Priče

by Dario Džamonja

604 pages

First published January 1, 2003

About the author

Dario Džamonja was a bosnian journalist and author of short stories.

He was a columnist for Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter and Valter ekspres, and editor in the magazine Lica.

Awards:
- "Veselin Masleša" for the best short stories book for 1985.;
- Fund Free Expression Award 1993;
- Writes Club Madison II award for Non-fiction 1994.;
- Madison Poetry award in 1996..

Bibliography:
"Priče iz moje ulice", Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
"Zdravstvena knjižica", Svjetlost, Sarajevo, 1985.
"Drugo izdanje", Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
"Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
"Oni dani", 1989.
"Prljavi veš", autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
"Pisma iz ludnice", Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
"Ptica na žici", Buybook, Sarajevo, 2002; - 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
"Priče - Dario Džamonja", Pressing, Sarajevo, 2003.

Reviews

[aLena · Rating 5 out of 5]

Kroz zbirku “Priče”, koja je izdata posthumno i koja u sebi sadrži najbolje što je za života napisao, upoznajemo se sa fragmentima iz života Darija Džamonje, od mladosti u Sarajevu, preko posljeratnih dana kada je kao izbjeglica životario u Americi i patio za Sarajevom, do ponovnog povratka.

Džamonja je pisao jezikom ulice. Psovao je mnogo i od svih bosanskohercegovačkih pisaca bio je najbliži običnom čovjeku. Nema kod njega akademske folirancije, ni stilistike koja krasi većinu dobrih pisaca, a dobar je kao i oni. Samo čista emocija i iskrenost. Likovi njegovih djela su živi, sa dušom, zato što su to uglavnom njegovi prijatelji i poznanici, Sarajlije. Sarajevo je njegov mikrokosmos.

Kažu da je bio pisac i mnogo prije nego je nastalo njegovo prvo književno djelo, jer sve tuge sa kojima čovjek odraste i sraste, kao što je on srastao, moraju jednog dana postati umjetnost. Kažu i da nikada nije volio poeziju, nije mogao podnijeti to da neko razblažuje i omekšava ništavilo zvano život.

Melanholija je stvorila Džamonju-pisca, a na kraju i ubila Džamonju-čovjeka. Četrdeset šest godina koliko je živio, uspio je preživjeti uz pomoć čaše u ruci i tipki pisaće mašine pod prstima. Sa pisaćom mašinom je i sahranjen.

“U propasti postoji nešto lijepo, pogotovo kad se dosljedno i pošteno izvodi. Džamonja je svoju već bio odabrao. Sprovodio ju je s puno šarma tako da ponekad nije izgledao strašno. Mnogi su se navikli da ga posmatraju dok propada, smatrajući da je to dug koji Daco plaća zato sto piše dobre priče.”

[omilojevic · Rating 2 out of 5]

Interesantne, životne priče, ispresecane naletima samosažaljenja i talasima gorčine. U nekom trenutku zaista postaje prenaporno.