Mihailo Lalić (7. oktobar 1914 — 30. decembar 1992) je pisac koji se na samom početku književnog rada opredelio za jasan tematski krug (NOR), određeno geografsko podneblje (Crna Gora) i specifičan izbor aktera događaja i romanesknih priča. Započeo je knjigom pesama Stazama slobode (1948), ali se brzo okrenuo prozi, koja će postati isključiva forma umetničkog sagledavanja vremena, događaja i ljudskih sudbina. Prema njegovom scenariju snimljen je film „Svadba“ 1973. u režiji Radomira Šaranovića, takođe izvršena je ekranizacija njegovog romana „Lelejska gora“ 1968.
Prvi je dobitnik „Njegoševe nagrade“ 1963. za roman „Lelejska gora“. Dobio je NIN-ovu nagradu 1973. za roman „Ratna sreća“. Dobio je nagradu „21. jul“, najviše priznanje opštine Berane, 1962. godine, kada je nagrada i ustanovljena.
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 5. decembra 1963, a za redovnog člana 7. marta 1968.
Izolovanost od drugih ljudi kod Lada dovodi do izgubljenosti u magli, osećaja da je šuma u kojoj mu se čini da provodi večnost poput nekog zatvora u kom gubi svesnost i postaje krvoločna životinja. On stvara dvostruko ja - ono pre i tokom samoće, ono koje prezire rđava dela i ono koje ta dela čini bez straha. Ipak, Ladova usamljenost dovešće do suštinskih moralnih promena u njegovoj ličnosti koje će ga naterati da napokon shvati šta ga to čini pravim čovekom.
Samo tada se pojavljuje izlazak iz beskonačne magle...
После "Свадбе" слутио сам да би ово могло бити исто пријатно искуство зароњено у недотупавност и слепило партијског догматизма. Нова делимична епопеја о другачијем Тадији Чемеркићу, једнодимензионалној претечи "Мирко и Славко" бућкуриша, суперхеројска спрдња из исте кухиње. Очекивао сам нови ментицид о страшном, злом покрету отпора и још једном лепом и паметном и конфронтацији користољубља и човекољубља и танану мелодију у славу метаморфозе ружног аустријског каплара у прелепог општенародног, свеприсутног маршала и понешто о ратној срећи и пропратним искушењима. Крив сам, рђаво сам антиципирао.
Иако је Чемеркић имао утемељења у стварној личности, Ладо Тајовић је комплекснији, опипљивији и приснији са самим собом, другима и природом. Он је део малобројне, разбијене партизанске чете која 1942. база црногорским селима око Лима. Коб раздваја другове и у осами Ладо сазрева и трули, оштри чула и затупљује се, верује и сумња. Почетак доноси угодност неспутане слободе но зуб времена мења спољашњост и унутрашњост и буди неодлучност, колебање и преиспитивање. Мономах Тајовић се не утапа у бескрајну интроспекцију, он дела, постаје бескрупулозан и суров, свети се, граби и крчи себи пут. Сем зрелог испитивања људске судбине Лалић демонстрира ширину уобразиље и један рафиниранији стил описивања са доста персонификације. Ликови су живљи, меснатији, описи Утрга, Међе, Губавча изведени са више умешности. Врло добро.
Glavnog junaka Lalićevog romana, partizana, komunistu, druga Lada, samoća i odvojenost od porodice, drugova, prijatelja i gotovo bilo kakve ljudske interakcije dovešće do egzistencijalne krize i borbe sa samim sobom. U njemu se suprotstavlja ono dobro i on kakav je bio pre rata, sa nekim novim Ladom koji krade, vara i ubija. Zapravo, on sve to čini iz straha (od smrti) i od duge samoće koja ga je snašla. Nameće se zaključak da ga je rat uništio psiho-fizički, i da ga je samoća pretvorila u zver. Na kraju, njegov izlazak iz magle nije samo bukvalan već i metaforičan jer predstavlja njegovo duhovno izbavljenje.
This book is a collection of the most beautiful sentences I have ever read. It is literally to pause after every sentence, read it again, then marvel at its beauty and perfection. I will miss Lado. I hope I will find him in other Lalić's books.
Neverovatno dobro komponovana knjiga, sporo čitanje ali isplativo. Lalićevo specifično pripovedanje i neverovatni oštri (ponekad i tamni) opisi prirode su ujedno i opisi mentaliteta glavnog junaka. Sviđa mi se ideja o dvojnoj ličnosti protagoniste i kako je ona manifestovana. Svakako se može smatrati balkanskim remek-delom, preporučio bih svim ozbiljnim čitaocima.