What do you think?
Rate this book
Balada o Bohoreti
Dobitnica Bazarove nagrade "Zensko pero" za 2006. godinu! "Postoji samo ono cega se secamo, samo ono sto je zabelezeno u nasem pamcenju." - Ove reci mogle bi se uzeti i kao moto carobne "Balade o Bohoreti", novog romana Gordane Kuic, samosvojne licnosti na srpskoj knjizevnoj sceni. "Balada o Bohoreti" zvuci kao akord u sedmotomnom romanesknom tkanju Gordane Kuic. Tim uzbudljivim romanom zavrsava se, a ko zna, mozda samo za ovaj mah, njena povest o istoriji Sefarda, osmotrena kroz porodicnu pricu, ali i kroz istorijski tok pocetak progona Jevreja iz Spanije krajem 14. veka. I, posle mnostva slozenih i tragicnih, uzbudljivih obrta, okoncan, kao sto primecuje mr Vasa Pavkovic, urednik u "Narodnoj knjizi", za pisacim stolom spisateljice u danasnjem Beogradu. "Baladu o Bohoreti" sacinili su, kaze Pavkovic, znanje i uspomene. Moze li se ljudsko bice zaljubiti u nekoga kad ga nikada svojim ocima nije videlo? Pitala sam Mamu, a ona se zagonetno nasmesila i "Moze biti, ali to se dogadja samo zanesenjacima i od takve zaljubljenosti nikakve vajde..."; "Zasto?", uvredeno sam promrljala; "Objasnjenje je dugacko, a nije vazno", Mama je odmahnula rukom, pa "Reci mi, Bukice, je li uzivas u toj ljubavi?" Kad sam klimnula glavom, Mama je "Onda uzivaj, detence moje, jer zivot ne pruza mnogo uzivanja... Sanjari, citaj i, uvek kad mozes, a malo ces moci, cini sto ti je srcu drago." Bila sam toliko zahvalna Mami da sam skocila i obasula je poljubcima. Zivot je stvarno divan! Ponekad.
- GenresSerbian Literature
339 pages, Hardcover
First published January 1, 2007
1 person is currently reading
35 people want to read
About the author
Gordana Kuić
19 books54 followersGordana Kuić je rođena u Beogradu 1942. godine. Završila je Engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta i Hunter College-u u Njujorku. Radila je kao savetnik za engleski jezik u Američkoj ambasadi u Beogradu, kao konsultant u AYUSA International u Beogradu, i kao administrator za engleski jezik u istočnoj Evropi i za humanitarnu pomoć bivšim jugoslovenskim republikama u Sorosovoj fondaciji u Njujorku. Živi i radi u Beogradu i Njujorku.
Objavila je osam romana i 50 pripovedaka.
Snimljena TV serija (trinaest epizoda) po romanu "Cvat lipe na Balkanu".
Producenti: RTS, Režija: Ivan Stefanović
Snimljena TV serija po romanu "Miris kiše na Balkanu".
Producenti: RTS i Cinema Design, Režija: Ljubiša Samardžić
Snimljen film po romanu "Miris kiše na Balkanu".
Napisan je i scenario za film "Smiraj dana na Balkanu".
U dramatizaciji Nebojše Romčevića napisana je drama "Miris Kiše na Balkanu". Premijerno je izvedena u Beogradu 12. aprila 2009. u Madlenijanumu. Dva puta mesečno je izvođena pred prepunom salom tri godine
"Miris Kiše na Balkanu - balet o Riki" premijerno je izveden u Sarajevu 1992., a u Beogradu iste godine na BEMUS-u.
".... Počela sam sa pisanjem ili pisanim pričanjem, ni sama ne shvatajući šta ja to zapravo radim, tokom ranih osamdesetih godina prošlog veka, ne da bih postala pisac, već sa željom da ovekovečim život pet izuzetnih žena, sestara Salom, (moje majke Blanke i mojih tetaka, Laure, Nine, Klare i Rifke) a dogodilo se da sam preko njih u mojoj prvoj trilogiji ispričala priču o sefardskim Jevrejima Sarajeva, Bosne, pa i Balkana u trajanju od jednog veka...!"
Gordana Kuić je dobitnica brojnih priznanja.
Objavila je osam romana i 50 pripovedaka.
Snimljena TV serija (trinaest epizoda) po romanu "Cvat lipe na Balkanu".
Producenti: RTS, Režija: Ivan Stefanović
Snimljena TV serija po romanu "Miris kiše na Balkanu".
Producenti: RTS i Cinema Design, Režija: Ljubiša Samardžić
Snimljen film po romanu "Miris kiše na Balkanu".
Napisan je i scenario za film "Smiraj dana na Balkanu".
U dramatizaciji Nebojše Romčevića napisana je drama "Miris Kiše na Balkanu". Premijerno je izvedena u Beogradu 12. aprila 2009. u Madlenijanumu. Dva puta mesečno je izvođena pred prepunom salom tri godine
"Miris Kiše na Balkanu - balet o Riki" premijerno je izveden u Sarajevu 1992., a u Beogradu iste godine na BEMUS-u.
".... Počela sam sa pisanjem ili pisanim pričanjem, ni sama ne shvatajući šta ja to zapravo radim, tokom ranih osamdesetih godina prošlog veka, ne da bih postala pisac, već sa željom da ovekovečim život pet izuzetnih žena, sestara Salom, (moje majke Blanke i mojih tetaka, Laure, Nine, Klare i Rifke) a dogodilo se da sam preko njih u mojoj prvoj trilogiji ispričala priču o sefardskim Jevrejima Sarajeva, Bosne, pa i Balkana u trajanju od jednog veka...!"
Gordana Kuić je dobitnica brojnih priznanja.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
October 17, 2016
Gordana Kuić – Balada o Bohoreti
„Datume namerno brišem i neću ih više pisati. To činim iz nekoliko razloga. Prvo, koji kalendar da poštujem? Da li muslimanski zbog Otomana i mog boravka u Stambolu, ili naš jevrejski jer sam Jevrejka, ili hrišćanski Austro – ugarski jer je Saraj sada njihov?“
Iako je ovo sedmi autoričin roman, nagrađen Bazarovom nagradom Žensko pero, iz mnogo razloga se može smatrati početkom sage o porodici Levi koja je po mnogo čemu bila ispred svoga vremena.
U historiji Sefarda, Jevreja porijeklom iz Španije, Bohoreta bijaše nadimak koji se dodijeljivao najstarijoj ženskoj djeci. Laura bijaše najstarija od pet kćeri Jude i Estere Levi, rođena 1891. godine. Iako je dijetinjstvo provela u Stambolu, o rodnom Saraju napisa sljedeće:
„Moj rodni Saraj volim iznad svega, to je moj dom, moj život. Ja sam kći ovog grada i dete njegove sefardske zajednice. Znam kako naša čeljad diše, šta ih tišti. Razumem ih. Poznajem svaki damar skrivenog ženskog sveta tihih avlija i zastrtih mušebeka, kuhinja i tavana. Zato hoću da ih opisujem sa ljubavlju i dobronamernošću, da svaka moja reč potekne iz srca, da im bude draga i bliska. Ne, nije da hoću, nego moram – a uostalom drugačije ne bih ni umela. Zato moram. Ali, uprkos toj vezanosti, hitam da naglasim i sama sebe podsetim: Saraj volim kao rođeno dete, bezrezervno, nekritično, a to ne valja...“
Pohvalnom smatram činjenicu da je u samim Bohoretinim zapisima izmijenjeno malo ili gotovo ništa pa se tako stvara utisak da je sam roman zaostavština Laure Papo, iako ona, po vlastitom mišljenju, ne bijaše vična toj književnoj formi. Izazov je predstavljalo hronološko slaganje dnevničkih zapisa, pa ih je tako Gordana Kuić segmentirala po mjestima koja su ostavila pečat na stvaralaštvo njene tetke Laure:
„Moj duh ne poznaje granice premda ih je razum svestan.“
Tako sve započinje u Stambolu, negdje na samom kraju devetnaestog stoljeća. Laurin otac, snalažljiv ali nadasve pošten trgovac životari sa porodicom po skromnim podrumskim sobičcima, u nadi da će mu nova sredina donijeti veći poslovni uspjeh. Često izgladnjela i promrzla Laura želju za toplotom i literarnim nadograđivanjem pronalazi u antikvarnici sinjora Kajona gdje već prije navršenih deset godina uči francuski i raspravlja o filozofskim djelima. Njeno viđenje obrazovanja dijelovat će kao zahvalnica svima onima koji ovu knjigu uzmu u ruke.
„Ići u školu je najveći dar, poklon koji traje jer se nudi svakog dana! To je dar koji je zauvek moj, jer mi ono što naučim niko ne može oduzeti.“
Ne uzimajući to kao začetak svog misaonog i opservacijskog opusa, Laura posredstvom sinjor Kajona započinje prepisku sa španskim autorom Manuelom Manrikeom de Larom, sa kim će se susresti tek krajem vlastitog odrastanja i koji će u njenom životu ostati upamćen kao najćistije oličenje platonske ljubavi.
„Uvek se raduj osećanju ljubavi, makar ti ona u jednom trenu donela sreću, a već u sledećem tugu. Ne mari! Onaj ko se ne pripremi za tu smenu dragosti i žalosti neprestano je u prilici da bude nesrećan: čak i kad voli, delićem bića priprema se da mrzi.“
Manuel će ohrabriti Lauru da se u vlastitom stvaralaštvu koristi istim stilom kojim njemu piše pisma, što je neupitno rezultiralo time da danas imamo jedno od najvažnijih djela jevrejske baštine na Balkanu, njenu studiju „Sefardska žena u Bosni.“
Ovaj roman uspješno koketira ali i nadilazi sve segmente koji su u njemu sažeti. U liku Laure Papo Bohorete nailazimo na istu onu namjeru prožetu kroz njena djela – očuvanje sefardskih običaja i kulture. Neumorno se borila za očuvanje jevrejskog identiteta u vrijeme kada je ta namjera donosila kartu za pakao Drugog svjetskog rata svim Jevrejima diljem Europe.
„Prihvatiti život onakav kakav je, veliko je umeće.“
Bohoretin pogled na vjeru i sve životne zajednice uslovljene njome neprestano se kosi sa njezinim naučnim otkrovenjima. Zbog toga ova knjiga za mene predstavlja konkretno elaboriranu temu suživota o kojoj, kao dijete rođeno tokom rata, neprestano slušam. Nadasve je zanimljivo svjedočiti predanosti kojom se sefartkinja, čiji je narod prognan iz rodne Španije još u petnaestom stoljeću, obraća svom Saraju. U tome leže temelji zbog kojih se ova knjiga može smatrati kulturološkom ličnom kartom svih Jevreja aktivih u društvenom životu Europe između dva svjetska rata.
„Postoji samo jedno pitanje: veruješ li u Gospodara Sveta ili ne. Ako veruješ, onda gruvaš jednom stazom, ako ne veruješ lutaš drugom. To je vrlo jednostavno!“
Na sukob se u ovom djelu gleda sa distance, mada ne sasvim kritički jednostrano. Razlike između Sefarda i istočnoeuropskih Jevreja, takozvanih Aškenaza, zaluđenost cionizmom Laurinog supruga Danijela, te razna režimi koji su ostavili traga na njenoj ličnosti, sve su komponente koje Lauru tjeraju na preispitivanje vlastite vrijednosti, koja je iz njenog ugla uvijek bila isuviše sićušna da bi svojom ostavštinom preživjela više od jednog pokoljenja.
„Hvala Svevišnjem što mi je dao takav dar: zanimanje za nešto što me toliko obuzme da ništa drugo ne primećujem! Mora da je strašno onima koji nemaju taj poklon s neba i samo osećaju ono što se zaista u njima i oko njih dešava.“
Laura Papo umrla je 1942. godine usljed bolesti koja ju je zatekla skrivenu kod časnih sestara, koje su je štitile uprkos njenoj vjerskoj pripadnosti. Ostaje nepoznanica da li je bila svjesna činjenice da su joj sinovi ubijeni na putu za Jasenovac. Gordana Kuić rođena je iste godine kada je njena tetka umrla.
Godine prolaze, a ja ludo sretan zahvaljujem Bogu na mogućnosti da mi ova knjiga pruži radost spoznaje...
„Za pola stoljeća vidjela je kako su se promijenila tri carstva, živjela pod trima uticajima, orijentalnim, germanskim i slavenskim. I uvijek je znala kako da ide ukorak s vremenom. Nije li za to potrebno veliko umijeće?“
Laura Papo, Bohoreta
Mužer Sefardi di Bosnia
„Sefardska žena u Bosni“
„Datume namerno brišem i neću ih više pisati. To činim iz nekoliko razloga. Prvo, koji kalendar da poštujem? Da li muslimanski zbog Otomana i mog boravka u Stambolu, ili naš jevrejski jer sam Jevrejka, ili hrišćanski Austro – ugarski jer je Saraj sada njihov?“
Iako je ovo sedmi autoričin roman, nagrađen Bazarovom nagradom Žensko pero, iz mnogo razloga se može smatrati početkom sage o porodici Levi koja je po mnogo čemu bila ispred svoga vremena.
U historiji Sefarda, Jevreja porijeklom iz Španije, Bohoreta bijaše nadimak koji se dodijeljivao najstarijoj ženskoj djeci. Laura bijaše najstarija od pet kćeri Jude i Estere Levi, rođena 1891. godine. Iako je dijetinjstvo provela u Stambolu, o rodnom Saraju napisa sljedeće:
„Moj rodni Saraj volim iznad svega, to je moj dom, moj život. Ja sam kći ovog grada i dete njegove sefardske zajednice. Znam kako naša čeljad diše, šta ih tišti. Razumem ih. Poznajem svaki damar skrivenog ženskog sveta tihih avlija i zastrtih mušebeka, kuhinja i tavana. Zato hoću da ih opisujem sa ljubavlju i dobronamernošću, da svaka moja reč potekne iz srca, da im bude draga i bliska. Ne, nije da hoću, nego moram – a uostalom drugačije ne bih ni umela. Zato moram. Ali, uprkos toj vezanosti, hitam da naglasim i sama sebe podsetim: Saraj volim kao rođeno dete, bezrezervno, nekritično, a to ne valja...“
Pohvalnom smatram činjenicu da je u samim Bohoretinim zapisima izmijenjeno malo ili gotovo ništa pa se tako stvara utisak da je sam roman zaostavština Laure Papo, iako ona, po vlastitom mišljenju, ne bijaše vična toj književnoj formi. Izazov je predstavljalo hronološko slaganje dnevničkih zapisa, pa ih je tako Gordana Kuić segmentirala po mjestima koja su ostavila pečat na stvaralaštvo njene tetke Laure:
„Moj duh ne poznaje granice premda ih je razum svestan.“
Tako sve započinje u Stambolu, negdje na samom kraju devetnaestog stoljeća. Laurin otac, snalažljiv ali nadasve pošten trgovac životari sa porodicom po skromnim podrumskim sobičcima, u nadi da će mu nova sredina donijeti veći poslovni uspjeh. Često izgladnjela i promrzla Laura želju za toplotom i literarnim nadograđivanjem pronalazi u antikvarnici sinjora Kajona gdje već prije navršenih deset godina uči francuski i raspravlja o filozofskim djelima. Njeno viđenje obrazovanja dijelovat će kao zahvalnica svima onima koji ovu knjigu uzmu u ruke.
„Ići u školu je najveći dar, poklon koji traje jer se nudi svakog dana! To je dar koji je zauvek moj, jer mi ono što naučim niko ne može oduzeti.“
Ne uzimajući to kao začetak svog misaonog i opservacijskog opusa, Laura posredstvom sinjor Kajona započinje prepisku sa španskim autorom Manuelom Manrikeom de Larom, sa kim će se susresti tek krajem vlastitog odrastanja i koji će u njenom životu ostati upamćen kao najćistije oličenje platonske ljubavi.
„Uvek se raduj osećanju ljubavi, makar ti ona u jednom trenu donela sreću, a već u sledećem tugu. Ne mari! Onaj ko se ne pripremi za tu smenu dragosti i žalosti neprestano je u prilici da bude nesrećan: čak i kad voli, delićem bića priprema se da mrzi.“
Manuel će ohrabriti Lauru da se u vlastitom stvaralaštvu koristi istim stilom kojim njemu piše pisma, što je neupitno rezultiralo time da danas imamo jedno od najvažnijih djela jevrejske baštine na Balkanu, njenu studiju „Sefardska žena u Bosni.“
Ovaj roman uspješno koketira ali i nadilazi sve segmente koji su u njemu sažeti. U liku Laure Papo Bohorete nailazimo na istu onu namjeru prožetu kroz njena djela – očuvanje sefardskih običaja i kulture. Neumorno se borila za očuvanje jevrejskog identiteta u vrijeme kada je ta namjera donosila kartu za pakao Drugog svjetskog rata svim Jevrejima diljem Europe.
„Prihvatiti život onakav kakav je, veliko je umeće.“
Bohoretin pogled na vjeru i sve životne zajednice uslovljene njome neprestano se kosi sa njezinim naučnim otkrovenjima. Zbog toga ova knjiga za mene predstavlja konkretno elaboriranu temu suživota o kojoj, kao dijete rođeno tokom rata, neprestano slušam. Nadasve je zanimljivo svjedočiti predanosti kojom se sefartkinja, čiji je narod prognan iz rodne Španije još u petnaestom stoljeću, obraća svom Saraju. U tome leže temelji zbog kojih se ova knjiga može smatrati kulturološkom ličnom kartom svih Jevreja aktivih u društvenom životu Europe između dva svjetska rata.
„Postoji samo jedno pitanje: veruješ li u Gospodara Sveta ili ne. Ako veruješ, onda gruvaš jednom stazom, ako ne veruješ lutaš drugom. To je vrlo jednostavno!“
Na sukob se u ovom djelu gleda sa distance, mada ne sasvim kritički jednostrano. Razlike između Sefarda i istočnoeuropskih Jevreja, takozvanih Aškenaza, zaluđenost cionizmom Laurinog supruga Danijela, te razna režimi koji su ostavili traga na njenoj ličnosti, sve su komponente koje Lauru tjeraju na preispitivanje vlastite vrijednosti, koja je iz njenog ugla uvijek bila isuviše sićušna da bi svojom ostavštinom preživjela više od jednog pokoljenja.
„Hvala Svevišnjem što mi je dao takav dar: zanimanje za nešto što me toliko obuzme da ništa drugo ne primećujem! Mora da je strašno onima koji nemaju taj poklon s neba i samo osećaju ono što se zaista u njima i oko njih dešava.“
Laura Papo umrla je 1942. godine usljed bolesti koja ju je zatekla skrivenu kod časnih sestara, koje su je štitile uprkos njenoj vjerskoj pripadnosti. Ostaje nepoznanica da li je bila svjesna činjenice da su joj sinovi ubijeni na putu za Jasenovac. Gordana Kuić rođena je iste godine kada je njena tetka umrla.
Godine prolaze, a ja ludo sretan zahvaljujem Bogu na mogućnosti da mi ova knjiga pruži radost spoznaje...
„Za pola stoljeća vidjela je kako su se promijenila tri carstva, živjela pod trima uticajima, orijentalnim, germanskim i slavenskim. I uvijek je znala kako da ide ukorak s vremenom. Nije li za to potrebno veliko umijeće?“
Laura Papo, Bohoreta
Mužer Sefardi di Bosnia
„Sefardska žena u Bosni“
December 8, 2020
Možda ne toliko dopadljiva kao "Miris kiše na Balkanu", ali svakako knjiga koja je dobila moju svu moju pažnju tokom čitanja. Možda je to i zbog stila i tematike Gordana Kuić bavi u svojim delima. Radnja romana se dešava pre balkanske triologije ("Miris kiše na Balkanu", "Cvat lipe na Balkanu" i "Smiraj dana na Balkanu"), a napisan je mnogo posle njih, i govori o njenoj najstarijoj tetki Lauri (Bohoreti - nadimak koji dobijaju prvorođene devojčice u sefardskim porodicama). Delovi su zasnovani na istinitim događajima, delovi su izmenjeni a ostatak je izmišljen.
Laura ili Buka, kako su je zvali, postala je veoma značajna ličnost u jugoslovenskoj istoriji, naročito u istoriji BiH. Bavila se istorijom, pisanjem, proučavanjem tradicije i zapisivanjem običaja, napisala je najobuhvatniju studiju "Sefardska žena u Bosni", pisala je pesme, romanse, pozorišne komade...
Laura ili Buka, kako su je zvali, postala je veoma značajna ličnost u jugoslovenskoj istoriji, naročito u istoriji BiH. Bavila se istorijom, pisanjem, proučavanjem tradicije i zapisivanjem običaja, napisala je najobuhvatniju studiju "Sefardska žena u Bosni", pisala je pesme, romanse, pozorišne komade...
May 11, 2017
Predivna knjiga
Displaying 1 - 3 of 3 reviews