What do you think?
Rate this book
Fajront u Sarajevu
Nakon što su Mik Džeger i Kit Ričards objavili autobiografije, postavljalo se samo pitanje kada će to uraditi i najveća zvezda novog primitivizma dr Nele Karajlić. I nakon hiljada koncerata, na stotine turneja i jednog srčanog udara mnogobrojni poštovaoci lika, dela, glasa i stasa ovog jedinstvenog meteora na nebu jugoslovenskog rokenrola najzad su dobili ono što su zaslužili.
Pred nama je neodoljivo ispričana priča o odrastanju, sazrevanju i starenju u jednoj zemlji koja se krvavo raspala, a onda formirala slobodnu teritoriju u našim sećanjima.
Dr Nele Karajlić je jedan od najdragocenijih insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji, koja je cela igrala rokenrol, čak i u nedelji kad je otišô Hase i kada je crkô maršal i kada nam se ženio Vukota!
Fajront u Sarajevu je jedan od onih rok-koncerata na kojima je dr Karajlić sa sebe skinuo sve, bacio se međ raju i ostavio na stejdžu i poslednju kap svog koševskog znoja.
Fajront u Sarajevu nije labudova pesma „najvećeg filozofa dvadesetog vijeka“ (Emir Kusturica), već maestralni nagoveštaj jedinstvene književne karijere.
Pred nama je neodoljivo ispričana priča o odrastanju, sazrevanju i starenju u jednoj zemlji koja se krvavo raspala, a onda formirala slobodnu teritoriju u našim sećanjima.
Dr Nele Karajlić je jedan od najdragocenijih insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji, koja je cela igrala rokenrol, čak i u nedelji kad je otišô Hase i kada je crkô maršal i kada nam se ženio Vukota!
Fajront u Sarajevu je jedan od onih rok-koncerata na kojima je dr Karajlić sa sebe skinuo sve, bacio se međ raju i ostavio na stejdžu i poslednju kap svog koševskog znoja.
Fajront u Sarajevu nije labudova pesma „najvećeg filozofa dvadesetog vijeka“ (Emir Kusturica), već maestralni nagoveštaj jedinstvene književne karijere.
- GenresNonfiction
388 pages, Paperback
First published June 1, 2014
24 people are currently reading
186 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 44 reviews
January 26, 2016
Fajront u Sarajevu, Nele Karajlić (Laguna). Pročitala samo na insistiranje moje sestre, zaljubljenice u Sarajevo, bosansku dušu i smisao za humor. I volela sam da slušam Zabranjeno pušenje kad sam išla u gimnaziju, pa sam otkrila da i sada znam tekstove većine njihovih pesama. Elem, preporuka je došla kao pismena, pitka knjiga uz koju se i nasmeješ i rasplačeš. Ja bih dodala da sam se smejala, češće nasmešila, više puta su me neke sitnice oduševila (tipa raslojavanje stanovništva Sarajeva prema fudbalskom klubu za koji navijaju, u čemu je fora navijati za mali fudbalski klub - tu mi je prodao vrhunsku foru; oduvek sam se recimo u engleskim romanima ili vestima pitala ko pobogu navija za neki klub iz treće B lige, a znam da imaju zaista odane navijače – e Nele me prosvetlio :). Na sreću ništa me nije rasplakalo, za to mi obično treba mnogo bolji književnik. On zaista jeste pismen, na neki narodski način, što i jeste odlika njegovih scenarija i pesama. Mene je mučilo što je knjiga zaista bez potrebe predugačka; što urednik nije kratio njegove predugačke a u krug analize koječega, tipa uloge pesnika u komunizmu pa na 6 strana, pa što se raspala Juga na ne znam koliko, pa ko je šta rekao ili nije – to je sve pri kraju knjige kad je nešto hteo da se objašnjava i pravda a bez potrebe. Prve dve trećine knjige su bolje, kad se drži nostalgije koja mu dobro stoji.
February 9, 2019
Realno 3.50
Na stranu lakrdiju o Sudbini i Azraelu, prepeglavanja pojava i epizoda po kojima mnogi mlatiše i prije i hvalisavost koja se pokatkad mogla naći u okvirima određenih izjava, koje možda i nisu lajave neistine, samo što me moja nesviknutost na samoljubive sadržaje sprječavala da ih uzmem za ozbiljno, knjiga je dobra, pruža solidan uvid u neko drugo vrijeme i daje mogućnost čitaocu da sazna neke detalje koje mogu ispričati samo oni koji su bili sastavni dio te priče.
Na stranu lakrdiju o Sudbini i Azraelu, prepeglavanja pojava i epizoda po kojima mnogi mlatiše i prije i hvalisavost koja se pokatkad mogla naći u okvirima određenih izjava, koje možda i nisu lajave neistine, samo što me moja nesviknutost na samoljubive sadržaje sprječavala da ih uzmem za ozbiljno, knjiga je dobra, pruža solidan uvid u neko drugo vrijeme i daje mogućnost čitaocu da sazna neke detalje koje mogu ispričati samo oni koji su bili sastavni dio te priče.
August 1, 2014
Knjiga u srcu. Srce u knjizi.
July 31, 2014
Емотивно веома дубока књига са варирајућим квалитетом писања. Негде ме заиста изненади ниво онога што постиже са речима и поставком приче, као да се ради о писцу који иза себе има озбиљан опус у библиотеци. Међутим то варира, има делова где се своди на пусто препричавање са покушајима озбиљног причања. На неколико места дешавају се понављања речи, реченица, идеја из предходних делова књиге као да је писац мало подценио читаоца да неће успети да ухвати нит и његову главну поруку, па да би био сигуран настојао је да то нагласи понављањем. Али оно што је на мене оставило највећи утисак је позитивна и ведра атмосфера која зрачи из сваке речи књиге, без обзира да ли се ради о сретном или трагичном догађају у пишчевом животу, др. Карајлић је успео да ведрину коју зрачи са својом појавом успешно угради и у ову књигу. Све оно чиме су пленили Забрањено Пушење, Надреалисти, Сложна Браћа, Надреална Телевизија... експлозивност, хумор, спонтаност, оргиналност, креативност, дрскост... налази се и у овој књизи. Ово је искрена исповест једнога лика који је оставио трага у више праваца уметности у једном прошлом времену, у једном прошлом систему, у једноме прошлом граду, у једној прошлој држави. Вредна пажње и вредна време уложеног у њено читање, има шта да понуди и да остави као дар за посвећено време. Др. Карајлић има шта да каже, има шта да поручи и прилично је солидан у начину на који то ради.
Као његов суграђанин нашег бившега града, осјећа сам да према њему морам бити додатно критичан али пре свега искрен и правичан. У почетку књиге сам био мишљења да га оценим са 5, каснијим читањем поједни делови књиге су ми падали до оцене 3, међутим оно што је за мене реална оцена је 4, са поруком само да настави и остане као стваралац у уметности која се назима књижевност.
Као његов суграђанин нашег бившега града, осјећа сам да према њему морам бити додатно критичан али пре свега искрен и правичан. У почетку књиге сам био мишљења да га оценим са 5, каснијим читањем поједни делови књиге су ми падали до оцене 3, међутим оно што је за мене реална оцена је 4, са поруком само да настави и остане као стваралац у уметности која се назима књижевност.
Read
April 25, 2018Pisati ili ne pisati kratki osvrt o ovoj knjizi? Potrebno samo zbog prijatelja cije nesuvisle reakcije na info da citam ovu knjigu, plijene potrebu za opravdanjem.
Knjigu bih nazvao Obracun sa Sarajevom i njenu naraciju podijelio u vise dijelova:
- zamorni i dosadnjikav dio o sadasnjosti autora u formi NDE
- kratak istorijat ZP i TLN, grada Sarajeva
- autorov osvrt na drustvena zbivanja iz 80tih, pocetak 90tih.
Knjiga me je ponajvise zanimala kao glas osobe satjerane u ugao od citave jedne zajednice kojoj je pripadao. Posteno je pruziti jednake sanse toj osobi da izglasa i ispise svoje argumente. U borbi protiv copora vukova, lako je biti rastrgan.
Istorijat TLN i ZP nije donio niti jedan novi i nepoznat detalj.
O politickim zbivanjima koji su uglavnom proza o pranju sebe pred auditorijumom, nece Nele neistomisljenike razuvjeriti ni pribliziti suprotstavljene strane. Ima tu nesto o lazi o kojoj on pise.
Cekam Sulin odgovor u vidu knjige, mada bi mu Zena, Boro, Cober najbolje mogli odgovoriti. Ta prica o nekoj pameti i iskustvu iz prethodnih dogadjaja kao motivu za bijeg je blaga karikatura. Bjezali su iz straha, rastrgani materijalnim i socijalnim (ostavljam sve; gdje cu tamo gdje nema nikog mog). Bjezalo se ponajvise od vojnog poziva, bez obzira na stranu u ratu.
Sarajevo je nastavilo postojati i bice. Neleta vise nema u njemu. I nece ga biti...
Knjiga se zapravo trebala zvati Patim za Sarajevom, jer je Nele osoba koja se nasla ko kocka u krugu Srbije. Nikad se nije uklopio, a u ono sto je ostavio iza sebe ne moze se vratiti... Drugi donekle sebe krive zbog stanja u kojem smo se svi nasli. Nele zapisava proslost, mrzi kapitalizam, ali prodaje knjigu koja mu donosi zaradu. Paradigma dvolicnosti.
Bez ocjene na kraju. Procitana kao PDF.
Knjigu bih nazvao Obracun sa Sarajevom i njenu naraciju podijelio u vise dijelova:
- zamorni i dosadnjikav dio o sadasnjosti autora u formi NDE
- kratak istorijat ZP i TLN, grada Sarajeva
- autorov osvrt na drustvena zbivanja iz 80tih, pocetak 90tih.
Knjiga me je ponajvise zanimala kao glas osobe satjerane u ugao od citave jedne zajednice kojoj je pripadao. Posteno je pruziti jednake sanse toj osobi da izglasa i ispise svoje argumente. U borbi protiv copora vukova, lako je biti rastrgan.
Istorijat TLN i ZP nije donio niti jedan novi i nepoznat detalj.
O politickim zbivanjima koji su uglavnom proza o pranju sebe pred auditorijumom, nece Nele neistomisljenike razuvjeriti ni pribliziti suprotstavljene strane. Ima tu nesto o lazi o kojoj on pise.
Cekam Sulin odgovor u vidu knjige, mada bi mu Zena, Boro, Cober najbolje mogli odgovoriti. Ta prica o nekoj pameti i iskustvu iz prethodnih dogadjaja kao motivu za bijeg je blaga karikatura. Bjezali su iz straha, rastrgani materijalnim i socijalnim (ostavljam sve; gdje cu tamo gdje nema nikog mog). Bjezalo se ponajvise od vojnog poziva, bez obzira na stranu u ratu.
Sarajevo je nastavilo postojati i bice. Neleta vise nema u njemu. I nece ga biti...
Knjiga se zapravo trebala zvati Patim za Sarajevom, jer je Nele osoba koja se nasla ko kocka u krugu Srbije. Nikad se nije uklopio, a u ono sto je ostavio iza sebe ne moze se vratiti... Drugi donekle sebe krive zbog stanja u kojem smo se svi nasli. Nele zapisava proslost, mrzi kapitalizam, ali prodaje knjigu koja mu donosi zaradu. Paradigma dvolicnosti.
Bez ocjene na kraju. Procitana kao PDF.
January 17, 2017
Jedna od bolje prodavanih knjiga poslednje dve godine, Fajront je duze vreme stajao neotvoren na mojoj polici. Kupio sam ga kao ljubitelj Pusenja, ciji tekstovi su obelezili moj pubertet, ali sam se nekako plasio da ga otvorim. Uprkos postovanju prema Neletu, ocekivao sam kvalitet na nivou vecine celebrity-biografija.
Pocetak je otprilike opravdao ta niska ocekivanja. Prica o njegovom infarktu u Mladenovcu je verovatno tuzna, ali ispricana uz dodatak andjela smrti i sudbine, je nepotrebna i pomalo banalna kulisa. Medjutim, kako sam se prepustio opisima i uzimao knjigu za ono sto jeste (a nije ne vrhunac literature), bivala mi je sve zabavnija. Melanholicni prikaz Sarajeva i njegove privlacnosti 80-ih godina (i koju mi na zalost necemo nikada iskusiti), anekdota iz zivota Pusenja i Nadrealista, kao i nostalgicni prikaz propadanja Jugoslavije i gluposti njenih stanovnika koja je dovela do toliko nesrecnih sudbina. Iako je zadnji deo knjige u esejistickom stilu, koji je opet vise njegovo licno misljenje nego sto ima neku visoku vrednost, bilo mi je interesatntno procitati i tu Neletovu diskusiju samim sa sobom. Razmisljanje obicnog coveka koji je to proziveo iz prvog lica.
Preporucujem ljubiteljima Pusenja i/ili Nadrealista.
Pocetak je otprilike opravdao ta niska ocekivanja. Prica o njegovom infarktu u Mladenovcu je verovatno tuzna, ali ispricana uz dodatak andjela smrti i sudbine, je nepotrebna i pomalo banalna kulisa. Medjutim, kako sam se prepustio opisima i uzimao knjigu za ono sto jeste (a nije ne vrhunac literature), bivala mi je sve zabavnija. Melanholicni prikaz Sarajeva i njegove privlacnosti 80-ih godina (i koju mi na zalost necemo nikada iskusiti), anekdota iz zivota Pusenja i Nadrealista, kao i nostalgicni prikaz propadanja Jugoslavije i gluposti njenih stanovnika koja je dovela do toliko nesrecnih sudbina. Iako je zadnji deo knjige u esejistickom stilu, koji je opet vise njegovo licno misljenje nego sto ima neku visoku vrednost, bilo mi je interesatntno procitati i tu Neletovu diskusiju samim sa sobom. Razmisljanje obicnog coveka koji je to proziveo iz prvog lica.
Preporucujem ljubiteljima Pusenja i/ili Nadrealista.
January 4, 2015
Iako nisam preveliki ljubitelj Zabranjenog pušenja, neke njihove pesme su zaista obeležile i moje detinjstvo i kasniji život. O Nadrealistima da i ne govorimo. Kako je Fajront u Sarajevu bio reklamiran kao autobiografija Neleta Karajlića jedva sam čekao da otkrijem svu priču u pozadini i benda i serije.
Na žalost, iako Nele opisuje svoj život i Sarajevo, knjiga se prevashodno bavi raspadom Jugoslavije (otuda i taj naziv - Fajront u Sarajevu) i to kroz lična razmišljanja kroz koja provejava seta za starom Jugom kao i upitanost kako je sam narod dozvolio da do raspada dođe. Nele jeste beskrajno iskren u tome, ali se zadržava na opštim stvarima koje su svima koji su živeli na tim područjima u toku i nakon raspada više nego dobro poznate.
Ono što nedostaje ponajviše u ovoj knjizi je lični doživljaj! Nele sve vreme izbegava bilo kakav intimni detalj, tek ponegde dajući naznaku šta se dešavalo. Sve što se tiče i benda i serije i ljudi sa kojima ih je radio ne sadrži ništa više od već opšte poznatih mesta koja su uveliko deo popularne kulture i mitologije koja je nastala oko Novog primitivizma.
Na žalost, iako Nele opisuje svoj život i Sarajevo, knjiga se prevashodno bavi raspadom Jugoslavije (otuda i taj naziv - Fajront u Sarajevu) i to kroz lična razmišljanja kroz koja provejava seta za starom Jugom kao i upitanost kako je sam narod dozvolio da do raspada dođe. Nele jeste beskrajno iskren u tome, ali se zadržava na opštim stvarima koje su svima koji su živeli na tim područjima u toku i nakon raspada više nego dobro poznate.
Ono što nedostaje ponajviše u ovoj knjizi je lični doživljaj! Nele sve vreme izbegava bilo kakav intimni detalj, tek ponegde dajući naznaku šta se dešavalo. Sve što se tiče i benda i serije i ljudi sa kojima ih je radio ne sadrži ništa više od već opšte poznatih mesta koja su uveliko deo popularne kulture i mitologije koja je nastala oko Novog primitivizma.
February 11, 2024
Nema mi mnogo dražih i toplijih umjetničkih ambijenata od prijeratnog Sarajeva. Ne sjećam ga se, ali kao da osjećam neku fantomsku nostalgiju za zemljom i vremenom koje ne pamtim. Nele je jedan od pozvanijih da piše o tome, zbog čega sam i odlučio da pročitam nešto što inače ne bih - autobiografiju od 400 strana čovjeka čije primarno zanimanje nije pisac. I nisam se pokajao.
S druge strane, nema mi mnogo odbojnijih stvari u autobiografijama od isticanja sopstvene važnosti, genijalnosti, umijeća. Skloniji sam da se saživim sa zločincem koji o sebi piše kao o zločincu, nego sa svecem koji o sebi piše kao o svecu. Nije do Nelete, do mene je i mog čitalačkog ukusa.
Nisam očekivao neko vrhunsko djelo, ali nije ni loše. Uz kostur romana koji mi se nije svidio - Arhangel i Sudbina bdiju nad naratorom koji je doživio infarkt i koji nam u kolima hitne pomoći i bolničkom krevetu govori o svom životu - ostalo je korektno napisano i solidno izvedeno.
S druge strane, nema mi mnogo odbojnijih stvari u autobiografijama od isticanja sopstvene važnosti, genijalnosti, umijeća. Skloniji sam da se saživim sa zločincem koji o sebi piše kao o zločincu, nego sa svecem koji o sebi piše kao o svecu. Nije do Nelete, do mene je i mog čitalačkog ukusa.
Nisam očekivao neko vrhunsko djelo, ali nije ni loše. Uz kostur romana koji mi se nije svidio - Arhangel i Sudbina bdiju nad naratorom koji je doživio infarkt i koji nam u kolima hitne pomoći i bolničkom krevetu govori o svom životu - ostalo je korektno napisano i solidno izvedeno.
January 2, 2022
Ne znam uopće kako mi je ova knjiga došla u ruku jer nisam fan Zabranjenog pušenja niti sam upoznata sa sarajevskom pričom pa niti likom i djelom Nele Karajlića. Međutim, s obzirom da skoro nikad ne odustajem od knjiga, tako sam i ovu odlučila pročitati do kraja. Pa za početak, knjiga je čitka, ima nekih dobrih poruka, ali, iako ne znam puno ili čak skoro ništa, meni djeluje kao osobni obračun autora sa Sarajevom, bivšim prijateljima i kolegama. Kao da je pisana s ciljem da autor pojasni neke svoje odluke i namjere. Između tih dijelova nalazi se zanimljiv prikaz života u Jugoslaviji i pred njen raspad, što mi je posebno zanimljivo čitati kad o tome piše netko tko nije iste narodnosti ni nacionalnosti. Šteta da tog nije bilo više.
May 6, 2019
grozno. stilski ispod svakog nivoa, a ideološki čisti nacionalistički treš
June 3, 2018
Vremena, sećanja, žalost, nostalgija...
December 28, 2023
Autobiografska knjiga Neleta Karajlića je frustrirajuće blizu toga da bude jedna od najboljih rokenrol autobiografija objavljenih kod nas.
Osnov te blizine koja se pretvara u nesavladivu daljinu, taj FARAWAY SO CLOSE momenat upravo jeste uvođenje wendersovsko-dragojevićevskih likova arhangela smrti i anđela sudbine koji dolaze po Neleta kad je imao spazam.
Taj izrazito fikcionalni deo je potpuno nepotreban i opterećuje jednu u suštini pošteno urađenu autobiografsku prozu koju ja kao vlasnik izdavačke kuće ne bih baš platio suvim zlatom - jer je ovo ipak rađeno na jednom srborazrednom nivou, dakle bez istraživača, bez ikakve objektivnosti, Nele priča događaje onako kako ih se on seća i kako hoće da ih ispriča, i onda tu imamo razna ekonomisanja istinom, ili potpune omaške.
Recimo, Nele je gledao Harlamova 1984. u Sarajevu a ovaj je bio godinama mrtav. Ima doduše poglavlje gde je prizivao mrtve ali ipak, ovde tvrdi da ga se seča na utakmici. Isto tako sad tu ima nekih kontradikcija i suprotnih svedočanstava - recimo Sejo kaže da je problem nastupa prvi put u Skenderiji bio u tome što je Pušenje sviralo pred praznom salom u rano popodne, a kod Neleta hala je prepuna, ali bend ne zvuči dobro i razularene hiljade ljudi ih isteruju.
Ima još nekih različitih svedočanstava - a to u ozbiljnoj biografskoj knjizi ne sme da postoji - prosto može se egzaktno utvrditi pred kim je sviralo Pušenje.
Stoga, ova knjiga je jedna improvizacija, vešto napisana. U njoj nema seksa, ima vrlo malo droge i puno rokenrola. Ima nekih insititucija SFRJ o čijoj se krizi razmatra i to je recimo deo ovog rukopisa koji je takođe višak jer ne znamo tačno gde je Neletovo tadašnje razmišljanje i gde je naknadna pamet, ali to je barem slika i prilika tog čoveka ako ne tad, a onda sad.
Sukob sa Sejom Sexonom je na mnogo toksičniji način iskazan u Sejovim biografskim sadržajima, kao što su dokumentarni filmovi. Kod Neleta on je prikazan kao genijalni stvaralac kog je veoma uvažavao i kome se povinovao, kod kog veličina dara opravdava sujetu i povremenu beskrupuloznost.
Ako imamo u vidu, akrimoničnost njihovih trenutnih odnosa, Neletov prikaz Seja Sexona je izuzetno fer i on je zapravo najzanimljivija ličnost najgoveštena u ovoj knjizi.
Ima delova koji su na emocionalnom nivou istiniti. Recimo, odnos Neleta i pare iz Crvene jabuke je veoma snažan, pa u krajnjoj liniji i odnos sa Sejom.
U dokumentarnom pogledu, knjiga nema neke ambicije ali prikazuje stvaralaštvo u onom obimu koje će casual fanovima biti neophodno i to im je sasvim dovoljno.
Zabranjeno pušenje svakako zaslužuje ozbiljan biografski tretman jer taj bend jeste bio jedan fenomen koji je izrodio mnogo toga i u našoj popularnoj kulturi, i u percepciji svog grada itd. FAJRONT U SARAJEVU nije to. Ali, kada bi se izbacio deo sa onostranim bićima i spazmom (iako sam spazam kao okvir priče jeste legitiman autobiografski zahvat, ovde je sasvim nepotreban) dobili bismo korektan autobiografski roman, koji bi morao biti verifikovan nezavisnim putem kao nešto što nije Fikcija.
Ipak, nema spora da ova knjiga iako možda nije skroz činjenično tačna, govori dosta istine.
Osnov te blizine koja se pretvara u nesavladivu daljinu, taj FARAWAY SO CLOSE momenat upravo jeste uvođenje wendersovsko-dragojevićevskih likova arhangela smrti i anđela sudbine koji dolaze po Neleta kad je imao spazam.
Taj izrazito fikcionalni deo je potpuno nepotreban i opterećuje jednu u suštini pošteno urađenu autobiografsku prozu koju ja kao vlasnik izdavačke kuće ne bih baš platio suvim zlatom - jer je ovo ipak rađeno na jednom srborazrednom nivou, dakle bez istraživača, bez ikakve objektivnosti, Nele priča događaje onako kako ih se on seća i kako hoće da ih ispriča, i onda tu imamo razna ekonomisanja istinom, ili potpune omaške.
Recimo, Nele je gledao Harlamova 1984. u Sarajevu a ovaj je bio godinama mrtav. Ima doduše poglavlje gde je prizivao mrtve ali ipak, ovde tvrdi da ga se seča na utakmici. Isto tako sad tu ima nekih kontradikcija i suprotnih svedočanstava - recimo Sejo kaže da je problem nastupa prvi put u Skenderiji bio u tome što je Pušenje sviralo pred praznom salom u rano popodne, a kod Neleta hala je prepuna, ali bend ne zvuči dobro i razularene hiljade ljudi ih isteruju.
Ima još nekih različitih svedočanstava - a to u ozbiljnoj biografskoj knjizi ne sme da postoji - prosto može se egzaktno utvrditi pred kim je sviralo Pušenje.
Stoga, ova knjiga je jedna improvizacija, vešto napisana. U njoj nema seksa, ima vrlo malo droge i puno rokenrola. Ima nekih insititucija SFRJ o čijoj se krizi razmatra i to je recimo deo ovog rukopisa koji je takođe višak jer ne znamo tačno gde je Neletovo tadašnje razmišljanje i gde je naknadna pamet, ali to je barem slika i prilika tog čoveka ako ne tad, a onda sad.
Sukob sa Sejom Sexonom je na mnogo toksičniji način iskazan u Sejovim biografskim sadržajima, kao što su dokumentarni filmovi. Kod Neleta on je prikazan kao genijalni stvaralac kog je veoma uvažavao i kome se povinovao, kod kog veličina dara opravdava sujetu i povremenu beskrupuloznost.
Ako imamo u vidu, akrimoničnost njihovih trenutnih odnosa, Neletov prikaz Seja Sexona je izuzetno fer i on je zapravo najzanimljivija ličnost najgoveštena u ovoj knjizi.
Ima delova koji su na emocionalnom nivou istiniti. Recimo, odnos Neleta i pare iz Crvene jabuke je veoma snažan, pa u krajnjoj liniji i odnos sa Sejom.
U dokumentarnom pogledu, knjiga nema neke ambicije ali prikazuje stvaralaštvo u onom obimu koje će casual fanovima biti neophodno i to im je sasvim dovoljno.
Zabranjeno pušenje svakako zaslužuje ozbiljan biografski tretman jer taj bend jeste bio jedan fenomen koji je izrodio mnogo toga i u našoj popularnoj kulturi, i u percepciji svog grada itd. FAJRONT U SARAJEVU nije to. Ali, kada bi se izbacio deo sa onostranim bićima i spazmom (iako sam spazam kao okvir priče jeste legitiman autobiografski zahvat, ovde je sasvim nepotreban) dobili bismo korektan autobiografski roman, koji bi morao biti verifikovan nezavisnim putem kao nešto što nije Fikcija.
Ipak, nema spora da ova knjiga iako možda nije skroz činjenično tačna, govori dosta istine.
June 23, 2015
Netipicna autobiografija, emotivna, melanholicna i iskrena. Vise puta sam se smejala i plakala, sto je krajnji cilj svakog stvaraoca - da izazove iskrenu emociju. Nele je sa svojom rajom bio predstavnik jednog specificnog vremena, simbol bosanske raje koja je mislila srcem i svega toga kasnije izvitoperenog. Volim i preporucujem (nadam se da cu kroz pedeset godina citati "drugi deo" :)).
July 8, 2015
Uvek sam se pitala kako su nastali neki od skečeva Nadrealista i kako su uspeli da predvide događaje koji su se nažalost kasnije obistinili. Knjiga daje odgovore na mnoga pitanja. Ovo je interesantan prikaz skorašnje istorije, onako kako je doživeo sam autor. Ovo bi trebalo da bude obavezno štivo za sve ljude iz BiH, čisto da ih podstakne na razmišljanje. Preporuka!
July 19, 2015
Očekivao sam više Neleta, više Zabranjenog ali dobio sam opis odrastanja i života u Sarajevu kao i kraj Jugoslavije. Kao osoba rođena kada je Jugoslavija završila ova knjiga mi je dala onaj uvid u Jugoslaviju koji nisam nikada dobio.
September 16, 2015
Quotes from reading:
the result of walking through the fog ... and it's one of the reasons why in this unfortunate city it was rare to meet someone looking towards the sky ... whoever he was he grew severely punished ...
They are the ones who have shown ME that the greatest achievement of democracy in Bosnia has become a real fucking around each other's ...
if history is the mother of life than football is its mirror...
small team carries a big dream with itself always and a big team has no dreams ... it has achieved them ... a small team is always on the verge of realization of a dream, but it never happens, because with realization of a dream man loses the meaning of existence ... they say I achieved my dream!
So why do you not kill yourself guy? fulfill the dream means stop existing because there is time to sleep. If the dream is fulfilled, so why there is a heaven?
dream must be close at hand otherwise it would not be a dream, it would be called a nightmare...
After that I remembered myself how many times in life I was arrogant and unfair, and how many times I overlooked someone`s selflessness towards me, one's sacrifice that I did not notice. I'm ashamed of that.
So really it was not easy to cope with malicious Sarajevo mentality that demonstrated anger towards everything that deviated from the set of gray backwater in which each province satisfied with itself was swimming.
Fear of a better environment is characteristic of environment that think of themselves as the center of the world or Introduction clip of all films.
The same fear has given a decisive blow to Sarajevo made by history when you see that village or city or states are unable to cope with their disease.
This fear closed Sarajevo in the valley, covered it in the fog, tucked it in self-gratification, and its inhabitants forced to close the shutters, lock the door, and let in the house only those who knew the password.Fear of a better came from panic that some newcomer will show them life is somewhere else, that planet does not revolve around distorted fountain on the other side of the street, that there are overall wonders away from this cursed gullies. Fear of more beautiful assured residents of my hometown that all who those who came from far away world, smiling and cheerful, brigh-tminded, without ulterior motives, in fact, were living a strange illusion far from common sense.
(Strah od boljeg je osobenost sredina koje za sebe misle da su centar svijeta najavna špica svih filmova. Isti taj strah zadao je Sarajevu onaj odlučujući udarac koji istorija izvrši kada vidi da su selo grad ili država nemoćni da se izbore sa svojim bolestima. Taj strah je Sarajevo zatvorilo u kotlinu, pokrilo maglom, ušuškao samozadovoljenjem, a njegove žitelje natjerao da zatvore škure, zamandale vrata, potklocaju kapije, i da u kuću puštaju samo one koji znaju lozinku. Strah od boljeg dolazio je iz panike da će im neka pridošlica pokazati da je život negdje drugdje, da se planeta ne vrti oko iskrivljene česme s one strane ulice, da postoje svekolika čudesa vda leko od ove uklete vododerine. Strah od ljepšeg uvjeravao je žitelje mog rodnog grada da svi koji dolaze iz daleka svijeta, nasmijani i vedri prostidušni, bez zadnje namjere, u stvari žive neku svoju čudnu iluziju daleko od zdravog razuma.)
I remember this period as something immaculate, innocent boy with his 16 years, flooded with ideals and restlessness. In this youthful rapture was not unusual either to take the gun, shoot the tyrant and turn the course of history. (sjećam se tog perioda kao nečeg bezgrešnog, nevinog, dječak sa svojih 16 godina, nadojen idealima i nemirom. U tom mladalačkom ushićenju nije neobično ni uzeti pištolj, pucati u tiranina i okrenuti tok istorije. )
Youth knows no view of the future. It all happens here and now. We were at the peak of enthusiasm. A wave of inspiration and efficiency of the soul that WERE shaking within us demanded results immediately. Our dreams were governed by our actions and dreams are never small especially not when you're young.
When to kids who are 16-17 years old, you say that you will not be together 2 years, to them it looks like a life sentence. Two years from this angle looks like forever when the index.
(Mladost ne poznaje pogled u budućnost. Njoj se sve dogadja sad i ovdje. Mi smo bili u naponu entuzijazma. Talas nadahnuća i učinkovitost duše koja nas je tresla od nas su zahtijevali rezultate odmah. Naši snovi rukovodili su našim postupcima, a snovi nikad nisu mali maročito ne kad si mlad. Kada klincima koji imaju 16-17 god, kažete da nećete biti zajedno 2 godine, njima to liči na doživotnu robiju. 2 godine iz tog ugla gleda se kao vječno ko iNDEKSI.)
I'm not the one who determines your path, I'm just here to give you the signs,
if you find yourself at a crossroads. It is yours how you will read these signs or you go past them as beside the Turkish cemetery.
(Nisam ja ta koja vam odredjuje put, ja sam tu samo da vam dajem znakove, kada se nadjete na raskršću. Vaše je da li ćete te znakove pročitati ili ćete proći pored njih kao pored turskog groblja.)
Joy is happiness because it is meaningless. If you are looking for a sense of happiness in joy, it will disappear. The point of the discipline is in the mind. Its terrain. Joy has nothing to do with the mind. It belongs to the heart.
(Sreća i jeste sreća zato što je besmislena. Ako u sreći tražite smisao, ona će nestati. Smisao je disciplina uma. Njegov teren. Sreća nema veze sa umom. Ona pripada srcu.)
The secret of happiness is in its absurdity, in something that has nothing to do with the mind.
When you achieve something in life, materially and numerically, you think you've reached happiness.
But still in the corner of your heart is suspect, the mother of unrest, which warns that there is no moment in
which your mind will tell you that the problem is gone. Because no one human being is without problems.
Hence the hysterical race of human being towards its serenity hence about aiming to happiness. But it is not there.
It is located in what man calls the little things .... not realizing that the little things are great..enormous
because they determine its direction and the direction of his feelings.
Happiness is the greatest delusion of mankind, the idea that it is achieved by reason, conscience, work results.
On the contrary, reason will never allow you to be happy. This is within its work description. It cares, looking forward, always forward is his puzzle. Happiness is achieved suddenly. Without grounds, watching the river, listening to the silence, smelling the flowers. Who is happy because he was working, or won or deserved ... I do not know him, and I consider myself the informed person.
(Tajna sreće je u njenom besmislu, u nečemu što nema veze sa umom. Kada postignete nešto u životu, materijalno ili brojčano, vi mislite da ste dosegnuli sreću. Ali uvijek u krajičku vašeg srca stoji sumnja, majka nespokoja, koja vas opomene da ne postoji momenat u kome će vaš um reći da problema više nema. Jer ni jedno biće nije bez problema. Otuda histerična trka ljudskog bića ka spokoju otuda njegovo stremljene ka sreći. Ali ona se tu ne nalazi. Ona se nalazi u onome što čovjek naziva malim stvarima....ne shvatajući da su te male stvari velike., ogromne jer one odredjuju njegov pravac i smjer njegovih osjećanja.
Sreća je najveća zabluda ljudskog roda. ideja da se do nje dolazi razumom, sviješću, rezultatima rada. Upravo suprotno, razum vam nikada neće dozvoliti da budete sretni. To je u opisu njegovog radnog mjesta. On brine, gleda naprijed, a naprijed je uvijek njegova zagonetka. Sreća se doseže iznenada. Bez osnova, gledajući rijeku, slušajući tišinu, mirišući cvijeće. Ko je to sretan zato što je radio, ili osvojio ili zaslužio...ja ga ne znam, a smatram se informisanom osobom.)
Nije se bez razloga Harun ar Rašid prerušavao u prosjaka, silazio u narod, i kao najveći klošar lutao bagdadskim mahalama, osjećajući bilo naroda, slusajući njihova kukumačenja, pokude ili grdnju vlasti. Ja sam bio Harun ar Rašid skoro dvije godine. Nije bilo dana da me ne spomenu oni koji stoje pored mene, ne znajući da govore o čovjeku koga su upravo neopreznim pokretom munuli u cjevanicu.
Tape I used to listen to exposed a method in which the planet in only 30 years
later will agree to the axioms of the most famous works of Orwell. War is peace, ignorance is power, a lie is the truth.
(Kaseta koju sam tada slušao raskrinkala je metod po kome će planeta samo 30 godina kasnije pristati na aksiome iz najpoznatijeg Orvelovog djela. Rat je mir, neznanje je moć, laž je istina.)
It's a numbness of body and soul after exhausting work, efforts to bring out the best in yourself and the best quality. There is no more difficult job of wringing humor from numb spirit.
(To je neka obamrlost tijela i duše nakon iscrpljujućeg rada, nastojanja da iz sebe izvuče najbolje i najkvalitetnije. Nema težeg posla od cijedjenja humora iz obamrlog duha.)
God, how easily it is to loose ground, how is success lying and dangerous thing, as the man lulls himself, lose awareness of himself and others, is left to the imagination.
Life really becomes a dream, but the false one, dangerous, which does not give the deep peace to the soul which we all aspire, but the illusion that everything around you just is the way you want. How must it be for politicians when they gain power?
How they peel away easily, as they lose the suit, no one around them can say to them they are naked.
Success is in fact, the greatest temptation, the last point of verification, which is given from the above, to test all of your features.
(Bože, kako li je samo lako izgubiti tlo pod nogama, kako je uspjeh lažljiva i opasna stvar, kako se čovjek uljuljka, gubi svijest o sebi i drugima, prepušta se maštanju. Život zaista postaje san, ali onaj lažni, opasni, koji ne daje duboki mir u duši kome svi težimo, već iluzije da je sve oko tebe upravo onako kako želiš. Kako li je tek političarim kad osvoje vlast? Kako oni lako odlijepe, kako oni izgube odijelo, niko oko njih im ne smije reći da su goli. Uspjeh je u stvari, najveća kušnja, posljednja tačka provjere, koju ti onaj odozgo daje, da isproba sve tvoje osobine.)
This misconception so obvious in the dialogue best illustrates the
absurdity in which live the Bosnians rounding off their park, thinking that way they are saved from accident. On the contrary, rounding off its park,
he really irritates the neighbor, evokes in him the same treatment, thereby raising the wall endlessly and impenetrably, stopping any possibility of mutual understanding.
The national assembly and in 1990 instead of reassuring people added fuel to the fire. Democracy in Bosnia is nothing more than the right to screw up the other side.
(Ta zabluda toliko očigledna u dijalogu najljepše oslikava apsurd u kome živi bosanski svijet koji zaokružujući svoj tor, misli da se spasava nesreće. Naprotiv, zaokružujući svoj tor, on u stvari iritira komšiju, izaziva kod njega isti postupak, time se podiže zid beskrajan, i neprobojan, zaustavlja se svaka mogućnost medjusobnog razumijevanja. Nacionalno okupljanje te 1990 umjesto da ulije sigurnost ono dodaje ulje na vatru. Demokratija u Bosni nije ništa drugo do pravo da sjebeš drugu stranu.)
Whatever I was working was always compared with the previous one, even if the new was apparently better. Some specific type of feelings, whether nostalgic or magical attachment to a song, association to experience that this work be, the state of mind we are happy to invoke, or just memories of a better time,
make people cheering for what it was earlier.
(Štagod sam u dalje radio uvijek se poredilo sa onim prethodnim, pa čak i ako je to novo očigledno bolje. Neka posebna vrsta osjećanja, da li nostalgija ili magična vezanost za neku pjesmu, asocijacija na doživljaje koje to djelo budi, na stanje svijesti koje rado prizivamo, ili jednostavno sjećanje na neko ljepše vrijeme, tjera ljude da navijaju za ono što je bilo ranije. )
Some rebellion in me forced me to always go to another, more severe side, never to do what was expected of me. Always new, fresh, never a slave.
(Neki bunt u meni tjerao me uvijek da krenem na drugu, težu stranu, da nikada ne uradim ono što se od mene očekuje. Uvijek novo, svježe, nikada robom. )
Stambol me omadjijao, hipnotisao, svojim ulicama, ljudima, morima, autobusima, dolmušima, snagom, emocijama. Takvo uzbudjenje kasnije sam doživio jedino u Jerusalimu, ali to nam je svima rodni grad pa nije ni čudo. Stambol je bio poseban. Osjetio sam neprevazidjeno uzbudjenje koje je pulsiralo tim gradom, pritajeni vulkan ogromne potencije, čija je erupcija moguća u svakom momentu. Osjetio sam ličnu dramu svakog čovjeka u tom 10milionskom prvaku svijeta u istoriji i vjerovatno bi me danas smatrali ludim i blesavim da Stambol i Turska u medjuvremenu nisu poklonili čovječanstvu dopadljiv fudbal, evropsku košarku, vrhunski turizam, ekonomski bum, šarobnu muziku, Fatiha Akina i Nobelovu nagradu za književnost.
(Što manje dijete, znaš, manje si nesretan, ujedno je i način kako se živjelo u Bosni vijekovima, kako su ljudi pristajali na trpljenje, patnju, jer uvijek je moglo biti gore, uvijek se moglo dogoditi da izgubiš i to malo što imaš, da izgubiš i ono što više nemaš.
Ta se rečenica slaže sa mentalitetom ovdašnjeg ubogig čovjeka, onog kome su vijekovi savijali kičmu, a strah obarao pogled, koji svakodnevnim poslom pamti samo ono što mu je pod nogama, - cestu, kamen, lokvu, zemlju - a nipošto ono što je iznad njega - nebo, jablan, zgradu.
Jer niti može da digne glavu i pogleda u nebo, niti smije da se odvaži na takvu kuražnu stvar. Ako bi digao glavu, pogledao gore, moglo bi se desiti da ugleda nekoga ko leti, ko nosi sa sobm zabranjeni miris slobode, snagu imaginacije, neku osobenost koja je protivna tamnim bojama njegovog užeg i šireg zavičaja. Tada bi radije sebe proglasio ludim nego što bi ispričao nekome šta je to vidio, ili još bolje proglasio bi sebe halucinatorom, žrtvom optičke varke, jadnikom koji je smetnuo s uma.
Jer kome bi smio ispričati takvu jednu priču da je na nebu neko ko širi krila, pošto je to posljednim ustavom ili hatišerifom ili uredbom ili obznanom zabranjeno. Jer na kraju krajeva sve je to neko nepotrebno znanje koje ga može koštati najmilijih, imovine, čak i života jer ovo je zemlja u kojoj - što manje znaš - manje si nesretan. )
(Opet me stigla ona ista depresija koja je povremeno krasila svaki period mog djelovanja, a pojavljivala se u trenucimakada se ne vidi budućnost projektas na kojem radim, kada osjetim da smo ušli u šablon, da smo postali šarafčići neke velike mašine koja melje sve one koji su u njenom sistemu. Neko se na to može navići. Mene to boli, ne mogu da spavam, gubim apetit.
Osjetih da svijet ide mimo mene, da svi žive, dišu punim plućima, a da se ja gubim, nestajem, i da voz u kom se trenutno vozim ide van voznog reda i unepoznatom pravcu)
the result of walking through the fog ... and it's one of the reasons why in this unfortunate city it was rare to meet someone looking towards the sky ... whoever he was he grew severely punished ...
They are the ones who have shown ME that the greatest achievement of democracy in Bosnia has become a real fucking around each other's ...
if history is the mother of life than football is its mirror...
small team carries a big dream with itself always and a big team has no dreams ... it has achieved them ... a small team is always on the verge of realization of a dream, but it never happens, because with realization of a dream man loses the meaning of existence ... they say I achieved my dream!
So why do you not kill yourself guy? fulfill the dream means stop existing because there is time to sleep. If the dream is fulfilled, so why there is a heaven?
dream must be close at hand otherwise it would not be a dream, it would be called a nightmare...
After that I remembered myself how many times in life I was arrogant and unfair, and how many times I overlooked someone`s selflessness towards me, one's sacrifice that I did not notice. I'm ashamed of that.
So really it was not easy to cope with malicious Sarajevo mentality that demonstrated anger towards everything that deviated from the set of gray backwater in which each province satisfied with itself was swimming.
Fear of a better environment is characteristic of environment that think of themselves as the center of the world or Introduction clip of all films.
The same fear has given a decisive blow to Sarajevo made by history when you see that village or city or states are unable to cope with their disease.
This fear closed Sarajevo in the valley, covered it in the fog, tucked it in self-gratification, and its inhabitants forced to close the shutters, lock the door, and let in the house only those who knew the password.Fear of a better came from panic that some newcomer will show them life is somewhere else, that planet does not revolve around distorted fountain on the other side of the street, that there are overall wonders away from this cursed gullies. Fear of more beautiful assured residents of my hometown that all who those who came from far away world, smiling and cheerful, brigh-tminded, without ulterior motives, in fact, were living a strange illusion far from common sense.
(Strah od boljeg je osobenost sredina koje za sebe misle da su centar svijeta najavna špica svih filmova. Isti taj strah zadao je Sarajevu onaj odlučujući udarac koji istorija izvrši kada vidi da su selo grad ili država nemoćni da se izbore sa svojim bolestima. Taj strah je Sarajevo zatvorilo u kotlinu, pokrilo maglom, ušuškao samozadovoljenjem, a njegove žitelje natjerao da zatvore škure, zamandale vrata, potklocaju kapije, i da u kuću puštaju samo one koji znaju lozinku. Strah od boljeg dolazio je iz panike da će im neka pridošlica pokazati da je život negdje drugdje, da se planeta ne vrti oko iskrivljene česme s one strane ulice, da postoje svekolika čudesa vda leko od ove uklete vododerine. Strah od ljepšeg uvjeravao je žitelje mog rodnog grada da svi koji dolaze iz daleka svijeta, nasmijani i vedri prostidušni, bez zadnje namjere, u stvari žive neku svoju čudnu iluziju daleko od zdravog razuma.)
I remember this period as something immaculate, innocent boy with his 16 years, flooded with ideals and restlessness. In this youthful rapture was not unusual either to take the gun, shoot the tyrant and turn the course of history. (sjećam se tog perioda kao nečeg bezgrešnog, nevinog, dječak sa svojih 16 godina, nadojen idealima i nemirom. U tom mladalačkom ushićenju nije neobično ni uzeti pištolj, pucati u tiranina i okrenuti tok istorije. )
Youth knows no view of the future. It all happens here and now. We were at the peak of enthusiasm. A wave of inspiration and efficiency of the soul that WERE shaking within us demanded results immediately. Our dreams were governed by our actions and dreams are never small especially not when you're young.
When to kids who are 16-17 years old, you say that you will not be together 2 years, to them it looks like a life sentence. Two years from this angle looks like forever when the index.
(Mladost ne poznaje pogled u budućnost. Njoj se sve dogadja sad i ovdje. Mi smo bili u naponu entuzijazma. Talas nadahnuća i učinkovitost duše koja nas je tresla od nas su zahtijevali rezultate odmah. Naši snovi rukovodili su našim postupcima, a snovi nikad nisu mali maročito ne kad si mlad. Kada klincima koji imaju 16-17 god, kažete da nećete biti zajedno 2 godine, njima to liči na doživotnu robiju. 2 godine iz tog ugla gleda se kao vječno ko iNDEKSI.)
I'm not the one who determines your path, I'm just here to give you the signs,
if you find yourself at a crossroads. It is yours how you will read these signs or you go past them as beside the Turkish cemetery.
(Nisam ja ta koja vam odredjuje put, ja sam tu samo da vam dajem znakove, kada se nadjete na raskršću. Vaše je da li ćete te znakove pročitati ili ćete proći pored njih kao pored turskog groblja.)
Joy is happiness because it is meaningless. If you are looking for a sense of happiness in joy, it will disappear. The point of the discipline is in the mind. Its terrain. Joy has nothing to do with the mind. It belongs to the heart.
(Sreća i jeste sreća zato što je besmislena. Ako u sreći tražite smisao, ona će nestati. Smisao je disciplina uma. Njegov teren. Sreća nema veze sa umom. Ona pripada srcu.)
The secret of happiness is in its absurdity, in something that has nothing to do with the mind.
When you achieve something in life, materially and numerically, you think you've reached happiness.
But still in the corner of your heart is suspect, the mother of unrest, which warns that there is no moment in
which your mind will tell you that the problem is gone. Because no one human being is without problems.
Hence the hysterical race of human being towards its serenity hence about aiming to happiness. But it is not there.
It is located in what man calls the little things .... not realizing that the little things are great..enormous
because they determine its direction and the direction of his feelings.
Happiness is the greatest delusion of mankind, the idea that it is achieved by reason, conscience, work results.
On the contrary, reason will never allow you to be happy. This is within its work description. It cares, looking forward, always forward is his puzzle. Happiness is achieved suddenly. Without grounds, watching the river, listening to the silence, smelling the flowers. Who is happy because he was working, or won or deserved ... I do not know him, and I consider myself the informed person.
(Tajna sreće je u njenom besmislu, u nečemu što nema veze sa umom. Kada postignete nešto u životu, materijalno ili brojčano, vi mislite da ste dosegnuli sreću. Ali uvijek u krajičku vašeg srca stoji sumnja, majka nespokoja, koja vas opomene da ne postoji momenat u kome će vaš um reći da problema više nema. Jer ni jedno biće nije bez problema. Otuda histerična trka ljudskog bića ka spokoju otuda njegovo stremljene ka sreći. Ali ona se tu ne nalazi. Ona se nalazi u onome što čovjek naziva malim stvarima....ne shvatajući da su te male stvari velike., ogromne jer one odredjuju njegov pravac i smjer njegovih osjećanja.
Sreća je najveća zabluda ljudskog roda. ideja da se do nje dolazi razumom, sviješću, rezultatima rada. Upravo suprotno, razum vam nikada neće dozvoliti da budete sretni. To je u opisu njegovog radnog mjesta. On brine, gleda naprijed, a naprijed je uvijek njegova zagonetka. Sreća se doseže iznenada. Bez osnova, gledajući rijeku, slušajući tišinu, mirišući cvijeće. Ko je to sretan zato što je radio, ili osvojio ili zaslužio...ja ga ne znam, a smatram se informisanom osobom.)
Nije se bez razloga Harun ar Rašid prerušavao u prosjaka, silazio u narod, i kao najveći klošar lutao bagdadskim mahalama, osjećajući bilo naroda, slusajući njihova kukumačenja, pokude ili grdnju vlasti. Ja sam bio Harun ar Rašid skoro dvije godine. Nije bilo dana da me ne spomenu oni koji stoje pored mene, ne znajući da govore o čovjeku koga su upravo neopreznim pokretom munuli u cjevanicu.
Tape I used to listen to exposed a method in which the planet in only 30 years
later will agree to the axioms of the most famous works of Orwell. War is peace, ignorance is power, a lie is the truth.
(Kaseta koju sam tada slušao raskrinkala je metod po kome će planeta samo 30 godina kasnije pristati na aksiome iz najpoznatijeg Orvelovog djela. Rat je mir, neznanje je moć, laž je istina.)
It's a numbness of body and soul after exhausting work, efforts to bring out the best in yourself and the best quality. There is no more difficult job of wringing humor from numb spirit.
(To je neka obamrlost tijela i duše nakon iscrpljujućeg rada, nastojanja da iz sebe izvuče najbolje i najkvalitetnije. Nema težeg posla od cijedjenja humora iz obamrlog duha.)
God, how easily it is to loose ground, how is success lying and dangerous thing, as the man lulls himself, lose awareness of himself and others, is left to the imagination.
Life really becomes a dream, but the false one, dangerous, which does not give the deep peace to the soul which we all aspire, but the illusion that everything around you just is the way you want. How must it be for politicians when they gain power?
How they peel away easily, as they lose the suit, no one around them can say to them they are naked.
Success is in fact, the greatest temptation, the last point of verification, which is given from the above, to test all of your features.
(Bože, kako li je samo lako izgubiti tlo pod nogama, kako je uspjeh lažljiva i opasna stvar, kako se čovjek uljuljka, gubi svijest o sebi i drugima, prepušta se maštanju. Život zaista postaje san, ali onaj lažni, opasni, koji ne daje duboki mir u duši kome svi težimo, već iluzije da je sve oko tebe upravo onako kako želiš. Kako li je tek političarim kad osvoje vlast? Kako oni lako odlijepe, kako oni izgube odijelo, niko oko njih im ne smije reći da su goli. Uspjeh je u stvari, najveća kušnja, posljednja tačka provjere, koju ti onaj odozgo daje, da isproba sve tvoje osobine.)
This misconception so obvious in the dialogue best illustrates the
absurdity in which live the Bosnians rounding off their park, thinking that way they are saved from accident. On the contrary, rounding off its park,
he really irritates the neighbor, evokes in him the same treatment, thereby raising the wall endlessly and impenetrably, stopping any possibility of mutual understanding.
The national assembly and in 1990 instead of reassuring people added fuel to the fire. Democracy in Bosnia is nothing more than the right to screw up the other side.
(Ta zabluda toliko očigledna u dijalogu najljepše oslikava apsurd u kome živi bosanski svijet koji zaokružujući svoj tor, misli da se spasava nesreće. Naprotiv, zaokružujući svoj tor, on u stvari iritira komšiju, izaziva kod njega isti postupak, time se podiže zid beskrajan, i neprobojan, zaustavlja se svaka mogućnost medjusobnog razumijevanja. Nacionalno okupljanje te 1990 umjesto da ulije sigurnost ono dodaje ulje na vatru. Demokratija u Bosni nije ništa drugo do pravo da sjebeš drugu stranu.)
Whatever I was working was always compared with the previous one, even if the new was apparently better. Some specific type of feelings, whether nostalgic or magical attachment to a song, association to experience that this work be, the state of mind we are happy to invoke, or just memories of a better time,
make people cheering for what it was earlier.
(Štagod sam u dalje radio uvijek se poredilo sa onim prethodnim, pa čak i ako je to novo očigledno bolje. Neka posebna vrsta osjećanja, da li nostalgija ili magična vezanost za neku pjesmu, asocijacija na doživljaje koje to djelo budi, na stanje svijesti koje rado prizivamo, ili jednostavno sjećanje na neko ljepše vrijeme, tjera ljude da navijaju za ono što je bilo ranije. )
Some rebellion in me forced me to always go to another, more severe side, never to do what was expected of me. Always new, fresh, never a slave.
(Neki bunt u meni tjerao me uvijek da krenem na drugu, težu stranu, da nikada ne uradim ono što se od mene očekuje. Uvijek novo, svježe, nikada robom. )
Stambol me omadjijao, hipnotisao, svojim ulicama, ljudima, morima, autobusima, dolmušima, snagom, emocijama. Takvo uzbudjenje kasnije sam doživio jedino u Jerusalimu, ali to nam je svima rodni grad pa nije ni čudo. Stambol je bio poseban. Osjetio sam neprevazidjeno uzbudjenje koje je pulsiralo tim gradom, pritajeni vulkan ogromne potencije, čija je erupcija moguća u svakom momentu. Osjetio sam ličnu dramu svakog čovjeka u tom 10milionskom prvaku svijeta u istoriji i vjerovatno bi me danas smatrali ludim i blesavim da Stambol i Turska u medjuvremenu nisu poklonili čovječanstvu dopadljiv fudbal, evropsku košarku, vrhunski turizam, ekonomski bum, šarobnu muziku, Fatiha Akina i Nobelovu nagradu za književnost.
(Što manje dijete, znaš, manje si nesretan, ujedno je i način kako se živjelo u Bosni vijekovima, kako su ljudi pristajali na trpljenje, patnju, jer uvijek je moglo biti gore, uvijek se moglo dogoditi da izgubiš i to malo što imaš, da izgubiš i ono što više nemaš.
Ta se rečenica slaže sa mentalitetom ovdašnjeg ubogig čovjeka, onog kome su vijekovi savijali kičmu, a strah obarao pogled, koji svakodnevnim poslom pamti samo ono što mu je pod nogama, - cestu, kamen, lokvu, zemlju - a nipošto ono što je iznad njega - nebo, jablan, zgradu.
Jer niti može da digne glavu i pogleda u nebo, niti smije da se odvaži na takvu kuražnu stvar. Ako bi digao glavu, pogledao gore, moglo bi se desiti da ugleda nekoga ko leti, ko nosi sa sobm zabranjeni miris slobode, snagu imaginacije, neku osobenost koja je protivna tamnim bojama njegovog užeg i šireg zavičaja. Tada bi radije sebe proglasio ludim nego što bi ispričao nekome šta je to vidio, ili još bolje proglasio bi sebe halucinatorom, žrtvom optičke varke, jadnikom koji je smetnuo s uma.
Jer kome bi smio ispričati takvu jednu priču da je na nebu neko ko širi krila, pošto je to posljednim ustavom ili hatišerifom ili uredbom ili obznanom zabranjeno. Jer na kraju krajeva sve je to neko nepotrebno znanje koje ga može koštati najmilijih, imovine, čak i života jer ovo je zemlja u kojoj - što manje znaš - manje si nesretan. )
(Opet me stigla ona ista depresija koja je povremeno krasila svaki period mog djelovanja, a pojavljivala se u trenucimakada se ne vidi budućnost projektas na kojem radim, kada osjetim da smo ušli u šablon, da smo postali šarafčići neke velike mašine koja melje sve one koji su u njenom sistemu. Neko se na to može navići. Mene to boli, ne mogu da spavam, gubim apetit.
Osjetih da svijet ide mimo mene, da svi žive, dišu punim plućima, a da se ja gubim, nestajem, i da voz u kom se trenutno vozim ide van voznog reda i unepoznatom pravcu)
June 27, 2022
Kažu da ti čitav život proleti u sekundi kad ti je život u opasnosti. Tako je i ova knjiga napisana. Veoma lepo napisana. U trenutku kada je doživeo srčani udar, u trenutku kada se susreo sa gospođom Sudbinom i gospodinom Azrailom, Nele se priseća svog života: odrastanja u Sarajevu, bavljenja muzikom i na kraju odlaska iz grada pred početak rata.
Odlučila sam da citiram deo kad spominje Novaka Đokovića, jer dok sam to čitala upravo je na TV išao meč sa Novakom.
Dok leži na koronarnom odeljenju Urgentnog centra u Beogradu čuje galamu u hodniku, doktori i sestre na dežurstvu navijaju za Novaka.
„Nole igra! Jebem ti srce. Sad je našlo da me zeza.
Da me nije opalila ova nesreća, sada bih sjedio sa svojim Điđom(sin) ispred televizora. Gledali bi’ Nolu. Ja bih pio pivo, a on sok od borovnice. Ne bi’ dali nikome u kući da prozbori ni jednu jedinu riječ. Da se Nole koncentriše.“
Ovo me podsetilo na mog pokojnog oca i mene dok gledamo Noleta. Ćale je znao da prestoji po nekoliko gemova, jer je Novak bolje igrao nego kad bi on seo na tabure...
July 11, 2017
22.05. (2011., 1942.)
Kafić je, ustvari, bio prelazni oblik između kafane i diskoteke. Mjesto u kome ne moraš da sjediš jer je to dosadno, a ne moraš ni da plešeš, te time čuvaš svoje dostojanstvo. Zagreb je imao zdravljake, Beograd kafane, a Satajevo kafiće.
Olimpijada je donijela neku čudnu vrstu entuzijazma i solidarnosti, posebno nadahnuće u svim stanovnicima grada koje stapa sva bića u jedno. Olimpijada je vjerovatno bila krajnji cilj komunizma, međusobno razumijevanje koje sam kasnije vidio samo jos u Beogradu za vrijeme bombardovanja.
...mali koji vrišti dok pjeva, falša više od Džegera, ali da prosipa emocije kao slon barsku vodu.
Omladinski listovi bili su samo prethodnici nacionalnim armijama.
Istorija nam pokaza, po ko zna koji put, da onaj koji se bori za slobodu, jedino što stiče iz te borbe jeste utisak da je njen vlasnik!
O EMIRU KUSTURICI
Emir i njegov autoritet rodili su se istog dana. Njegovim ulaskom prostorija se napuni energijom i nabojem. U dvije-tri rijeci uspostavio je kontrolu nad razgovorom. Za razliku od Mladena, koga su pratili blažena tišina i mir meditacije, Emir je ključao vulkan, neukroćena zvijer, potmuli tutanj lavine...
Imao je snagu zemljotresa, upornost Sizifa i energiju vojskovođe. Svaki njegov potez, umjetnički ili politički, čak i privatni, pratili su grmljavina i sijevanje. Izgledalo je da ga ništa ne može zaustaviti na putu do krajnjeg cilja, a uvijek je birao najteži i najduži. Da se bavio medicinom, ne bi se smirio dok ne bi izmislio penicilin, da se bavio politikom, bio bi terorista. Film je kanalizovao njegovu energiju, spasio svijet mnogih žrtava (u slučaju da je postao terorista). Govorio je mangupski o ozbiljnom stvarima, o kojima je počeo da razmišlja veoma rano, kada "normalan dječak" misli o klikerima. Bio je jedan od onih koji su se rodili ozbiljni, a briga je dominirala njegovim licem kao i kod svakog velikog umjetnika.
Kako se nazivaju ljudi koji su nasilno istjerani iz svojih domova i sada žive na drugim lokacijama na planeti, daleko od kuće u kojoj su rođeni?
Izbjeglice.
Ja živim u Beogradu, ali ja nisam odavle. Ja sam iz Sarajeva, samo što sam otuda otjeran.
A kako se zove čin u kome jedna grupa ljudi otjera drugu grupu ljudi iz grada u kome su živjeli zajedno?
To se zove čišćenje.
A ako, kojim slučajem, ova prva grupa ljudi pripada jednoj, a druga drugoj naciji, religiji ili etničkoj grupi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje.
A ako je ta akcija koju nazivamo etničko čišćenje obuhvatila najmanje sto pedeset hiljada ljudi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje velikih razmjera!
E, sad shvatam zašto me zovu agresorom. Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe. Žrtva etničkog čišćenja!
Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu gdje te jebu pa kažu da si silovatelj.
Kafić je, ustvari, bio prelazni oblik između kafane i diskoteke. Mjesto u kome ne moraš da sjediš jer je to dosadno, a ne moraš ni da plešeš, te time čuvaš svoje dostojanstvo. Zagreb je imao zdravljake, Beograd kafane, a Satajevo kafiće.
Olimpijada je donijela neku čudnu vrstu entuzijazma i solidarnosti, posebno nadahnuće u svim stanovnicima grada koje stapa sva bića u jedno. Olimpijada je vjerovatno bila krajnji cilj komunizma, međusobno razumijevanje koje sam kasnije vidio samo jos u Beogradu za vrijeme bombardovanja.
...mali koji vrišti dok pjeva, falša više od Džegera, ali da prosipa emocije kao slon barsku vodu.
Omladinski listovi bili su samo prethodnici nacionalnim armijama.
Istorija nam pokaza, po ko zna koji put, da onaj koji se bori za slobodu, jedino što stiče iz te borbe jeste utisak da je njen vlasnik!
O EMIRU KUSTURICI
Emir i njegov autoritet rodili su se istog dana. Njegovim ulaskom prostorija se napuni energijom i nabojem. U dvije-tri rijeci uspostavio je kontrolu nad razgovorom. Za razliku od Mladena, koga su pratili blažena tišina i mir meditacije, Emir je ključao vulkan, neukroćena zvijer, potmuli tutanj lavine...
Imao je snagu zemljotresa, upornost Sizifa i energiju vojskovođe. Svaki njegov potez, umjetnički ili politički, čak i privatni, pratili su grmljavina i sijevanje. Izgledalo je da ga ništa ne može zaustaviti na putu do krajnjeg cilja, a uvijek je birao najteži i najduži. Da se bavio medicinom, ne bi se smirio dok ne bi izmislio penicilin, da se bavio politikom, bio bi terorista. Film je kanalizovao njegovu energiju, spasio svijet mnogih žrtava (u slučaju da je postao terorista). Govorio je mangupski o ozbiljnom stvarima, o kojima je počeo da razmišlja veoma rano, kada "normalan dječak" misli o klikerima. Bio je jedan od onih koji su se rodili ozbiljni, a briga je dominirala njegovim licem kao i kod svakog velikog umjetnika.
Kako se nazivaju ljudi koji su nasilno istjerani iz svojih domova i sada žive na drugim lokacijama na planeti, daleko od kuće u kojoj su rođeni?
Izbjeglice.
Ja živim u Beogradu, ali ja nisam odavle. Ja sam iz Sarajeva, samo što sam otuda otjeran.
A kako se zove čin u kome jedna grupa ljudi otjera drugu grupu ljudi iz grada u kome su živjeli zajedno?
To se zove čišćenje.
A ako, kojim slučajem, ova prva grupa ljudi pripada jednoj, a druga drugoj naciji, religiji ili etničkoj grupi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje.
A ako je ta akcija koju nazivamo etničko čišćenje obuhvatila najmanje sto pedeset hiljada ljudi, kako se to zove?
To se zove etničko čišćenje velikih razmjera!
E, sad shvatam zašto me zovu agresorom. Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe. Žrtva etničkog čišćenja!
Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu gdje te jebu pa kažu da si silovatelj.
October 28, 2020
Rođena sam '94 i nikad nisam gledala nadrealiste, mada znam da su mnogo značili mojim roditeljima, isto tako sam gotivila hitove Zabranjenog pušenja, ali nikad nisam bila posvećeni fan. Ja sam, za razliku od nekog ko je očekivao priču o ZP, očekivala da knjiga bude o raspadu Jugoslavije i svemu što je prethodilo. Knjiga je očigledno mešavina autobiografije i svedočenja o vremenu koje je rezultiralo katastrofom.
Elem, knjiga obiluje intetesantnim anegdotama, briljantnim alegorijama, verno oslikava to vreme, to mesto, te ljude. Međutim, zamerke su da je knjiga predugačka, trebala je biti kraća za bar 100 strana, jer je na par mesta zaista priča otišla u nedogled.
Nele, drži se, nadam se da ćeš jednog dana biti u miru sa sobom i svojom prošlošću.
Elem, knjiga obiluje intetesantnim anegdotama, briljantnim alegorijama, verno oslikava to vreme, to mesto, te ljude. Međutim, zamerke su da je knjiga predugačka, trebala je biti kraća za bar 100 strana, jer je na par mesta zaista priča otišla u nedogled.
Nele, drži se, nadam se da ćeš jednog dana biti u miru sa sobom i svojom prošlošću.
April 30, 2024
Užasno dosadno i pretenciozno. Gotivila sam čoveka dok ne pročitah ovu knjigu. Toliko me udavi. Hajde da vam kažem kako smo oformili bend ali ću skretati sa teme sve dok ni sam ne zaborvim šta sam hteo reći atmosfera je koja me prati celu knjigu. Ah da i 'vidi me koliko sam inteligentan da ću se truditi da koristim metafore i sinonime i gradacije konstantno.' Toliko sam puta uhvatila sebe da ne znam šta se dešava niti šta sam uopšte pročitala. Naterah sebe da je pročitam celu samo da bih lupla 1 zvezdicu, da ima -1 to bih klepila!
September 15, 2020
Interesantan prikaz prije ratnog Sarajeva, i priva o dva fenomena iz tog grada Zabranjenog pusenja i Nadrealista. Mislim da je Nele bezveze unistio knjigu sa svojim jadnim stavovima i prevelikim fokusiranjem na raspad Jugoslavije. Iskreno smijesno mi je kako on to prezentira da je su se svi sluzili samo lazima, a eto ko on biva u svojoj knjizi iznosi samo istinu i nista vise. Mos si mislit...
August 21, 2018
Iako sam '82. napustila zemlju, i Zabranjeno pusenje, a i Nadrealiste nisam "konzumirala", knjiga mi se dopada kao opis fajronta u Sarajevu, sire Jugoslaviji.
Pise pitko. Knjiga se lako cita. Preporucujem je.
Pise pitko. Knjiga se lako cita. Preporucujem je.
July 19, 2019
Roman koji je savrsena mesavina biografije autora, radjanja i smrti Zabranjenog Pusenja kao i opisa jednog perioda na Balkanu koji ce se tesko ponoviti, period umetnickog zanosa i period radjanja najbolji ex-yu grupa.
October 14, 2022
Lijepo prisjećanje na prošla vremena uz nekoliko razboritih razmišljanja, ali i nekoliko ne toliko. Vjerovatno zanimljivije bivšim Sarajlijama i fanovima projekata u kojima je Nele prethodno učestvovao.
July 30, 2018
Krajnje zabavno i verovatno kontraverzno za mnoge. Poslastica za ljubitelje "Pušenja", "Nadrealista" i YU rock-a uopšte.
March 28, 2020
Nele ko Nele 😊
May 6, 2020
Emotivna prica, prilicno tuzna...
October 10, 2020
Аутобиографска књига написана изузетним стилом.
April 10, 2022
Sjajna knjiga!
March 17, 2023
Неки делови изузетни(као што су задњих пар поглавља), неки беспотребни(део приче са Азраелом и Судбином), успева да буде врло добра књига. 4,25
Displaying 1 - 30 of 44 reviews