Žanr u kojem se Ivan Ivanji ističe kao nesumnjiv majstor, ujedno i žanr prilično redak u našoj savremenoj književnosti, jeste žanr istorijskog romana. Svoju trilogiju o carevima Rima koji su potekli sa naših prostora Ivan Ivanji započeo je još sedamdesetih godina dvadesetog veka, romanima o Konstantinu i Dioklecijanu, a sada je zaokružuje romanom o Julijanu, poslednjem rimskom caru koji je pokušao da se suprotstavi hrišćanstvu i vrati imperiju na prethodni religijski sistem mnogoboštva.Kao i sva izvanredna ostvarenja u ovom žanru, Ivanjijevi romani o rimskim carevima istorijski su čvrsto zasnovani, a donose uzbudljive i detaljima bogate priče koje nam istovremeno dočaravaju epohu i daju uvid u intimnost i psihologiju glavnih junaka i njihovog okruženja, čiji su životi obeleženi raznim prelomnim trenucima istorije Rimskog Carstva i na mnogo načina povezani sa tlom na kojem mi danas živimo i gde tek sada u punom sjaju otkrivamo ostatke jedne prelepe, surove i intrigantne prošlosti, čiji nam način života, običaji, moralne norme, međusobni odnosi i svakidašnjica nikada nisu bili bliži, razumljiviji i istovremeno uzbudljiviji nego u Ivanjijevim romanima.
Ivan Ivanji rođen je 24.1.1929. godine u Zrenjaninu. Književnik je i prevodilac. Roditelji, oboje lekari, Jevreji, ubijeni su 1941. godine, a on se spasao bekstvom kod rođaka u Novi Sad. Tu je uhapšen u martu 1944. godine, posle čega je bio zatočen u koncentracionim Logorima Aušvic i Buhenvald do aprila 1945. godine.
Završio je srednju tehničku školu u Novom Sadu, posle toga studirao arhitekturu, a zatim i germanistiku u Beogradu. Preko 20 godina bio je prevodilac za nemački jezik Josipu Brozu Titu kao i drugim državnim i partijskim funkcionerima. Paralelno s karijerom pedagoga, novinara, dramaturga i brojnim funkcijama koje je obavljao u kulturnom životu Beograda i diplomatiji, Ivanji se bavio i književnošću i od rane mladosti objavljivao poeziju, prozu, eseje, bajke i drame. Njegovim najznačajnijim delima smatraju se romani Čoveka nisu ubili, Dioklecijan, Konstantin, Na kraju ostaje reč, Preskakanje senke, Barbarosin Jevrejin u Srbiji, Guvernanta i Balerina i rat, kao i zbirke pripovedaka Druga strana večnosti i Poruka u boci.
Njegova dela prevođena su na nemački, italijanski, engleski, mađarski, slovački i slovenački jezik. S nemačkog i mađarskog jezika preveo je desetine knjiga i drama. Sa suprugom živi u Beču i Beogradu.
Uređenje države koja je dobar deo poznatog sveta, mir i poštovanje naroda. Čudno je navijati za onoga ko se bori protiv onoga što je na kraju pobedilo. Zabavno, volim istoriju.
Nakon što čovjek pročita pentologiju "Imperator" Conn Igouldena teško je ocijeniti Ivana Ivanjija. Knjigu "Dioklecijan" bi ipak trebalo smjestiti i u vrijeme izdavanja (nastajala 1967-73) i u poziciju autora (Titov prevoditelj) koji je u nekim scenama sigurno preslikavao situacije s Titovog dvora, a neke vjerojatno i preskočio kako ga netko ne bi optužio za kontrarevoluciju.
Sve je to vjerojatno uticalo na Ivanjija da romansiranu biografiju jednog od najvećih rimskih careva zatrpa s previše faktičkih podataka na uštrb količine priča.
No, za sve nas koji nismo skloni pamćenju povijesnih podataka mnoge su stvari otkriće a Ivanji tjera priču i do granica thrillera. Dakako da sam kao Splićanin uživao u sagledavanju Dioklecijanovog života i šteta bi bilo ovu knjigu ne prevesti na hrvatski jezik, kako bi bila dostupna i današnjoj generaciji.
Odličan prikaz biografije ovog vladara. Delo je bogato detaljima vremena u kom je živeo i njegovih savramenika. Nešto slabiji stil pisanja od onog na koji sam navikao od tog autora.