" Voici enfin recomposé, et présenté pour la première fois, un ambitieux projet de Roland Barthes : celui de suivre, dans l'histoire de l'humanité, le processus de lent dépôt de la trace de l'écriture, signe monumental, matière gravée ou peinte, allant jusqu'à la composition du texte, des textes, jusqu'à l'émergence de la lecture, du lecteur, de la jouissance de lire. Conçus entre 1971 et 1973, subdivisés en rubriques et paragraphes suivant un schéma homogène, Le Plaisir du texte et Variations sur l'écriture eurent des destins différents : alors que le premier connut immédiatement un grand succès, le second, destiné à une collection italienne, ne fut jamais publié qu'à titre posthume dans les Œuvres complètes de Barthes.
Relire aujourd'hui ces deux textes dans la reconstruction historique proposée ici, ainsi qu'ils avaient été conçus, cela signifie retrouver les raisons d'une " pratique infinie " : celle de la mémoire et de la fidélité à l'écriture. C'est peut-être là, avant l'essaimage éphémère des signes sur les écrans d'ordinateur, le dernier hymne au texte comme " marque indélébile" d'une civilisation, hymne à la fidélité du scribe et à la liberté du lecteur."
Roland Barthes of France applied semiology, the study of signs and symbols, to literary and social criticism.
Ideas of Roland Gérard Barthes, a theorist, philosopher, and linguist, explored a diverse range of fields. He influenced the development of schools of theory, including design, anthropology, and poststructuralism.
Dva značajna eseja koja govore o stanju pre i stanju posle.
O telu kao tekstu i tekstu kao tkanju i tkanju kao mreži i mreži kao telu.
Istovremeno provokativni, nerazabirljivi, informativni, naporni, zabavni, arogantni, gusti, erotični i odbojni.
Dva zaključka: 1) Poreklo pisma nije vezano za komunikaciju, naročito ne za njeno omasovljenje, već za nekakvu mističku razmenu – dogovor između tela i vremena. 2) Zadovoljstvo teksta nikad nije u nasladi temom već u događanju-unutar-jezika, ili, čak u onome što je potpuno vantekstualno.
I da, utisak mi je da rasparčavanje mitologije dovodi, verovatno suprotno autorovoj nameri, do proizvođenja nove mitologije. Ceo naš teorijski aparat zapravo je mitološki konglomerat, paralelni svet, u kome vlada indukovana oluja. Ko preživi, pričaće.
Akademski opskurantizam kakvog se najviše grozim. Bart svako malo pominje de Sada kao primer pisca tekstova koji izazivaju zadovoljstvo, da je makar nešto naučio od njega, umesto što stidljivo ubacuje termine kao što su voajerizam, naslada, perverznost...