What do you think?
Rate this book
O jeziku i strahu
Dževad Karahasan, bosanski autor svjetskog ranga, ostaje vjeran utopiji tolerancije. U svojim knjigama on se uporno bavi onima što se ne uklapaju u unaprijed date sheme i kojima to postaje sudbina.
...pri čemu se Karahasan otkriva kao majstor neizrečenoga, onog fluidnoga, kompleksnog i često logički nespoznatljovoga.
...pri čemu se Karahasan otkriva kao majstor neizrečenoga, onog fluidnoga, kompleksnog i često logički nespoznatljovoga.
221 pages, Paperback
First published January 1, 1987
46 people want to read
About the author
Dževad Karahasan
37 books89 followersDževad Karahasan rođen u Duvnu, je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
August 18, 2018
Kao svi pripovjedači koji su izbjegli napasti realizma, Sindbad mnogo prešućuje, ali kaže dovoljno da slušalac, iskreno surađujući, sazna sve.
Mnogima je poznat osjećaj koji se javi nakon iščitane knjige a ovaploćuje se u spoznaji i svjesnosti da je nutarnji svijet čovjeka bogatiji i ispunjeniji, da se nešto nasankalo unutra (neko pitanje, neka činjenica, neka dilema, neka riječ) što ga neobično preplavljuje osjećajem da je pri nekoj novoj spoznaji, s jedne strane i nemogućnosti dohvaćanja kvintesencijalnog smisla, suštinske poruke teksta s druge strane.
Karahasanov movens pisanja je Pra-tekst, on se beskrajno često vraća na iskonska pitanja postanja i bivanja čovjeka u svijetu koji ga okružuje, svijetu gdje je sve što nije imanentno Drugo i strano, ispituje svoje dubinske arhipelage koje ni sam ne razumije u potpunosti dolazeći do pitanja straha, a jezik kroz govor anticipiramo kao objavljivanje straha svijetu, dovršenost i otkrivanje (iako sutšinski govor kao inteligibilnu stvarnost nikad ne dokučujemo u njenoj punini niti to možemo).
S tim u vezi, na jednom mjestu on kaže: "sve što vidim, kao mogućnost je postojalo u jeziku." Za Karahasana, jezik je utok, ishodište, iz njega izlazi i u njega ponire. Kroz svoju knjigu O jeziku i strahu, analizira svekolike odnose jezika sa izvan-jezičkom stvarnošću, te prelazi na strahove: strahove od svijeta (samoća, ljepota, razlika, ličnost, činjenica), strahove od vijeka te strah od Boga.
Mislim da svaka riječ koju više trošim pokušavajući objasniti veličinu njegove misli odlazi u nepovrat i ambis nedovoljno iskazanih želja zaključanih pod kriptom riječi: "Ovo moraš pročitati."
Ostaje mi samo da ponovim Karahasanove riječi: Duboko vjerujem da je na ovu temu najrječitija šutnja u koju se "bolest jezika", po logici stvari, nužno pretvara...
Mnogima je poznat osjećaj koji se javi nakon iščitane knjige a ovaploćuje se u spoznaji i svjesnosti da je nutarnji svijet čovjeka bogatiji i ispunjeniji, da se nešto nasankalo unutra (neko pitanje, neka činjenica, neka dilema, neka riječ) što ga neobično preplavljuje osjećajem da je pri nekoj novoj spoznaji, s jedne strane i nemogućnosti dohvaćanja kvintesencijalnog smisla, suštinske poruke teksta s druge strane.
Karahasanov movens pisanja je Pra-tekst, on se beskrajno često vraća na iskonska pitanja postanja i bivanja čovjeka u svijetu koji ga okružuje, svijetu gdje je sve što nije imanentno Drugo i strano, ispituje svoje dubinske arhipelage koje ni sam ne razumije u potpunosti dolazeći do pitanja straha, a jezik kroz govor anticipiramo kao objavljivanje straha svijetu, dovršenost i otkrivanje (iako sutšinski govor kao inteligibilnu stvarnost nikad ne dokučujemo u njenoj punini niti to možemo).
S tim u vezi, na jednom mjestu on kaže: "sve što vidim, kao mogućnost je postojalo u jeziku." Za Karahasana, jezik je utok, ishodište, iz njega izlazi i u njega ponire. Kroz svoju knjigu O jeziku i strahu, analizira svekolike odnose jezika sa izvan-jezičkom stvarnošću, te prelazi na strahove: strahove od svijeta (samoća, ljepota, razlika, ličnost, činjenica), strahove od vijeka te strah od Boga.
Mislim da svaka riječ koju više trošim pokušavajući objasniti veličinu njegove misli odlazi u nepovrat i ambis nedovoljno iskazanih želja zaključanih pod kriptom riječi: "Ovo moraš pročitati."
Ostaje mi samo da ponovim Karahasanove riječi: Duboko vjerujem da je na ovu temu najrječitija šutnja u koju se "bolest jezika", po logici stvari, nužno pretvara...
Displaying 1 of 1 review