Intrigantno skockana misterija smeštana u surov svet modelinga i realiti televizije. Kada mladu učesnicu takmičenja Ko želi da bude supermodel? pronađu mrtvu, beogradski privatni detektiv Andrej Avakumović Kum i njegova lepa pomoćnica Alina bivaju angažovani da istraže okolnosti pod kojima se odigralo ubistvo. I ovaj put oslanjajući se na nasleđe besmrtne i nezaobilazne Agate Kristi i pisaca koji neguju whodunit podžanr, Vinsent Kol gradi veoma napetu priču koja drži pažnju i koja, pored krimi misterije, nudi i zanimljiv uvid u glamurozan ali surov svet visoke mode. Verica Vinsent Kol je pokazala vidan napredak ovim delom, njenu prozu odlikuje upečatljiva elegancija, a Supermodel za ubistvo nameće kao obavezno lakše štivo za vrelo leto pred nama.
Verica Vinsent Kol rođena je u Beogradu, gde je diplomirala na Pravnom fakultetu. Autorka je četiri kriminalistička romana u kojima je čitaocima predstavila lik prvog privatnog detektiva u srpskoj žanrovskoj prozi: Greh, gnev i grad (2007); Magični teatar ljubavi i smrti (2010); Supermodel za ubistvo (2012) i Smrt na oltaru (2017), kao i romana Gospođo, quo vadis? (2013) i Maltese Diary of Sins and Dreams (2019). Njene kratke priče objavljene su u antologijama Nova srpska pripovetka, Balkan Noir (Grčka) i Belgrade Noir (SAD).
Čini mi se da je Karl Marx rekao da čovek mora da jede i da se obuče. I to je maksima koje se drže ljudi kad se opredeljuju za svet mode i nailaze na otpor okoline koja misli da to nije "pravi posao". Takvu misao nažalost nećete naći u ovom romanu, kao ni jednu drugu iole dostojnu citiranja. U njemu nekih naročitih misli nema, mada se može pohvaliti par citata iz nekih narodnih psovki-poslovica.
SUPERMODEL ZA UBISTVO Verice Vinsent Kol bi kao tekst, da je delo nekog iskusnog pisca koji se dokazao barem jednim vrhunskim romanom visoke književnosti, mogao stajati kao prekretnica u karijeri posle koje autor može da pretenduje na Nobelovu nagradu. Onaj stil u kom nonšalantno stila nema koji gaji Houellebecq, gde je stil to što je nazigled sve suvo i taksativno, u ovom rukopisu dostiže svoj vrhunac. Naime, Houellebecq promišlja ono o čemu piše i poznaje to. Pokušava da izgradi stil na suzbijanju ukrasa i dinamike ali tekst vrvi od misli i stava.
Ovde u tekstu nema stila, nema misli, nema ni dinamike, nema bukvalno ničega. Jedno puko nakucavanje opštih mesta, jezički veoma sumnjivo sa brojnim loše protumačenim i prevedenim formulacijama, neke su same po sebi iz loših prevoda, a neke iz jezičke interferencije zbog koje lektoru treba izvući uši. Rukopis je generalno aljkav, ne pokazuje da je u njega uložen urednički trud, ali svejedno, fundamentalno mu nije bilo spasa.
Ono što je za Houellebecqa napor - da stvori taj neki bezlični, taksativni niz nabrajanje, ovde je izvedeno komotno. Dok kod njega ipak ima opisa šta je junak kupio i obukao, ovde je primenjena nula istraživanja. Sve je generički. Ništa nema opis, ništa nema čak ni brend. Svet je mode ali je cipela cipela a haljina haljina, bez pomena kreatora ili barem uzora. O samoj istrazi da ne govorimo. Junaci koji vrše istragu su mentalno na nivou serijala ĆAO INSPEKTORE, ona se odvija u nekim okvirima koje je u toj hrpetini teksta i nemoguće pratiti, niti je važno. Na kraju je neko ubica, neko saučesnik, neko glavni um iza zločina.
Privatni detektivi su uvek zgodno rešenje za pisce. Pisali su o tome Igor Mandić i Slavoj Žižek, o njima kao sponi između "običnog" građanina i zločina, gde se zaobilazi policija koja nosi drugu vrstu predznaka. Ovde je naravno dosta zgodno da je policijska istraga data minimalno jer je i nekome ko nešto zna o nečemu, teško da piše detektivski roman sa našim aktuelnim Zakonom o krivičnom postupku. Ali, ovde prisutni detektiv, inače protagonista serijala Avakumović Kum, nekada novinar a sada privatni detektiv je jedna potpuno prazna figura, lišena bilo kakvog sadržaja. Kada iznebuha, bez ikakvog razloga Kum krene da se priseća veze koja je mogla rezultirati brakom, roman kao da dobije moždani udar a pamet mu već nije jača strana. Karakterizacija je dakle data kao fusnota i ne iskazuje se kroz ponašanje junaka.
Junaci ovog romana se nalaze u jednoj od onih jedinstvenih situacija - misle da su pametni ali ne znaju da su zarobljeni u izrazito tupavoj knjizi. Na neki čudan način njihovo glavinjanje kroz zaplet, potpuno proizvoljno i besmisleno, bez ikakvog značajnijeg kapaciteta za emocionalno i intelektualno investiranje čitaoca, na čudan način uspeva da proizvede atmosferu reality programa - a sama priča je smeštena u talent show koji u sebi nosi elemente realityja.
Naravno, to su neki dubiozni nesvesni kvaliteti.
Ipak, teško je ne uživati u knjizi koja je istovremeno toliko glupa a opet toliko spremna da nekako osudi i potceni gluposti u društvu. Neko bi to ovom romanu uzeo za zlo. Ironija je htela da je meni to u stvari dobro jer to što neko ne ume da napiše roman ne znači da treba da bude potpuno lišen prava na neku vrstu malograđanskog prezira prema arivistima, populističkoj zabavi i novim bogatašima.
Nažalost, čak i za ono što je prezrena kultura plebsa u ovoj knjizi potrebna je doza osećaja za lepo da bi nastala. A tu dozu ovaj roman nema.
Одличан трилер који се чита у једном даху! Иако ми је писац непознат, материју је добро обрадила. Једино су се неки ликови успут изгубили, тако да је рецимо на крају, у оквиру писања београдске штампе могла да напише и нешто о Рокију (осумњиченом у једном тренутку), близнакињи Дијани...можда београдска штампа и није писала о њима...