Il breve saggio pubblicato dalla Laterza svela come, a distanza di decenni, l’analisi di Gaetano Mosca in tema di mafia, soprattutto relativamente alla costante ambiguità della classe politica, sia per tanti aspetti ancora attuale.
Gaetano Mosca was an Italian political scientist, journalist and public servant. He is credited with developing the elite theory and the doctrine of the political class and is one of the three members constituting the Italian school of elitism together with Vilfredo Pareto and Robert Michels.
The quintessential 'do not judge a book by its cover' book, in which the titular Mafia are barely discussed for, if even, a quarter of the text.
Instead, most of Mosca's discussion is devoted to the specific political/economic evolutions and events, moods and tumultuous times affecting Italy, Southern Italy, and specifically Sicily as a whole. Often using Sicily as a case study, Mosca examines how attitudes are formed by imposed norms, and policies, over centuries, and most certainly during his contemporary time.
Great read, however, but one must know what they're getting into!
Svaki narod ima one momente "ovo samo ima kod nas" ili na primjer "nikad se ništa ne mijenja, vidiš da je i prije sto godina bilo sve isto". Ovo drugo kod Srba se čuje obično kad pročitaju Arčibalda Rajsa i ne može se reći u tome nema istine. Ova kratku knjigu ("Šta je to mafija?) napisao je jedan italijanski pravnik prije više od jednog vijeka i u njoj je praktično opisao sve mehanizme mafijaškog udruživanja. Kodeks časti, omerta, veze između kriminalaca i vladajućih klasa, sve što je opisano u ovoj knjizi uz manja odstupanja vrijedi i danas. Zanimljivo mi je bilo proniknuti u suštinu riječi omertà (s naglaskom na zadnjem slogu) za koju se kod nas obično misli da predstavlja mafijaško ćutanje kad dođe do neke istrage, ali omerta je mnogo više od toga. Omerta nije samo obaveza neodavanja saučesnika policiji, u omerti učestvuje i žrtva ili njegova porodica ako se radi o nekome koga je ubila mafija. Omerta je zapravo nepostojanje vjere u zvanične pravne ili policijske institucije i stav da odlazak njima predstavlja slabost. Uomo d'onore, častan čovjek, da se osveti za uvredu koja mu je nanesena pribjeće istim sredstvima koja je koristio i onaj ko je prvi počinio nasilje. I tako se začarani krug nasilja nastavlja i nastavlja, a institucije mogu samo da gledaju. Omerta je zapravo samo ogledalo jedne disfunkcionalne države gdje su samostalni kriminalni sindikati daleko efikasniji od zvaničnih institucija, a to je nešto u čemu se možemo i mi pronaći i to u velikoj mjeri.