Umjetni orao

by Pavao Pavličić

Radovan Orlak, zvan Orao, nedavno se razišao sa svojom ženom, i to, bilo je već očito, definitivno. Imali su dijete, bili su u braku šest godina, a prije godinu dana su se razdvojili. Previše se toga bilo skupilo u njihovu životu, kao, uostalom, i u životu ostalih članova klape, samo što su Orlakovi to teže podnosili. Toga dana, trećeg veljače, Orlu je bio rođendan. Odazvao se pozivu četvorice prijatelja, odlučili su proslaviti i možda malo zakrpati prijateljstvo stoje popuštalo pred navalom svakodnevnih briga. No Orao se nije pojavio u dogovoreno vrijeme na
dogovorenome mjestu. Potom je nazvala Orlova bivša supruga — Orao je pronađen mrtav. Čini se da je skočio kroz
prozor. Samoubojstvo? Ili je pak riječ o dobro prikrivenom ubojstvu? Njegovi prijatelji kreću u privatnu istragu u
kojoj otkrivaju mnoge tajne što će im zauvijek promijeniti živote. I njihovo prijateljstvo.

Genres: Crime

243 pages, Hardcover

First published January 1, 1979

About the author

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Reviews

[Ivana Books Are Magic · Rating 4 out of 5]

Ovaj mi je roman sjeo kao budali šamar. Pročitala sam ga jučer, zapravo bolje bi bilo reći danas, jer sam ga dovršila čitati negdje oko tri ujutro. Ne sjećam se kada mi je neki roman toliko odgovarao, u smislu da se uskladio s mojim poprilično tmurnim raspoloženjem. To je naravno samo podudarnost i poprilično sam sigurna da bi mi se ovaj roman svidio i da sam ga pročitala pod drukčijim okolnostima. Pavličić mi općenito govoreći sasvim odgovara, pa bi mi i ovaj njegov roman sigurno dobro sjeo. No, u tom slučaju mi možda ne bi sjeo tako dobro kao budali šamar.

Jedna stvar me uhvatila nespremnu, a to je kako je roman u nekim dijelovima iznenađujuće poetičan. Moram priznati da to nisam primijetila u sličnim djelima ovoga pisca. Naučila sam se već na njegov stil, na tu neku jednostavnost izražaja, pogotovo kada se radi o onim djelima koja se mogu svrstati u kriminalistička. Ovaj se roman po tome razlikuje. Doista je prisutna ljepota jezika, iako se pojavljuje iznenada, kada se najmanje nadaš, a opet divno se ukopi u taj dio u kojem se nađe. Smatram da je i bolje tako, nekako su se ti neočekivani priljevi liričnosti savršeno uklopili u iznimno uvjerljivu i fantastično ispričanu priču.

Opisi su vrhunski, a smještaj romana u određeno mjesto i vremenski period (koji nije nipošto slučajan već je bitan i za kontekst priče i za razvoj likova) su fantastično izvedeni. Naime od samoga početka može se posve osjetiti uronjenost u okolinu, u milje, u likove. Svi su oni posve živi i apsolutno uvjerljivi u svojim slabostima i sumnjama. Junak ovoga djela zapravo i nije neki junak, a opet daleko je od antijunaka. Teško se s njime ne saživjeti, barem je meni tako bilo. Ima nešto veoma iskreno u njemu, kao i u samom načinu pisanja i oslikavanja likova.

Naš protagonist je zapravo po mnogočemu običan muškarac koji se našao u onome ozbiljnome i opasnome dijelu muškoga života kada se osjeća da se našao odsječen od svoje mladosti, od one nevinosti želje, obećanja mogućnosti i sjaja budućnosti, a opet još nije dogurao ni to krize srednjih godina, ni do onih uzaludnih pitanja i nemira. Sada je tu, još mlad, ali bez utjehe mladosti, dovoljno inteligentan da vidi kroz svoje vlastite izlike i izlike drugih. On je zapravo duboko bijesan, frustriran i uhvaćen u zamku, a takvi su i njegovi prijatelji. To je zapravo razlog zašto se njihova muška klapa raspala, pa se i ne trude ponovo je sastaviti ili obnoviti prijateljstvo. Oni su jedno drugome kao zrcala, jedni u drugima vide svoj neuspjeh, vide pad mladenačkih težnji, a opet unatoč toj sličnosti i činjenici da su drugovi po nesreći, oni su već postali jedni drugima stranica. Jedan događaj će sve to promijeniti.

Ovo je muški roman. Ženski likovi tu ne igraju bitnu najvažniju ulogu, iako se može vidjeti da i žene sudjeluju u pokretanju radnje. Nisu one loše napisane, jednostavno su u sjeni, a ponekad samo i objekti. Mogu zamisliti pisca kako se gotovo grize zbog toga, nekako slično kao i njegov protagonist zbog stvari koje čini, no ponekad su neke stvari neizbježne jer ipak, duboko u srži, ovo je roman o muškarcima. Ovo je ogoljena muška psihologija. Njihove frustracije, njihove boli i njihovi porazi, ali i njihova odlučnost, hrabrost, njihova želja da izbore bolje sutra, za sebe i za druge. U ovom romanu jednostavno nema prostora za razvoj ženskih likova, za njihov pogled na stvari.

Ovo je roman o muškarcima, o njihovom prijateljstvu i neprijateljstvu, njihov pokušaj da stvore bolji svijet, njihovo istraživanje vlastite savjeti i psihe. Ovo je roman o Hrvatskoj u vremenu kada nije službeno ni postojala. Da, komunizam je tu negdje na rubu, ali se osjeća. Nije to režim sličan onome u 1984 George Orwella, nije to distopijski svijet, ni film katastrofe, no u ovome romanu se ne bježi od toga da svijet u kojem žive likovi nije pravedan u još jednom društvenom segmentu. Po tome me Umjetni Orao posjetio na Povijest Pornografije Gorana Tribusona. Ovaj roman ulazi u neka dublja životna pitanja, ne radi se tu o prikazu komunizmu, to je zapravo sporedno pitanje koje ima svoj utjecaj na samu priču i likove, no ne i na samu poruku romanu jer mislim da se ni ne pretpostavlja da danas živimo u nekom puno svijetu koji bi trebao biti pravedniji.

O čemu se zapravo ovdje radi? Kako definirati Umjetnoga orla? Mogla bi reći, to je roman o životu i kompleksnosti pitanja žrtve. Tko je doista žrtva i zar nismo svi ponekad žrtve? Je li uopće moguće pronaći pravednost u ovome svijetu? To je roman o nemogućnosti postizanja onoga što želimo, roman o tragediji ljudskoga postojanja. Mislim da ne pretjerujem kada u njemu čitam egzistencijalna pitanja i mislim da ga ne bi bilo neumjesno nazvati i psihološkim romanom. Usput, to je i kriminalistički roman. U tehničkom smislu očito je. Započinje smrću Orla, kako zovu jednoga iz kruga prijatelja. Nije jasno radi li se o ubojstvu, samoubojstvu ili nesreći. Cijeli tijek romana naš protagonist to pokušava otkriti, a u tome nije sam. Da, u tehničkom smislu ovo je krimić. Sjajno napisani krimić, odlično razrađene radnje i likova. No, Umjetni orao nije samo krimić. Umjetni orao je književnost. Inače mi ne bi sjeo kao budali šamar.

[Margarita Bulgakova · Rating 4 out of 5]

Dugo nisam čitala Pavličića, još tamo od studentskih dana pa sam ga se uželjela. Ne mogu reći da mi je omiljen domaći autor, ali ima nešto pitko u njegovim romanima pa volim posegnuti za njima.

"Umjetni orao" kriminalistički je roman, no nekako mi je manje bilo stalo do toga da otkrijem tko je počinio zločin, više su me zanimali odnosi pripovjedača s obitelji, prijateljima, poznanicima, njegov odnos prema poslu, ljubavi, nepravdi... Mislim da mi je upravo zato i sam kraj (epilog) bio daleko zanimljiviji, nego da sam na roman gledala isključivo kao na krimić.

[Anjuška · Rating 5 out of 5]

UMJETNI ORAO (1979.)
Fenomenalni roman po kojemu je napravljen i film 1990.
Film Orao režirao je Zoran Tadić, jedan od naših najpoznatijih filmskih kritičara, režisera i pedagoga.
Krimići mi obično nikad ne legnu dobro. Ne volim mračne teme, ubojstva, alkoholizam i traumatične živote. No ovaj roman ne da mi je dobro sjeo, stvarno sam ga u pre kratkom roku pojela. Imala sam čudan i nelagodan osjećaj nakon što sam zaklopila knjigu, ali ne nužno u lošem smislu. Cijeli roman osjećaš takvu napetost, što nam najviše pružaju prekidi priče usred jako napete situacije, započne totalno drugu scenu i nas ostavlja u stresu jer nismo dobili razriješenu situaciju, ne servira nam je, nego nas iz provokacije ostavlja u njoj.
Volim način kako je napisana. Mislim da je lako probavljiva za gotovo svaki uzrast. Čitka je i pitka. Kratka je ali u sebi sadržava toliko preokreta, situacija i različitih likova, no Pavličić ih ostavlja tako jednostavne i jasne. Koliko god radnja leti po različitim scenama i situacijama, u njoj se ne zapetljavamo.
Dok sam čitala ovaj roman, za razliku od ostalih sličnih knjiga i filmova, osjećala sam veliku distancu između sebe i radnje. Uvijek se uspijem vezati, suosjećati i nekako se ubaciti u priču, zato i izbjegavam teme od kojih bi mi kasnije moglo biti loše, ali ovaj puta nije i nikako mi nije bilo jasno zašto. Ali kasnije sam shvatila. Ovo je roman kojega je napisao muškarac, a radnja je muško društvo i njihovo suočavanje s gubitkom prijatelja, člana njihove grupice. Žene se u romanu su sporedne, gotovo nebitne uloge. Majke, kućanice. Muškarci su buntovnici, alkoholičari i nasilnici. Ovaj roman ne vidim kao krimić. Grupa prijatelja koja pokušavaju razriješiti misteriozno ubojstvo njihovog prijatelja, dapače nisam ni osjetila takvu napetost, nekakvo istraživanje, nisam se ni toliko fokusirala na to tko je na kraju bio ubojica. Fokusirala sam se na njihovo tugovanje, što je iz moje perspektive totalno suludo jer nisam muškarac. Ali koliko god to stereotipno to zvučalo, toliko je i istinito, jer dok bi ženin način žalovanja bilo oplakivanje, pakiranje stvari preminulog, sve one stvari koje uglavnom vidimo po filmovima. Žena obučena u crno od glave do pete sa crnim velom i cigarom kako plaće na grobu. Ali koliko često vidimo muškarca koji se suočava s teškom situacijom? Ovaj roman je o tome, ne o kriminalističkoj istrazi, nego suočavanjem s gubitkom voljene osobe iz muške perspektive. I ono što mi je jako drago je da je Pavličić odlučio ne uključiti žene u ovu radnju, i ne pisati iz njihove perspektive, jer jedino žena zna kako se žena osjeća u takvoj situaciji. I smatram da i je dodao tu drugu perspektivu, da bi ona proizašla iz različitih stereotipa te da bi ti stereotipi uništili cijelu atmosferu jer bi se ponovno radila razlika između muškarca i žena.
što se tiče mjesta radnje, mislim daće Zagrepčanin znatno bolje snaći unutar ovog romana jer je mjesto radnje u njegovom gradu. Ono što mi se jako svidjelo su navedene zagrebačke lokacije, mjesta koja sam sama vidjela, mjesta kojima prolazim svaki dan. Zato mi je bilo jasnije i lakše za vizualizirati scene. Mogla sam čak i osjetiti miris, taj prepoznatljivi miris zagrebačkih ulica, starih stanova u visokim neboderima, miris parkića i smrdljivih birtija. Miris našeg Zagreba.
Još želim spomenuti kraj, završni epilog oko kojeg smo prijateljica i ja imale diskusiju jer obje nismo mogle odrediti sviđa li nam se ili ne. Ali nakon što je malo vremena prošlo, mislim da mogu reći da sam odlučila i da mi je drago što je tako završeno. U životu nam nikada neće sve biti servirano, pa tako ni ova priča.

Jedna anegdota koju neću zaboraviti. Prijateljica i ja smo krenule na ručak niz Martićevu ulicu nakon što smo dva sata provele u Booksi u našem čitateljskom klubu komentirajući dva sata točno o ovoj knjizi i filmu, uočile smo zgradu koja je izgledala nalik onoj koja se u tom filmu i nalazila. Ubrzo smo shvatili da je to točno ta zgrada te da smo mi, totalno spontano i slučajno taj daj u pravom trenutku nalazile ispred nje. Taj osjećaj smirene uzbuđenosti i divljenja prema zgradi pored koje redovno prolazimo ali nikad ne obraćamo pažnju. Ona je sada postala naša turistička destinacija, suvenir, mjesto gdje ćemo odsad zauvijek stati i malo pogledati, probati uočiti hoda li netko po krovu.

[majstoricamagije · Rating 2 out of 5]

Drugačiji od ostalih autorovih krimića. Ovo je možda djelo s najmanje dijaloga koje sam čitala, a da se ne radi o realizmu.
Tmurno, sumorno, unatoč zanimljivim gotovo lirskim mjestima, ponegdje i dosadno.