U rano jutro, 12. februara 1961, pred sam početak pomračenja Sunca, u Ksaverskoj šumi, na periferiji Zagreba, pronađeno je beživotno telo mladića kako kleči obešen o drvo debljine dečje ruke.
Vest o ovoj smrti brzo je protutnjala tadašnjom Jugoslavijom, jer se radilo o Branku Miljkoviću, princu poezije, koji je u trenutku smrti imao samo 27 godina i ceo život pred sobom.
Kako se našao tu?
Šta ga je dovelo na to samotno mesto?
Da li je digao ruku na sebe ili je možda ubijen?
Prateći poslednje tri godine Brankovog života, sa reminiscencijama na njegovo detinjstvo i rane godine, roman se bavi tragičnom sudbinom genijalnog umetnika u večitom sukobu sa svetom. Ovo je istovremeno priča o jednoj državi i njenoj službi bezbednosti, ali i priča o izuzetnom pojedincu koji poput Prometeja donosi čovečanstvu vatru i svetlost života.
Autor bestselera Konstantinovo raskršće i Kainov ožiljak i scenarista kultne serije Senke nad Balkanom u ovom romanu pokušava da odgovori i na ono suštinsko, najvažnije pitanje:
Ko je, zaista, bio Branko Miljković?
„Većina istorijskih knjiga bavi se ljudima na vrhu. A šta ako je suština ispod toga? Dejan Stojiljković kao malo ko ume da preoblikuje prošlost u sadašnjost, i zato je ovaj roman o najpoznatijem Nišliji, najvećem pesniku bivše Jugoslavije i rodonačelniku Kluba 27, remek-delo srpske književnosti, ali se njime jedna od najvećih misterija ovde ne završava.“ – Veljko Lalić
Dejan Stojiljković was born and raised in Nis, Serbia, a small town that is best known as the birthplace of the Roman emperor Constantine the Great.
Perhaps using that historical backdrop as an inspiration in his own works, Stojiljković is one of the most popular and widely-read authors in Serbia. His The Omen of Angels was hugely successful in 2013, a riveting biographical novel about Constantine. That was just the latest in a long line of releases which won prestigious literary awards and critical accolades all over Europe.
One of those earlier novels, Constantine’s Crossing, was originally released in Serbia in 2009, and has now been translated to English for the first time. Published by Blooming Twig Books, it was nominated for two international book awards: Balkania and IMPAK Dublin. Again using his hometown as the setting, this time at the height of World War II, Constantine’s Crossing focuses less on blood and death, and more on individual responsibility during war and what causes evil in man. The words flow easily and somehow takes the reader to a dark, dreary, war-torn town, yet makes the reader want to stay.
In addition to his traditional novels, Stojiljković has also written several comic scripts and a collection of essays on comics. His writing style spills from fantasy to horror and everywhere in between, delighting readers in English, Russian, Macedonian, Greek, and his native Serbian.
"Mi pesnici... mi smo oni koji donose to svetlo na ovaj svet." "Kao Prometej?" "Da. I baš kao Prometej... kad-tad bivamo kažnjeni za to. Od bogova ili od zavidne svetine, svejedno je."
Najbolja knjiga koju sam pročitala ove godine. Klasičan Stojiljković, ali ovog puta bez natprirodnih bića koja su upletena u priču.
Ono što me je oduševilo jeste nivo detalja iz života Branka Miljkovića koji su deo ove priče.
Osim klasičnog pitanja koje se provlači decenijama, a koje jeste i pitanje ove knjige, ko je ubio Branka Miljkovića, velika pažnja posvećena je detaljima - gde je Miljković sedeo u kafani, u koga je bio zaljubljen, kakav mu je bio odnos sa kolegama piscima, sa Osakrom Davičom.
Sveobuhvatno razvijena priča o misteriozno preminulom pesniku, udbi, odnosu prema režimu, velilini jednog pesnika, prkosu, ponosu, depresiji, snovima, mukama.
Dopada mi se način na koji je predstavljen Branko, disident, buntovnik, intelektualac, genije.. Kako o njemu gotovo ništa do sada nisam znala ( što je velika sramota za nekoga sa juga ), jedno veliko hvala Dejanu što mi je omogućio da se informišem o ovako važnom pesniku za našu književnost! Blago rečeno, zaljubljena sam u Branka!
Žanrovski roman, pisan tako da se lako može pretočiti u filmski scenario ili u strip. Praktično ne izlazi iz okvira žanrovskih klišea, uključujući i glavni lik. Veza ovog lika sa ličnošću i stvaralaštvom pesnika Branka Miljkovića u suštini je samo spoljašnje, dekorativne prirode.
Ko je znao da je i on pomalo pesnik... jer ovo ovde je, u stvari, poezija. Meša se san, java, ljubav, ludilo, bes, krivica, nada i beznadje... ključa kazan emocija koji se ruši pravo na čitaoca.
Ali, kanda, da bi bio princ pesnika moraš da budeš i ozbiljno lud, o tragičnoj sudbini da ne govorimo - pa tako, da bi se o tome i takvome pisalo, treba, dakle, neko ko je i sam bar malo pesnik.
Da li potenciranjem sebe kao ludog pesnika koji živi izvan normi, prizivaš i tragičnu pesnikovu sudbinu? Ili je obrnuto (šta je starije u ovoj kokoška / jaje situaciji?)
A što se tiče ostalog... udbe, službe i ostalih nakaza... upališ tv danas i sve je isto (samo njega nema).
"Ova prica je zasnovana na istinitim dogadjajima." - tako pocinje " Zvezda nad prazninom" , ali autor ostavlja prostora pojedincu da sam odluci o tome. Princ poezije - Branko Miljkovic je njeno srediste, svetlost i vatra. Pratimo njegov zivot kroz razlicite vremenske periode i segmente. Prikazani su nam delici detnjistva, rane mladosti, studentskih dana, kao i poslednje godine njegovog zivota. Prikazana su nam Brankova razmisljanja, unutrasnje borbe , snovi, mastanja,humor,tvrdoglavost, neznost, zaljubljenost, realnost, njegova filozofska i pesnicka strana. Dogadjaji koji su ga oblikovali i budli u njemu setu. Tu je i njegova mangupska strana - bio je covek koji je voleo da provodi vreme u kafani , da razgovara, popije, zapeva, pa da se i potuce kada treba da brani svoje stavove. "Revolucija je kao reka, ona tece i stize na svako mesto, unosi promenu podjednako i u zemlju i u ljude." Kroz knjigu se cesto spominju Prometej i vatra. Znamo da se u mitologiji on predstavlja kao snazan lik koji predstavlja olicenje hrabrosti, prkosa, teznje za slobodom , ponosa i covekoljublja, sto mislim da su i Brankove osobine. A vatra? Od vatre sve krece i u vatru se sve vraca. " Uzmite saku svezeg pepela ili bilo cega sto je proslo i videcete da je jos uvek vatra ili da to moze biti." U Branku je gorela vatra koju je samo pisanje moglo da smiri. Da izvuce iskre i stvori reci. Da od plamena ispise pesmu. Da otera mrak. "Ti si samo utvara... zli duh... koga nagriza svetlo andjela. A ja jesam zvezda.... I kada zvezda postane sunce.... ...utvara vise nece biti."
Iako je voleo drustvo, imam utisak da je Branka retko ko razumeo, pogotovo u tadasnjem rezimu. U moru istih, u moru sledbenika Branko se usudio da bude svoj i prkosan. "Ne guraj me medju izgubljene." " Ko ne ume da slusa pesmu, slusace oluju Ali : Hoce li sloboda umeti da peva, kao sto su suznji pevali o njoj?"
Ipak u svemu tome uspeo je da se divi svakodnevnim sitnicama, malim radostima, sviracima, da se uz pesmu veseli i tuguje, da pronadje inspiraciju u svojoj okolini, ljudima, zivotu. "Tako je. Znas rode ... Covek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative. -A one su? - Ili da oseti svoju nistavnost ili da se divi. - Svetu? - I njemu."
"Neki ce svemir ponovo da nas stvori."
Ostaje zal za prerano zavrsenim zivotom i veo misterije kojom je obavijena pesnikova smrt, cak i nakon svih ovih godina. Nama ostaje da citanjem njegove poezije nikad ne dozvolimo da se Brankova vatra ugasi.
"Nema mene al ima ljubavi moje; Vidim je u suncu i zemlji gde nam trunu kosti. Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti Slično muzici slično praznini, spokojem.
Ona će sačuvati namere moje i tvoje I vaskrsnuće mrtve rođendane po milosti. U podnožju vetra nemerljiva sen oholosti Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.
U pusto srce u mrtvo vreme me zovi, Minula čežnjo, da se svet ponovi. Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um, Pa mi je prazan dan koji još došao nije, Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum Neka me nedostojnog vetar obavije."
Dopalo mi se sto knjiga simbolicno ima 27 poglavlja, koliko je i godina Branko imao u trenutku smrti.
" Ali Branko... Njegovo ime ce goreti vecno. Kao vatra."
Аутор нам приближава Бранка, онаквог каквог га знамо, још више, онаквог какав нам није познат, и дочарава позорницу на којој су се одиграли судбоносни и кобни догађаји из песниковог живота. Лепо скројено, свакако препорука за све љубитеље неуништивих, бесмртних стихова једног Нишлије који је страдао од сопствених стихова.
~ U svakom pesništvu mora svetlucati haos... A haos... To nije baš najpodobnija stvar u ovom osetljivom trenutku građenja i stvaranja reda. Svejedno, oni će probati da me promene, ja im neću dati. I iz te kolizije, tog trvenja... sudara države i pojedinca... rađa se iskra. Iz iskre se rađa vatra. A vatra... to je ono što čovečanstvu najviše treba. ~
~ Ariljski plavi anđeo. Pored onog belog, u Mileševi, smatra se najlepšom srpskom srednjovekovnom freskom. Branko zuri u njega, zaneseno, i reči same silaze sa usana, kao kapi vode. Ko tebe nije video, taj ne zna za sebe. ~
~ Ako bi neka moja pesma bila molitva, ona bi počinjala citatom Franca Kafke. Kojim citatom? Ne guraj me među izgubljene. ~
~ A reči... Reči su oštre stvari... kao noževi... I ako ih ne prospem na papir, one se okreću protiv mene... ~
Док сам читала најновији роман Дејана Стојиљковића "Звезда над празнином" у више наврата сам пожелела да пишем утиске колико је роман изазвао емоција у мени.
Композиција овог дела је необична и другачија од свега што читам, Дејан је свесно изградио динамику приповедања и тако нам омогућио да роман читамо као узбудљиво штиво. Иако линеарни ток догађаја познајемо из Бранкове биографије, односно ми знамо крај ове приче ипак у току читања осећамо узбуђење, наду, неизвесност.
Ликови су веома уверљиви и приповедни делови о њима обезбеђују баш ту наративну динамику и осећај неизвесности. Ово је роман који нема једну тему, па и фабула је некако овде слојевита или бар она није тежиште романа. Осим ако се као фабула не посматра авантура и акције кроз које наш протагониста пролази. Односно "спонтано" низање догађаја. Колико је догађаје у мрачном периоду наше историје могуће назвати спонтаним низањем, кад све има унапред одређен ток дешавања. Кад је карактеристична изрека за тај период "кадија те тужи, кадија ти суди".. "Ништа се не дешава само од себе, синко. Све има свој узрок, све је испланирано и спроведено у складу са правилима... Али то онда имплицира... Шта? Да нема слободне воље. А зашто би је било? Да бисмо знали да ли смо људи или нисмо. Слободна воља нас чини људима? Тако ја мислим. "
У роману Звезда над празнином аутор држи пажњу од почетка до краја и то не само причом о Бранку, већ је ово једна сложена целина у којој доминирају и остали ликови. Бранкова породица, уметници и наравно жбирови. Овде је идеално питање кога бисмо од ликова позвали на вечеру и кога нахранили, а кога оставили гладним 😁 Сви они нису описани како смо иначе навикли да упознајемо ликове по романима и како бисмо доживели њихову карактеризацију, већ то доживљавамо кроз њихове дијалоге и делања. А кроз сваки лик упознајемо и нашег главног јунака.
И све ово што сам вам сад написала је једно гледиште књиге, тај можда једнострани део ако посматрамо ово само као роман о Бранку Миљковићу. Други део је слојевитост овог романа који линеарно прати и једно време једноумља у друштву. Таквим ликовим�� као предводницима друштва аутор покушава да приђе са свих страна и кроз само наизглед наивно и непретенциозно остварио је праву уметност и рекла бих праву слику једног времена.
Једна од занимљивих чињеница о овом роману је и кружна форма, јер са сценом којом роман почиње њу срећемо и на крају што је изазвало код мене осећај да смо и били и јесмо Проклета авлија. То је знак "Да време не постоји." А да " Границе у којима живимо...нису границе у којима умиремо."
"Зато што су понекад речи све што остане иза нас. Речи...нису довољне. Знам. То ми је једном Бранко рекао. Али видите...речи... Оне су сада све што имамо."
Зато читајте сваку реч из пера Бранка Миљковића и читајте ову књигу којом Дејан дефинитивно потврђује да је одличан писац.
И овде бих искористила бонус питања за аутора : Зашто се одлучио да тито на балу не реагује? Разумећу само ако је у сврху акцентовања његове околине. Колико је дао слободе себи у жељи да Миљковића приближи новим генерацијама и тако слабочиталачку публику наведе на поезију?
"Opasno je ubijati pesnike." Ovo je, pre svega, jedan vrlo težak i emotivan roman, koga sam se latila kao neko ko poeziju Branka Miljkovića voli više od svega na svetu (nimalo ne preterujem kada to govorim!). Što se tiče Stojiljkovićevog poznavanja Brankovog života, vidim da ono ne prelazi neku granicu onoga što se o pesniku inače zna ili konstantno priča. Gledao je da oživi Branka kao onakvog kakvime ga javnost inače zna, i to je ok. Mislim da je malo preterao s njegovom sklonošću prema prostitutkama.
Malo mi smeta, kada pomislim na činjenicu da je ova knjiga pretvorena u teoriju zavere i da je pretočena u neki vid iskazivanja mržnje protiv komunista. Svakako su Branka te noći ubili ili komuniste, ili ustaše, a pošto se u našoj državi već decenijama sve drvlje i kamenje baca na ove prve, kako iz opravdanih, tako i iz manje opravdanih razloga, 'ajde da oprostimo piscu.
Svakako, zato što mi je nakratko oživela Branka Miljkovića, i zato što je svakako, bila obeležena propagandom ili ne, probudila razna osećanja u meni, ne mogu da joj dam manje od ove četiri zvezdice. Vidi se da Stojiljković ima iskustva u radu sa scenarijima - cela knjiga ima dinamiku i dijalog koji dosta priliče scenariju filma ili serije. I sada razmišljam, bilo bi zaista lepo kada bi se ona i ekranizovala (samo, sumnjam da bi našli glumca lepog kao što je Miljković bio🤫).
"Smrtonosan je život, al' smrti odoleva. Jedna strašna bolest po meni će se zvati. Mnogo smo patili. I evo, sada Peva pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, Isto je pevati i umirati."
P.S: moram da dodam još i da su mi se jako svidele dve reference na EKV u knjizi ("u sumrak otežaju senke" i "modro i zeleno"), to što je Brankovo pismo o Milici Nikolić predstavljeno kao falsifikat, i deo kada Branko spava u vozu nazad iz Ohrida i nadolaze mu stihovi pesme "ako izađeš iz voza, ostaćeš sam" (jedne od mojih omiljenih!). Bilo je toga još mnogo, al' ovo je nekako iz glave 😊
Stvarno hoću da joj dam 4 zvezdice. Ono što je u knjizi je stvarno gotivno, bacio je svetlo na Miljkovićev život. Poezija bi se sad bolje razumela, makar malo. Stojiljković ga je opisao kao brutalnog genija, kao i fizički pretećeg. Kafanskog šibadžiju sa mozgom naučenjaka i pušačkom navikom turskoj hadžije. Genijalne načine na koji su nastali još genijalniji stihovi. Profesorka književnosti mi je rekla jednom prilikom da, kada pišem, ne treba da nabacujem činjenice koje znam, u smislu, E VIDI STA SAM NAUČIO. Stojiljković to uporno radi i to malo koči. Dijalozi su osrednji, filozofija o kojoj govori perforisirana. Sve u svemu, ako volite Miljkovića, pročitajte. Ako ne, možete da preskočite.
Stojiljković nema kapacitet da napiše roman o Branku Miljkoviću. U doba kraha umetnosti on piše ovaj roman na nivou trača, teorije zavere bez suštinskog pronicanja u filozofsko - poetsko Miljkovićevevo delovanje i pisanje. O Miljkoviću je najbolje pisao Petar Džadžić, kasnije su mnogi pseudokritičari pisali svašta od postmodernističke papazjanije do prežvakavanja opštih mesta o nadrealističko - simbolističkoj poeziji. Stojiljković i ne može da dokuči šta je sve Miljković pisao u svojim esejima i šta je govorio u svojim intervjuima. Za to je potrebno imati filozofsko obrazovanje. Što se Miljkovićeve poezije tiče, vlada danas licemerje, kao svi ga čitaju a ne podnose pseudopesnici danas transcendenciju umetnosti.
Skoro mi nije bilo ovako tesko da napisem utisak. Sta god da sam krenula da pisem , imala sam osecaj da nije dovoljno dobro, da treba bolje da iskazem svoje utiske...
Ovo je jedna od onih knjiga koja ti se ureze u pamcenje toliko jako da na momente nisi siguran da li si procitao knjigu ili gledao jednu jako dobru seriju...
''*Nista se ne desava samo od sebe,sinko. Sve ima svoj uzrok, sve je isplanirano i sprovedeno u skladu sa pravilima... -Ali to onda implicira... *Sta? -Da nema slobodne volje. *A zasto bi je bilo? -Da bismo znali da smo ljudi ili nismo.''
I don't know how much of it is true and what the writer invented, but I liked the greatest part of the novel. It's warm and funny and represents Branko as a a modern day philosopher. Because he's Nišlija, like I am, his poetry was presented to me when I was just a kid. I had neither the experience nor the context to understand it. However, I'll try reading it again, as "the one that doesn't listen to the songs/poems will have to listen to the storm - ko ne sluša pesmu, slušaće oluju" like we in Serbia keep on doing over and over again.
Nisam od onih koji poznaju pesme Branka Miljkovića, mada sam prepoznao stihove citirane u romanu. Izvinjavam se, stvarno slabo trzam na poetiju, osim ako je ozvučena. Roman započinje sa pronalaženjem obešenog pesnikovog tela o sumnjivo tanko drvo, i krećemo unazad kroz njegov život, najvećim delom kroz oči pripadnika Službe, koji su pratili njegove aktivnosti. Zanimljiv roman, koji je vrlo dobro oslikao atmosferu tog vremena.
Свиђа ми се како се јава преплиће са сновима и тиме наглашава двострука природа песника. Лепо су приказани породични односи, љубав и поштовање, у породици Миљковић. Ово је ипак измаштана прича и не треба очекивати прецизну документарну прозу. Крај је на мене оставио највећи утисак и подстакао ме да поново читам Миљковићеве песме.
Od savršenih butina ženskih (naravno prolaznih) likova do ‘glavudža’ Bosanaca, Stojiljković izostavlja retko koji kliše. Na taj način i propušta priliku da Miljkovića dostojno dočara: umesto sa kompleksnim čovekom i pesnikom, u ovom romanu se susrećemo jednodimenzionalnim buntovnikom à la ‘krečim sobu u crno’. Šteta.
#klasici srpske književnosti Život je za one sa vizijom, snovima, hrabrošću uvek bio i biće "iskušavanje vatre"... A stihovi Branka Miljkovića su, baš zbog te vatre u njima, bezvremeni kao i on... Tragično vreme, tragičan život i tragična smrt..
"Sve što nema vatre u sebi - sagori... Što sagori postaje noć... Što ne izgori radja dan Treba zapaliti sve što može da gori Treba srušiti sve srušivo,sve što je večno Treba u svemu...i posle svega pronaći nadu."
Lično, dosta dobar prikaz života Branka Miljkovića. Stojiljkovićeva književna dela ili volite ili ne, s obzirom na to da pripadaju istorijskoj fikciji, ali ovo je nešto drugo. Miljković je zaslužio da neko ostavi pisan trag o njegovoj inteligenciji, buntovništvu, ogromnom talentu... Odlično!