Kulturalni studiji: ishodišta i problemi

by Dean Duda

133 pages, Paperback

First published January 1, 2002

Reviews

[Bonita · Rating 2 out of 5]

„Knjiga je nastala kao govor „za“ kulturalne studije i možda je naivno zamišljena kao tekst njima u prilog.“ citat je iz autorova predgovora i ukratko označava temu i ideju knjige. Proširila bih temu dodavši da ona proučava njihov teorijski hod te pristup popularnoj kulturi. Sama struktura i fokus kulturalnih studija veoma su široki, no djelo Deana Dude, iako nije čisto stručna literatura, daleko je od sažetog. Njegovi motivi i retorike zadiru u odnose popularne i visoke kulture odvajajući moderno od tradicionalnog na kritičan način, a opet težeći ka modernom uz, naravno, poštivanje tradicionalnih normi izdvajajući „komercijalizaciju“ kulture. Isto tako, zadiru i u neka temeljna pitanja odnosa kulture, poput odnosa strukturizma i kulturalizma, vlasti i moći te u tipične načine nastave na visokim učilištima koji reflektiraju tradiciju od koje se kulturalni studiji odmiču u sva tri segmenta.
Kada počinje proučavanje popularne kulture? Intenziviralo se u postindustrijskom kapitalizmu, pa tako stručnjaci krive stroj za taj početak. Početci, kao prepoznatljive skupine problema, zauzimaju cijelu drugu polovicu pedesetih godina. Mathew Arnold utemeljio je kulturalni dnevni red na kojem su se zasnivale kasnije rasprave. Četiri desetljeća te su rasprave vodile ka kreiranju definicija ne samo kulturalnih studija, već i same kulture. Što je to kultura? Ljudi su kulturna bića uronjena u more značenja te uzajamne razmjene tih značenja, tj. kulturu. Ali ljudi su i interpretativna bića s vlastitim mišljenjima, pa je tako značenje pojma kulture interpretirano na mnogo načina. Od Mulhernove definicije kulture kao teme glavnih intelektualnih tradicija dvadesetog stoljeća, preko Hartleyjevog pojašnjenja termina kulture kao multidiskurzivnog: nema točne definicije, sve do Williamsove teorije kulture kao sveukupnog načina života koju dijeli na tri dijela: idealnu, dokumentarnu te socijalnu, koju usko veže s kulturalnim studijima. Postoje, isto tako, i različita mišljenja o nastanku kulture i njih možemo grupirati u tri skupine: prema društenom naslijeđu, kao naučeno ponašanje ili kao simboličku praksu. Arnoldova teorija dolaska do kulture jest najbliža naučenom ponašanju, tj. teorija da se do kulture dolazi obrazovanjem. Kultura sa svim svojim čimbenicima označava pluralnost koja uvjetuje otvorenost kulturalnih studija. Proučavajući kulturu i njezine značajke dolazimo do pojma kulturalizma koji je jedan od ključnih smjerova spomenutih studija, a ima leavisijanske korijene. Frank Raymond Leavis pokrenuo je val leavisijanaca koji su bili okupljeni oko časopisa „Scrunity“. Već je tada uočio postojanje diskriminirane manjine tj. one manjine koja je sposobna spoznati velika imena poput Baudelairea i Dantea kao i njihove sljedbenike. Smatrao je da baš o toj manjini ovisi naša moć da iskoristimo najbolje iz ljudskog iskustva prošloga vremena. Na veliku žalost kulture, ali i masovnog znanja i sposobnosti poimanja čovječanstva, ta je manjina odvojena od snaga koje vladaju svijetom što znači da društvom dominira neobrazovana većina koja uživa u proizvodima masovne civilizacije. Je li kultura i danas u krizi? Iako Duda navodi primjer Walkmana kao primjer relativno pozitivnog učinka globalizacije i materijalizacije kulture, popularni romani i filmovi te različite propagande koje zaglupljuju ljude primjeri su negativnih učinaka masovne kulture koja loše utječe na opću kulturu življenja. Je li ta masovna kultura uopće kultura, ili pak nekultura? Sveobuhvatni motivi koji pripadaju pojmu kulture predstavljaju bojišnicu i ona je, kao bojišnica međuljudskih odnosa, ugrožena te se može podijeliti na dobru i lošu stranu. Ta borba, sami kulturalni sukobi, osnovni su povijesni proces. No popularnu kulturu ne smijemo izjednačiti s masovnom umjetnošću. Popularna kultura, koja poput tradicionalne narodne umjetnosti ostvaruje neposredni kontakt između izvođača i zajednice kojoj se obraća, uspostavlja taj međusobni odnos na poseban autorski način, dok masovne umjetnosti manipuliraju emocijama i jednostavno su loše. Daljnjom interpretacijom kulturalnih studija postavlja nam se pitanje: što je to političko u kulturi? Prema Stuartu Hallu, ključnoj figuri suvremenih kulturalnih studija, politika teorije najvažnija je točka u razlikovanju kulturalnih studija. Društvo je zapravo složena mreža u kojoj se nalaze različite interesne skupine, a kultura pruža pojedincu u društvu sticanje svijesti o samome sebi te o općenitim međuljudskim odnosima. Politika intelektualnog rada povezana je sa značenjem same kulture unutar kulturalnih studija, a njezin opseg nam uspjeva pružiti taj zahtjev za intelektualnim radom. „Kulturalni su studiji oduvijek predstavljali niz iznimno nestabilnih formacija. Oni imaju središte samo pod navodnicima... Kretali su se u različitim smjerovima, baš kao što su se i brojni mislioci u različitim pravcima kretali njihovim prostorom. Nadalje, stvoreni su od međusobno suprostavljenih metodologija i teorijskih pozicija.“ . Navela bih kao primjer tih suprotnosti britanski kulturalizam i kontinentalni strukturizam, koji je tipičan proizvod modernističke ideologije te kao takav predstavlja prvi oblik globalne teorije, a potječe iz filozofije i ima velik marksistički naglasak. Spoj te dvije suprotnosti daje kao plod izvore za kulturalne studije. To je dobar primjer konstruktivnog sukoba mišljenja i stavova. Nadalje, suprotnosti koje možemo povezati su u temelju izvora kulturalnih studija: marksizmu, i samim kulturalnim studijima jer se ta dva pojma sudaraju po osnovnoj definiciji o klasi koju kulturalni studiji proučavaju kroz kulturu, a marksisti kroz odnose u proizvodnji. Kulturalni studiji su nestabilnih formacija zbog svoje dinamike i nastojanja uspostave aktivnog odnosa s vremenom u kojem se živi. Ima li takva dinamika i otvorenost loših strana? U koji odnos moramo postaviti socijalnu i kulturnu politiku? Svaka mogućnost kompromisa i otvorenosti za sve situacije i događaje rezultira širokom lepezom motiva koji početni pojam sadrži, a prije nije. Tako, na primjer, izloženost kulture lošoj medijskoj eksploziji ne ostavlja nam drugi izbor nego suprostaviti socijalnu i kulturnu politiku jer neadekvatnom i nekvalitetnom uporabom medija pada kulturni standard društva, a to se našem dogodilo. Nažalost, ili na sreću, ne samo našem. Globalni svijet igračka je medija i propagande, a neuka masa savršena meta „showbussinesa“ koji se neprestano uvršta u kulturu. Kulturalni studiji, iako su protiv čisto tradicionalnih, ex catedra studija, njeguju tradiciju u užem kulturalnom smislu koliko god to kontradiktorno bilo njihovom svojstvu otvorenosti i dinamike. Ona je kreativna, a tradicionalna. Zna se što je kultura, a što nije. Kultura nije termin dostupan kompromisima.
„Kultura je obična.“ neobičan je citat čovjeka koji je svoj život posvetio njezinu proučavanju, analiziranju i objašnjavanju. U njegovo je vrijeme to bilo neophodno naglašavati zbog spomenutog britanskog kulturalizma. Williams je smatrao da kultura ne pripada samo i isključivo uskom spektru visokoobrazovanih ljudi te ju je okarakterizirao običnom, tj. dostupnom i malim ljudima. Danas je to uobičajeno. Kultura jest dostupna svima, samo ljudi danas to ne gledaju na način na koji bi trebali. Ona diskriminirana manjina još uvijek postoji, a kultura je svakodnevno milijunima puta izbombardirana masovnim komercijalnim kulturama. Kulturalni studiji vrh su pojma kulture, a naša je zadaća ulagati u njih na način da ulažemo u našu vlastitu kulturu, svako pojedinačno, i da doprinesemo broju „jedinki“ u toj diskriminiranoj manjini koja je sposobna spoznati velike ljude i velika djela; veliki pojam kulture.
Osobni stav o autoru i načinu na koji je knjiga pisana smatram irelevantnim za interpretaciju ovoga djela, ali ne bih si oprostila ne spomenuti da bi ovo djelo, kada bi se zamjenile isforsirane „pametne“ riječi, koje su tu da bi ostavile dojam pretjerane elokvencije, zamjenile uobičajenima, bilo prosječan srednjoškolski sastav o širini pojma kulture i nizanju svega što je ikada bilo u dodiru s njom, bez prevelike praćenje forme pisanja, ali i vlastitih misli.