Reading The Everyday

by Joe Moran

In an ever-growing field of study, this is a major contribution to one of the key areas in cultural studies and cultural theory – the spaces, practices and mythologies of our everyday culture. Drawing on the work of such continental theorists as Henri Lefebvre, Michel de Certeau, Marc Augé and Siegfried Kracauer, Joe Moran explores the concrete sites and routines of everyday life and how they are represented through political discourse, news media, material culture, photography, reality TV shows, CCTV and much more. Unique in his focus of the under-explored, banal aspects of everyday culture, including office life, commuting, traffic and mass housing, Moran re-evaluates conventional notions of everyday life in cultural studies, and shows that analysing such ‘boring’ phenomena can help make sense of cultural and social change. This book is interdisciplinary in its approach and covers many different areas including visual culture, cultural geography, material culture, and cultural history as well as the key areas of cultural studies and sociology. Students from all these subjects will find this clearly written and lively work an invaluable study resource.

Genres: Nonfiction

224 pages, Paperback

First published January 1, 2005

About the author

Joe Moran is Professor of English and Cultural History at Liverpool John Moores University and is the author of seven books, including Queuing for Beginners: The Story of Daily Life from Breakfast to Bedtime, Armchair Nation: An Intimate History of Britain in Front of the TV, Shrinking Violets: The Secret Life of Shyness and First You Write a Sentence. He writes for, among others, the Guardian, the New Statesman and the Times Literary Supplement.

Reviews

[Uroš Đurković · Rating 2 out of 5]

„Autobuski red podseća na to da čak i najbanalnija rutina sadrži složenu politiku prostora i kulturna značenja.” (11)

I znam da nije u pitanju autobuski red, ali meni je odmah pao na pamet vozni red iz romana „Bašta, pepeo”, koji je neka vrsta duše romana. Duše u odsustvu. Ipak, uprkos mom obožavanju kataloga i spiskova u svetlu književnosti, ne treba zavesti ljude na pogrešan trag, već odmah obznaniti: ovo je jedna sasvim solidna antropološka studija, koja istražuje moguće domete proučavanja svakodnevice kao kulturno-političkog fenomena. Ambicija tog nauma prevazilazi njegovu realizaciju, ali nije zgoreg prošetati se Moranovim koordinatama. Na tom putu ima začuđujuće mnogo primera vezanih upravo za saobraćaj – od razmatranja svojstvima londonskog auto-puta M25, do trabanta kao vozila kaskanja (traben=kaskati). Čak se navodi i nepotvrđen stav Margaret Tačer kako je gubitnik svako ko ima više od 26 godina a koristi gradski prevoz. Iako ovo ona, po svemu sudeći, nije rekla, i ono što možemo da izmislimo o nekoj osobi često govori mnogo toga o njoj, a ovde i o čitavoj epohi. A kad sam već kod toga, u odnosu na vozila može da se vidi dominantan životni obrazac neke kulture: japanski kolektivizam oličen u železnici (i čak posebno zaposlenim licima koja uguravaju putnike da bi stali u vagon) i američki turboindividualizam (89% posto Amerikanaca ima vozačku dozvolu, a prošle godine je istraživanje u Srbiji pokazalo kako 71% muškaraca ima dozvolu, dok je samo 35% žena položilo ispit!).

Džo Moran piše i o strategijama otpora: pešačenju kao psihogeografskom otporu (180), kancelarijskom pejzažu (Bürolandschaft) (87), arhitekturi stanica, stajališta i ostalih ne-mesta (Mark Ože – nemesto kao anesteziran, efemeran ambijent (241)), soliterskom šiku, uslovima stanovanja, sitkomima, i još mnogo čemu. Možda bi neko poželeo da u tom pregledu postoji nešto još življe i životnije, budući da je o svakodnevici reč, ali to bi onda bila knjiga sasvim drugog tipa.

Često se osvrćući na Lefevra, kao teorijski temelj, Moran navodi jedno njegovo razmišljanje o tome da je dugo postojala tendencija da se na svakodnevicu i pamćenje gleda kao na suprotnosti (242). Ipak, u knjizi se nigde ne spominje istorija privatnog života kao jedna od mogućnsti proučavanja svakodnevice. Opet, i dalje nije odgonetnuto koje su granice svakodnevice kao pojma i iako je dat izvesni istorijski pregled, on je mogao da bude daleko sadržajniji. Džon Fisk navodi kako svakodnevni život predstavlja oblik mikropolitike koja pruža otpor makropolitici institucija i da domaći poslovi oduzimaju moć onima koji ih radi, jer moraju da ih rade (25), pa se onda dolazi do toga da je svakodnevica ono što su dobrovoljne aktivnosti – poput gledanje sapunica na TV-u ili okopavanja vrta (26). Takođe, bitno je spomenuti da je življeni društveni prostor nerazdvojiv od predstave zamišljenih prostora (43), da se oni prepliću i da su fluidni kao i poimanje slobodnog vremena i svakodnevice, ali ipak mislim da bi ovde koristila neka radna definicija, jer je ni tamo ni vamo. Ili treba totalno rašrafiti sve i igrati se ili biti dosledno disciplinovan u misli.

Ali da ne dužim, ko oseća strast (ako takvih ima) prema antropologiji saobraćaja, neka se lati ovoga. Ko je samo radoznao, može slobodno zaobići.