja je zaslužila poseban pasus, jer me je ona sjebala do te mere da ova knjiga ipak zaslužuje ocenu 2.
Ljubavnici je toliko poremećena priča, napisana dovoljno direktno, bez mrcvarenja glupim, apstraktnim rečenicama koje čine da se trudim da preko istih što pre „preletim“. Neću da spoilujem, samo ću napisati da je ovo jedna od bolesnijih priča koje sam pročitao jer je sama radnja heavy as fuck, a na to dolazi Bulatovićev stil pisanja koji ovde nije doveden do apsurda već je doziran kako treba i to čini ovu priču jezivom (opet, ne želim da spoilujem, ali sam osećao jebenu teskobu u stomaku tokom čitanja (a i nakon)).
May 4, 2016
Bello il primo racconto, in cui noi italiani siamo l'esercito invasore che spadroneggia (ma moderatamente, visto che il tema di tutti i racconti è l'incomunicabilità, l'infelicità, il desiderio insoddisfatto e non la guerra per sè). Molto bello il secondo: quando la gente ha poco o niente anche una semplice cravatta può diventare oggetto di dramma, fino alla disperazione più cupa.
Il quarto racconto mi è piaciuto meno. Il quarto, che è anche il più lungo, mi è sembrato infinito e caotico, con un protagonista decisamente cattivo.
Bello ed inquietante invece il quinto, che affronta la malattia mentale.
Il quarto racconto mi è piaciuto meno. Il quarto, che è anche il più lungo, mi è sembrato infinito e caotico, con un protagonista decisamente cattivo.
Bello ed inquietante invece il quinto, che affronta la malattia mentale.
Displaying 1 - 3 of 3 reviews